Dijalektologija je jezikoslovna disciplina kojoj su predmet proučavanja narječja i dijalekti kojega jezika u sadašnjemu razvojnome stanju (sinkronija) i njihovome povijesnome razvoju (dijakronija). Osim genetskih značajki pojedinoga idioma, dijalektologija proučava i druge varijante i tipove jezika[1] što može uključivati generacijska, socijalna, naobrazbena i druga obilježja.[2] Dijalektološkim se istraživanjima nastoji prikupiti što više podataka o nekome govoru i opisati ga na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini. Temeljem se takva opisa određuje pripadnost govora dijalektu, ali i dijalekta narječju.[3]
Dijalektologija kao jezikoslovna disciplina
Sâm je termin grčkoga podrijetla i u hrvatski je ušao posredstvom latinskoga. Grčka je riječ dialectología u latinski preuzeta kao dialectología (znanje o govoru) što je pak u hrvatskome dalo dijalektologija.[4]
Ova se jezikoslovna disciplina pojavljuje u 19. st. i usko je vezana uz jezikoslovnu koncepciju mladogramatičara koji su na dijalekatsku raznolikost gledali kao na raspadanje i cijepanje nekada jedinstvenoga jezika.[3] Danas se u toj raznolikosti traže pravilnosti prema kojima jezične jedinice stupaju u međusobne odnose i njihovim se uspoređivanjem utvrđuje srodnosti dijalekata, narječjā i jezikā.[1]
Utvrđivanje srodnosti idiomā smješta dijalektologiju u domenu genetske lingvistike[3] u koju još ulazi i poredbeno-povijesno jezikoslovlje. Zadaća je dijalektologije opisati konkretan govor nekoga mjesta i potom grupirati međusobno povezane govore u dijalekte, dijalekte u narječja te nakraju odrediti pripadnost narječja ovome ili onome jeziku. Poredbeno-povijesno se jezikoslovlje nastavlja na dijalektologiju i utvrđuje sličnosti među jezicima grupirajući ih u jezične porodice.[5]
Dijalektološko istraživanje
Dijalektološko se istraživanje može vršiti pomoću upitnikā, ili dijalektolog izlazi na teren i sluša, snima i bilježi značajke proučavanoga govora kako bi kasnije mogao obraditi prikupljene podatke.[6] Ispitanika se može tražiti da sam govori o nekoj temi (rad na zemlji, hrana), ili se mogu započinjati rečenice koje će ispitanik dovršavati; postoje i drugi načini, ali bitno je da odgovori sadržavaju jezične značajke koje dijalektolog želi provjeriti.[nedostaje izvor]
Važnost dijalektologije nije samo u iznošenju osobina pojedinih govora, dijalektologija utječe i na razvoj jezikoslovne teorije pa se uz ovu jezikoslovnu disciplinu veže pojava geografske lingvistike. Dijalektologija se prva počela zanimati i za probleme jezičnoga sustava u bilingvnoj sredini u kojoj se usporedo govori dvama različitim sustavima što je rezultiralo razvojem kontaktne lingvistike.[1]
Odnos narječja i jezika
Narječje se može smatrati i pravim (totalnim) jezikom, današnji su slavenski jezici nekada bili narječja praslavenskoga jezika, a razlike su se s vremenom produbljivale te se danas na njih gleda kao na posebne jezike.[3] Tomu u prilog ide i činjenica što je svaki standardni jezik temeljen na nekom narječju, ali se uvijek narječje razlikuje od standardnoga jezika.[3] Hoće li koji idiom imati status jezika ili narječja ovisi isključivo o povijesnim, političkim i sociološkim prilikama.[7]
Dijalektološki atlas
Dijalektološki atlas je skup geografskih karata koje prikazuju regionalnu distribuciju i granice određenih karakteristika nekoga narječja.[8] Posebno su se živo izdavali krajem 19. i početkom 20. st. za germanske i romanske jezike.[1] Na geografskoj bi se karti iscrtale izoglose – linije koje označavaju granice između prostora rasprostiranja dvaju jezičnih jedinica istoga oblika i ekvivalentne upotrebe.[7] O jednome dijalektu se govori tamo gdje su izoglose paralelne, blizu su jedna drugoj ili čine snop. Gdje su linije udaljene riječ je o različitim dijalektima.[1]
Izradu jednoga od prvih atlasa započeo je Georg Wenker (1852 – 1911)[9] vodeći se mišlju Nikolaja Trubeckoja iznesenom u djelu Pholonlogie et géographie linguistique u kojem se naglašava važnost fonologije u dijalektološkim istraživanjima.[1] Wenker je pretpostavio da će granice među mjesnim govorima biti oštre i da će se to vidjeti na kartama. Međutim, izoglose su na kartama bile nepravilne i raštrkane, ponekad se čak nisu niti dale utvrditi.[9] Pokazalo se da nema "čistih" narječja i dijalekata, postoje samo miješanja i ukrštavanja jezičnih činjenica.[1]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Rikard Simeon, Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.
- ↑ Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“; natuknica dijalektologija
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 [1] D. Brozović, O dijalektologiji kao jezikoslovnoj disciplini, u: Suvremena lingvistika, Vol. 57-58 No. 1-2, 2004.
- ↑ [2]Hrvatski jezični portal, natuknica o dijalektologiji
- ↑ [3]D. Brozović, Socilingvistika prema genetskoj i tipološkoj lingvistici, u: Suvremena lingvistika, Vol. 41-42, 1996.
- ↑ D. Crystal, Enciklopedijski rječnik moderne lingvistike, preveo Ivan Klajn i Boris Hlebec, Neolit - Beograd, 1985.
- ↑ 7,0 7,1 Škiljan, Dubravko, Pogled u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 1985.
- ↑ [4]Matica hrvatska, Vijenac, D. Brozović - Dijalektološki atlasi
- ↑ 9,0 9,1 Glovacki-Bernardi et al, Uvod u lingvistiku, Školska knjiga, Zagreb, 2001.