Branko Dragišić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 497187 od 30. travanj 2022. u 13:02 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bnz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Branko Dragišić (Rujevac na Banovini, 27. studenog 1896.Zagreb, 5. veljače 1947.), hrvatski pedijatar srpskog podrijetla, profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Otac mu je bio pravoslavni svećenik. Imao je petero braće i jednu sestru.

Nakon što je osnovnu školu završio u rodnom mjestu, gdje mu je službovao otac, gimnaziju je pohađao u Petrinji i Srijemskim Karlovcima.

Zbog suradnje s velikosrpskom organizacijom Mlada Bosna, involviranom u terorističke akte, osuđen je na smrt, ali je pomilovan te upućen na vojnu službu. Zarobljen je na bojištu u Galiciji, te je interniran u Sibiru. Bježi preko kineske pustinje Gobi, te uspijeva brodom doći do Grčke, gdje se na Solunskom frontu pridružuje srbijanskoj vojsci. Kao srpski vojnik, teško je ranjen u glavu.

Nakon I. svjetskog rata, završava 1924. god. studij medicine u Čehoslovačkoj. Od 1934. god. je docent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a od 1939. je u zvanju izvanrednog profesora, za za predmet Higijena dječjeg doba.

1939. godine objavljuje tri rada o endemskom sifilisu u Bosni, te opširan izvještaj pod naslovom "Endemijski sifilis kod djece u Bosni". Za vrijeme terenskog rada u Bosni se i zarazio infekcijom dizenterije; od njenih poslјedica duže je patio.

Iste godine u suradnji s dr. Ernestom Majerhoferom objavljuje udžbenik "Pedijatrija", a naredne godine radove: "Opće smjernice zaštite djeteta na selu", "Meningitis cerebrospinalis epidemica", "Naša iskustva kod pilerospasma dojenčadi" i "Indikacije i kontraindikacije klime našeg mora kod dečjih bolesti".

Nakon uspostave NDH je umirovljen, ali nastoji ostati aktivan, te se bilježe njegova predavanja u masonskoj loži u Zagrebu 1941. i 1942. godine.[1]

1942. godine je upućen za liječnika u Domu za djecu Jastrebarsko - ustanovu koju efektivno i osniva u suradnji s Akcijom Diane Budisavljević. Upravu ustanove i rad u njoj ubrzo preuzimaju Sestre milosrdnice, a dr. Dragišić nastavlja djeci pružati medicinsku skrb, zajedno s liječnicima Brankom Davilom i Karlom Weissmannom.[2] [3]

Nakon kraja rata, od lipnja 1945. godine je redovni profesor na Katedri pedijatrije Medicinskog fakulteta u Zagrebu.[4]

Bio je član uredničkog odbora "Liječničkog vjesnika", tajnik i kasniji podpredsjednik Društva pedijatara Hrvatske, kao i Jugoslavenskog pedijatrijskog društva.[5]

Izvori