Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Sergej Lavrov

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 365681 od 8. prosinac 2021. u 07:16 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiranje web))
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Sergej Lavrov
Sergej Lavrov

ministar vanjskih poslova Rusije
trenutačno
u službi od
9. ožujka 2004.
Premijer(i) Mihail Fradkov (2004. - 2007.)
  1. Preusmjeri Predložak:ClearViktor Zubkov (2007. -2008.)
  2. Preusmjeri Predložak:ClearVladimir Putin (2008. - 2012.)
  3. Preusmjeri Predložak:ClearViktor Zubkov (2012.)
  4. Preusmjeri Predložak:ClearDmitrij Medvjedev (od 2012.)
Prethodnik Igor Ivanov
ruski poslanik pri Ujedinjenim narodima
trajanje službe
22. rujna 1994. – 12. srpnja 2004.
Prethodnik  Juli Voroncov
Nasljednik Andrej Denisov
Rođenje 21. ožujka 1950.
Politička stranka Ujedinjena Rusija
Zanimanje diplomat

Sergej Viktorovič Lavrov (ruski: Сергей Викторович Лавров; 21. ožujka 1950.) je ruski diplomat, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije od 2004. Njegova nominacija za ministra vanjskih poslova odobrena je od strane Vladimira Putina 2004., Dmitrija Medvjedeva 2008. i ponovno Putina 2012. Prije toga, Lavrov je služio kao sovjetski diplomat i ruski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima. Osim materinskog ruskog jezika, Lavrov govori i engleski, francuski, sinhala i maldivski.

Mladost i obrazovanje

Lavrov je rođen u Moskvi. Otac mu je Armenac podrijetlom iz Tbilisija u Gruziji, a majka Ruskinja, također iz Gruzije. Majka mu je radila u sovjetskom ministarstvu vanjske trgovine. Lavrov je maturirao srednju školu sa srebrnom medaljom, a kako mu je najdraži predmet bila fizika, planirao je upisati se na Državno istraživačko nuklearno sveučilište ili Moskovski institut za fiziku i tehnologiju, međutim, upisao se na Moskovski državni institut međunarodnih odnosa te diplomirao 1972. Tijekom studija, Lavrov je učio međunarodne odnose te s vremenom naučio sinhala, službeni jezik Šri Lanke i maldivski. Lavrov je također naučio i engleski i francuski jezik, međutim, kako je sam izjavio, nije u stanju govoriti francuski tečno. Nakon što je okončao studij, Lavrov je, zajedno s još nekoliko studenata, poslan u Ostankino toranj. U vrijeme ljetnih odmora, Lavrov je radio u Hakasiji, Tuvi te na ruskom dalekom istoku. Svaki semestar, zajedno s kolegama, Lavrov je glumio u dramama te nastupao pred Sveučilištem. Na trećoj godini studije Lavrov se oženio.[1]

Karijera u Sovjetskom Savezu

Diplomatska karijera u Šri Lanci

Godine 1972. Lavrov je diplomirao. Prema ondašnjim pravilima, diplomant Moskovskog državnog instituta morao je raditi za ministarstvo vanjskih poslova određeno vrijeme. Lavrov je bio premješten u sovjetsko veleposlanstvo na Šri Lanci kao savjetnik, jer je već bio specijaliziran za tu zemlju. U svibnju 1972. Šri Lanka, bivši britanski dominion postala je socijalistička republika. U to vrijeme, SSSR i Šri Lanka bili su usko tržišno i gospodarski povezane, a SSSR je pokrenuo proizvodnju gume u toj zemlji. Sovjetsko veleposlanstvo u Šri Lanci također je bilo nadležno i za Maldive, a samo veleposlanstvo zapošljavalo je samo 24 diplomata. Lavrov je dobio zadatak da stalno analizira stanje u zemlji, no služio je i kao prevoditelj, osobni tajnik i pomoćnik Rafika Nišonova, glavnog tajnika Uzbečke komunističke stranke. S vremenom je Lavrov promaknut u atašea.[1]

Odjel za međunarodne gospodarske odnose i Ujedinjeni narodi

Lavrov se u Moskvu vratio 1976. Radio je kao treći i drugi tajnik u odjelu za međunarodne gospodarske odnose sovjetskog ministarstva vanjskih poslova. Tamo se bavio analitičkim radnjama, te je bio na čelu mnogih izaslanstava. Njegov odjel surađivao je s raznim međunarodnim organizacijama, uključujući i Ujedinjene narode. Lavrov je 1981. je poslan u sovjetsko stalno predstavništvo pri UN-u u New York. U početku je radio kao tajnik, no kasnije je promaknut u savjetnika te zatim u višeg savjetnika.[1]

Rusija

Lavrov se vratio u Moskvu 1988., te je bio imenovan zamjenikom načelnika odjela za međunarodne gospodarske odnose MVP-a SSSR-a, a kasnije je imenovan za prvog zamjenika. Između 1990. i 1992. bio je načelnik ovog odjeljenja. U listopadu 1990., Andrej Kozirev, dotadašnji načelnik uprave za međunarodne organizacije sovjetskog MVP-a bio je imenovan ministrom vanjskih poslova od strane Vrhovnog sovjeta Ruske SFSR. Te godine započela je preraspodjela ovlasti između sovjetskog MVP-a i republičkih ministarstava vanjskih poslova, uključujući i MVP Ruske SFSR, koje se bavilo rješavanjem problema i koje je imalo često dekorativni karakter. Listopada 1991., održan je sastanak predstavnika vanjskopolitičkih agencija jedanaest bivših sovjetskih republika (izuzev predstavnika baltičkih republika i Gruzije), na kojem je riješeno pitanje sovjetskog MVP-a. Idućeg mjeseca, Državni sovjet SSSR-a donio je rješenje kojim je sovjetsko MVP preimenovano u Ministarstvo vanjskih odnosa. Na sastanku dvaju ministarstava održanom 23. prosinca 1991., bila je donesena odluka o apsorpciji saveznih odbora ruskim vlastima, pa su u upravu MVP-a Ruske SFSR ušle sve ustrojbene jedinice i sva imovina Ministarstva vanjskih odnosa SSSR-a.[1]

Lavrov je 1992. imenovan ravnateljem Odjeljenja međunarodnih organizacija i globalnih problema MVP-a Ruske SFSR. U travnju 1992. imenovan je zamjenikom ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Andreja Kozireva. Dobio je zadatak da nadgleda djelatnost Uprave za prava čovjeka i međunarodnu kulturalnu suradnju, kao i dva odjeljenja za poslove s državama ZND-a - međunarodnih organizacija i međunarodne gospodarske suradnje. U ožujku 1993. postao je zamjenik predsjedatelja povjerenstva za sudjelovanje Ruske Federacije u međunarodnim organizacijama iz sustava UN-a, a u studenome 1993. imenovan je dopredsjedateljem međunarodnog povjerenstva za koordinaciju sudjelovanja Ruske Federacije u mirotvornim djelatnostima. Lavrov je sudjelovao u pregovorima o usuglašavanju ustava ZND-a, u pregovorima o prvom prekidu vatre u gruzinsko-abhaskom sukobu, bavio se sukobima u Osetiji, Karabahu i Pridnjestrovlju.[1]

Odnosi s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom

U siječnju 2010., na izjavu predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića da će vojno intervenirati ukoliko se u Republici Srpskoj održi referendum o neovisnosti, Lavrov je rekao da Daytonski sporazum odbacuje uporabu sile te da Rusija podržava poštovanje tog sporazuma.[2]

Prilikom susreta s Lavrovim u Münchenu u veljači 2013., predsjednik Hrvatske Ivo Josipović izjavio je da će ulazak Hrvatske u Europsku uniju označiti "novo poglavlje" u odnosima s Rusijom, te da će Hrvatska i Rusija nastaviti razvijati dobre odnose. Također je izjavio da ulazak Hrvatske u NATO nije prepreka u nabavljanju ruske vojne opreme i naoružanja.[3]

Sergej Lavrov je prilikom susreta s bosanskohercegovačkim ministrom vanjskih poslova Zlatkom Lagumdžijom u svibnju 2013. izjavio da je za Bosnu i Hercegovinu krajnje vrijeme da se riješi Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu (OHR) "koji ima diktatorska ovlaštenja i koji ih povremeno zloupotrebljava."[4]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 {{
    1. if:
    ||
    Morate navesti naslov = i url = dok rabite {{[[Predložak:Citiranje web},
    |Citiranje web},

]]}},

  • "Lavrov upozorava: Dayton isključuje uporabu sile". Dnevnik Nove TV. 22. siječnja 2010.. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/lavrov-upozorava-dayton-iskljucuje-uporabu-sile.html Pristupljeno 16. lipnja 2013. 
  • Živko, Ivana (2. veljače 2013.). "Josipović: I nakon ulaska u EU surađivat ćemo s Rusijom". 24 sata. http://www.24sata.hr/svijet/josipovic-i-nakon-ulaska-u-eu-suraivat-cemo-s-rusijom-300185 Pristupljeno 16. lipnja 2013. 
  • "Sastali se Sergej Lavrov i Zlatko Lagumdžija". Russia.hr. 31. svibnja 2012.. http://www.russia.hr/rusija/rusija-danas/lavrov-porucio-krajnje-vrijeme-da-se-bih-rijesi-ohr/ Pristupljeno 16. lipnja 2013.