Željko Mijač

Željko Mijač
Osobni podatci
Puno ime	Željko Mijač
Rođenje	13. siječnja 1954.
Smrt	14. veljače 2022.
Položaj	navalni vezni
Mlađi uzrasti
	Hajduk
Igračka karijera*
Trenerska karijera
1995.-1999.; 1999.; 2005.–2007.; 2010.; 2010–2011.; 2011–2013.; 2015.; 2015. -	Standard de Liège (pomoćnik); Standard de Liège; Bahrein (pomoćnik); Hajduk (pomoćnik); Persepolis Teheran (pomoćnik) ; Rah-Ahan Teheran (pomoćnik); Zadar (pomoćnik); Saba Qom - Iran (pomoćnik); Urania
Bilješke
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima; broje se samo za ligu iz koje je klub.
	Portal o životopisima
	Portal o športu

Željko Mijač (Split, 13. siječnja 1954. — Split, 14. veljače 2022.)^[1], bivši hrvatski nogometaš, potom trener, bio član takozvane "zlatne generacije" splitskog Hajduka u vrijeme njenih najvećih uspjeha. Otac hrvatskog umjetnika Tonija Mijača.^[2]

Igračka karijera

Nogomet je počeo trenirati u Hajdukovim pionirima. Bila je to momčad koja je ponijela naziv zlatne generacije. Prošao je dobne selekcije i došao je do juniora. Kao Hajdukov junior osvojio je naslove prvaka Jugoslavije u 1969./70., i 1970./71., te Kupove Jugoslavije u 1969./70., 1970./71., te 1971./72. godine. Osim na saveznoj razini, uspješni su bili i na razini Hrvatske. Osvojili su juniorsko republičko prvenstvo Hrvatske 1969., 1970., i 1971., te kup Hrvatske 1969., 1970., i 1971. godine. Sjajne partije rezultirale su pozivom na hrvatsku reprezentaciju, za čije je mlađe dobne skupine odigrao nekoliko utakmica. Za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije ubilježio je osam nastupa. S njom je nastupao na europskim prvenstvima do 19 godina 1971. u Čehoslovačkoj te 1972. u Španjolskoj.

Okončavši juniorske dane sezonu 1971./72. igrao je u Rijeci. Na ljeto 1973. vratio se je u Hajduk. U njemu je prvi službeni nastup za prvu momčad upisao 12. kolovoza 1973. u Split postigavši prvi pogodak na utakmici koja je ostala 5:1.^[1]

U dresu Hajduka osvojio dva prvenstva Jugoslavije (1973./74. i 1974./75.) i tri kupa (1973., 1974. i 1975./76.), od čega je dva puta nastupio u finalnim utakmicama - 1973. (u prvoj od dvije finalne utakmice, odigranoj u Splitu, po formatu dvostrukog finala, primijenjenom samo te godine) i 1976. u Beogradu. Oba puta je počeo u startnoj postavi, ali je zamijenjen. Igrao je i dao gol u utakmici Kupa prvaka, kada je 23. listopada 1974. u Splitu poražen Saint-Étienne rezultatom 4:1. Nije nastupio u revanšu, kad je Hajduk poražen rezultatom 1:5. Također je i naredne godine igrao u četvrtfinalnoj utakmici protiv PSV-a u Splitu, koju je Hajduk dobio rezultatom 2:0, a nije igrao u revanšu, izgubljenom rezultatom 0:3. Kako je to bilo vrijeme kad je momčad Hajduka bila sastavljena od velikih asova, nije često bio u prvoj postavi, ali je bio redovan na klupi i vrlo često ulazio kao zamjena, pa je imao relativno veliku minutažu. Međutim, čak i kada je bio starter, a i kad je ulazio kao zamjena, rijetko se događalo da je mogao igrati na svojoj prirodnoj poziciji u napadu, nego je odrađivao zadatke u bilo kojoj ulozi za kojom bi se ukazala potreba.

Statistika u Hajduku ^[3]

Natjecanje	Nastupi	Zgoditci
Prvenstvo	65	12
Kup	12	7
Superkup	0	0
Međunarodne	6	4
Splitski podsavez	0	0
Ukupno	83	23
Prijateljske	63	17
Sveukupno	146	40

U želji da bude siguran starter i da igra na poziciji koja mu najviše odgovara, nakon tri godine u Hajduku, prešao je 1976. u Rijeku, u kojoj je proveo pet sezona i osvojio dva Kupa Jugoslavije 1978. i 1979. te Balkanski kup 1979. godine. 1981. je otišao iz Rijeke te karijeru nastavio u Francuskoj. Do 1982. je igrao za Toulon, do 1983. za Avignon te do 1986. za Istres. Potom je otišao u Italiju gdje je do 1987. igrao za Castel di Sangra. Zatim se vratio u Hrvatsku te zadnje igračke godine proveo u RNK Splitu i postirskom Kolektivcu.^[1]

Trenerska karijera

Po okončanju igračke karijere, završio je Višu trenersku školu počeo se baviti trenerskim poslom. Počeo je gdje je radio s mladim kategorijama. Potom je bio pomoćnik mnogim trenerima prve momčadi, poput Joška Skoblara s kojim je osvojio posljednji Kup Jugoslavije, zatim Stanka Poklepovića s kojim je osvojio prvo prvenstvo i Superkup Republike Hrvatske. 1994./95. odveo je Uskok iz Klisa u 1. HNL. Sljedeće sezone otišao je u Belgiju gdje je do 1999. pomoćnik Tomislava Ivića u Standardu iz Liegea, koji je samostalno vodio 1999. na nekoliko utakmica. Bio je pomoćnik i Luke Peruzovića i Ivana Katalinića.^[1]

2005. godine opet je na trenerskom poslu. Pomoćnik je izborniku bahreinske reprezentacije do 2007. godine. U Hajduk se je vratio 2010. godine i obnaša dužnost trenera druge momčadi. Od 2010. do 2011. je u Iranu gdje je pomoćni trener Persepolisa iz Teherana. Sljedeće godine prešao je u drugi teheranski klub Rah-Ahan gdje je također pomoćnim trenerom do 2013. godine. U Hrvatsku se je vratio 2015. gdje je u Zadru pomoćnim trenrom a zatim još iste godine opet je u Iranu gdje je pomoćni trener u momčadi Saba Qom. Zadnji klub koji je bio trenirao bila je baškovoška Uranija.^[1]

Izvori

↑ ^1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 ^1,4 H.S.: TUŽNA VIJEST: Preminuo Željko Mijač. Dalmatinski portal. 14. veljače 2022. Pristupljeno 15. veljače 2022.
↑ Mate Prlić: SPORTSKO-UMJETNIČKA OBITELJ: Za Tonija Mijača otvorenje izložbe je bila katarza, a za njegovog oca Željka oduševljenje . Dalmatinski portal. 9. ožujka 2018. Pristupljeno 15. veljače 2022.
↑ Statistika na službenim stranicama HNK Hajduka

Vanjske poveznice

Profil igrača: Mijač, Željko na hajduk.hr

[Dalmatinski_portal-1] 1,0 ^1,1 ^1,2 ^1,3 ^1,4 H.S.: TUŽNA VIJEST: Preminuo Željko Mijač. Dalmatinski portal. 14. veljače 2022. Pristupljeno 15. veljače 2022.

[2] Mate Prlić: SPORTSKO-UMJETNIČKA OBITELJ: Za Tonija Mijača otvorenje izložbe je bila katarza, a za njegovog oca Željka oduševljenje . Dalmatinski portal. 9. ožujka 2018. Pristupljeno 15. veljače 2022.

[3] Statistika na službenim stranicama HNK Hajduka

[1]

[2]

[3]