Kinakridon

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 402289 od 22. prosinca 2021. u 01:20 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje weba))
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Lua error in Modul:Kemijski_identifikatori at line 3: attempt to index field 'wikibase' (a nil value).
Kinakridon
Script error: No such module "Wikidata".
Chinacridon.svg
IUPAC nomenklatura 5,12-dihidro-kinolin [2,3-b] akridin-7,14-dion
Ostala imena Ljubičasti pigment 19
Identifikacijski brojevi
Osnovna svojstva
Molarna masa 312,328 g·mol−1
Izgled Crveni prah (nanočestice)
Gustoća

1,47 g/cm3

Topljivost u vodi

Netopiv u vodi

Struktura
Sigurnosne upute
NFPA 704.svg
 
 
 
 
Znakovi opasnosti
Nepoznati znak opasnosti
nepoznat znak opasnosti
SI-sustav mjernih jedinica korišten je gdje god je to moguće. Ukoliko nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Kinakridon je organski spoj koji se koristi kao pigment. Brojni derivati čine obitelj pigmenata kinakridon, koja ima široku primjenu u industrijskim bojama kao što su trajne boje na otvorenom prostoru, tinta za tintni pisač, mastila za tetovaže, akvarelne boje umjetnika i toner laserskog pisača u boji. Kao pigmenti, kinkridoni su netopljivi. [1][2] Razvoj ove obitelji pigmenata zamijenio je alizarin kao boju.

Kinakridonski pigmenti

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Pigment

Među organskim pigmentima zauzimaju kinakridonski pigmenti posebno važno mjesto. Po svojim izvanrednim svojstvima, u prvom redu po velikoj postojanosti na svjetlu, prema atmosferilijama i otapalima, te po niskoj cijeni, ravni su ftalocijaninskim plavim i zelenim pigmentima. Kako su dostupni upravo u preostalim bojama (narančastoj, crvenoj i ljubičastoj), to s ftalocijaninskim pigmentima čine jedinstvenu skupinu visokovrijednih, tržišno pristupačnih pigmenata velike općenite postojanosti. Vjeruje se da je ta vrlo izražena postojanost i netopljivost kinakridonskih pigmenata posljedica stvaranja intramolekularnih vodikovih veza između grupa NH i CO u njihovoj kristalnoj rešetki.

Osnovna je strukturna jedinica kinakridonskih pigmenata linearni kinakridon. Taj spoj djeluje kao pigment bilo u nesupstituiranom obliku, bilo da u vanjskim prstenima sadrži klorne atome ili metilne grupe kao supstituente. Nesupstituirani kinakridonski pigment (C.I. PV 19, 46 500) pojavljuje se u više kristalnih modifikacija i s različitim veličinama čestica, pa zbog toga i u različitim bojama. Tako je β modifikacija kinakridona poznata kao ljubičasti pigment čistog i snažnog (intenzivnog) tona, dok boja kinakridona u γ modifikaciji ovisi o veličini čestica; pigment većih čestica žućkasto crvenog je tona, a pigment s manjim česticama ispoljuje plavkasto crveni ton.

Zbog svoje izvanredne postojanosti kinakridonski se pigmenti upotrebljavaju u mnogim industrijskim lakovima od kojih se traži velika otpornost, u prvom redu u lakovima za automobile. Tako se na primjer kinakridonski ljubičasti pigment primjenjuje u kombinaciji s molibdatnim narančastim pigmentom za pripravu postojanog i otpornog laka snažne (intenzivne) crvene boje. Osim toga, kinakridonski pigmenti služe i za pigmentiranje polimernih materijala postojanih prema toplini i atmosferskim utjecajima, zatim u pripravi specijalnih tiskarskih boja i tako dalje. [3]

Slike

CI Pigment Violet 19 Beta.JPG CI Pigment Violet 19 Gamma.JPG Selfassembly Organic Semiconductor Trixler LMU.jpg
β modifikacija kinakridona poznata je kao ljubičasti pigment. γ modifikacija kinakridona: pigment većih čestica žućkasto crvenog je tona, a pigment s manjim česticama daje plavkasto crveni ton. Snimljen pretražnim mikroskopom s tuneliranjem, samopostavljeni kinakridonski lanci na grafitnoj pozadini.

Izvori

  1. Ullmann K., Hunger W. Herbst: "Pigments, Organic", 2012., 10.1002/14356007.a20_371
  2. Blundell, Jane. "Quinacridone Colours" (engl.). https://www.janeblundellart.com/quinacridone-colours.html Pristupljeno 1. kolovoza 2018. 
  3. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.