Raoul Goldoni: razlika između inačica
Prijeđi na navigaciju
Prijeđi na pretraživanje
m skini nepotrebne znakove |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Raoul Raul Goldoni''' ([[Split]], [[27. siječnja]] [[1919.]] – [[Zagreb]], [[24. ožujka]] [[1983.]]) je bio hrvatski [[hrvatsko slikarstvo|slikar]], [[hrvatsko kiparstvo|kipar]], likovni urednik, projektant [[interijer]]a, [[dizajne]]r. Svjetski je pionir na području likovnog oblikovanja u staklu. Pisao je u teorijskim problemima umjetničkog odgoja. | '''Raoul Raul Goldoni''' ([[Split]], [[27. siječnja]] [[1919.]] – [[Zagreb]], [[24. ožujka]] [[1983.]]) je bio hrvatski [[hrvatsko slikarstvo|slikar]], [[hrvatsko kiparstvo|kipar]], likovni urednik, projektant [[interijer]]a, [[dizajne]]r. Svjetski je pionir na području likovnog oblikovanja u staklu. Pisao je u teorijskim problemima umjetničkog odgoja. | ||
Izrazio se kroz nekoliko stilova: u okvirima [[Cézanne]]ova [[konstruktivizam|konstruktivističkog]] slikarstva, [[fovizam|fovizma]], apstrakcije, [[ekspresionizam|ekspresionizma]]. Slikao je [[mrtva priroda|mrtve prirode]], krajobraze, [[crtež]]e, [[interijer]]e, [[ilustracija|ilustracije]] i likovne opreme knjiga, dizajnirao je [[tapisarija|tapiserije]], [[keramika|keramiku]]. Jedno od njegovih dizajnerski najkompleksnijih djela u kojem je riješio čitav dizajnerski program obuhvaćajući različite materijale [[umjetnost stakla|staklo]], kovina, keramika, tekstil, drvo, beton, što je bio hotel Libertas u Dubrovniku, radio je od 1969. do 1971., uništen je u [[Domovinski rat|srpsko-crnogorskoj agresiji]] na Hrvatsku 1991. godine. Raul Goldoni radio je skice za serijsku proizvodnju. Dizajnirao je čaše, tanjure, boce i vaze. Drugi dio njegova opusa čini modeliranje unikatnih skulptura, staklenih biomorfnih objekata. | Izrazio se kroz nekoliko stilova: u okvirima [[Cézanne]]ova [[konstruktivizam|konstruktivističkog]] slikarstva, [[fovizam|fovizma]], apstrakcije, [[ekspresionizam|ekspresionizma]]. Slikao je [[mrtva priroda|mrtve prirode]], krajobraze, [[crtež]]e, [[interijer]]e, [[ilustracija|ilustracije]] i likovne opreme knjiga, dizajnirao je [[tapisarija|tapiserije]], [[keramika|keramiku]]. Jedno od njegovih dizajnerski najkompleksnijih djela u kojem je riješio čitav dizajnerski program obuhvaćajući različite materijale [[umjetnost stakla|staklo]], kovina, keramika, tekstil, drvo, beton, što je bio hotel Libertas u Dubrovniku, radio je od 1969. do 1971., uništen je u [[Domovinski rat|srpsko-crnogorskoj agresiji]] na Hrvatsku 1991. godine. Raul Goldoni radio je skice za serijsku proizvodnju. Dizajnirao je čaše, tanjure, boce i vaze. Drugi dio njegova opusa čini modeliranje unikatnih skulptura, staklenih biomorfnih objekata. | ||
| Redak 6: | Redak 6: | ||
Rodio se je u Splitu. U rodnom je gradu 1938. maturirao na Realnoj gimnaziji. Još kao gimnazijalac počeo se baviti slikarstvom te je još prije nego je maturirao izlagao na skupnim izložbama u Splitu. | Rodio se je u Splitu. U rodnom je gradu 1938. maturirao na Realnoj gimnaziji. Još kao gimnazijalac počeo se baviti slikarstvom te je još prije nego je maturirao izlagao na skupnim izložbama u Splitu. | ||
Na studij je otišao u Zagreb gdje je u klasi [[Marino Tartaglia|Marina Tartaglije]] ratne 1942. diplomirao slikarstvo na [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|Akademiji likovnih umjetnosti]] u Zagrebu. Sljedeću akademsku godinu 1942/43. nastavio je studirati na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. 1944. je godine otišao u partizane. Radio je u partizanskom tisku pri hrvatskim partizanskim postrojbama na poluotoku Istri. Stevan Binički svjedočio je pred "Anketnom komisijom za utvrđivanje zločina putem kulturne suradnje s okupatorom", 7. kolovoza 1945., zajedno s kolegama da im je slikar [[Josip Horvat Međimurec]] pomogao tijekom rata i da je bio antifašist. U istom svjedočenju spomenuo je Goldonijev odlazak u partizane i kako je Horvat bio upoznat s time.<ref> HR-[[Hrvatski državni arhiv|HR-HDA-306]]: ZKRZ Anketna komisija, kutija 688 - svjedočenje Stevana Binčki: {{Citat|...Horvata sam upoznao nekako u veljači 1944 g. Ja sam bio od ustaša progonjen i zatvaran. Konačno sam pušen i povraćen u vojsku, odakle sam ranije bio dezertirao. Tada su me smjestili najprije u t.zv. Zbor kamo se je dodjeljivalo sve sumnjive elemente. Odavle sam upućen u prosvjetnu bojnu, a odanle u slikarski otsjek Minorsa, gdje je Josip Horvat-Međimurac bio izvjestitelj...saradjivajući s njime danomice i razgovarajući o svemu, pa i o politici, stekao sam o Horvatu dobro mišljenje u pogledu njegovog političkog stava. Izražavao je svoje antifašističko uvjerenje, odnosno antiustaško i protunjemačko....Mi nismo izlazili na nijedno ratište radi izrade ratnih slika. Spram viših vlasti tvrdio je da se sve to može izraditi u ateljeu. Međutim u ateljeu mo svi sabotirali svaki rad.... Koliko znam Horvat nikad nije bio ustaški oficir, a niti je nosio ustašku uniformu. Nosio je domobransku uniformu, premda nije bio pravi vojnik nego vojni činivnik.... Znadem da | Na studij je otišao u Zagreb gdje je u klasi [[Marino Tartaglia|Marina Tartaglije]] ratne 1942. diplomirao slikarstvo na [[Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu|Akademiji likovnih umjetnosti]] u Zagrebu. Sljedeću akademsku godinu 1942/43. nastavio je studirati na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. 1944. je godine otišao u partizane. Radio je u partizanskom tisku pri hrvatskim partizanskim postrojbama na poluotoku Istri. [[Stevo Binički|Stevan Binički]] svjedočio je pred "Anketnom komisijom za utvrđivanje zločina putem kulturne suradnje s okupatorom", 7. kolovoza 1945., zajedno s kolegama da im je slikar [[Josip Horvat Međimurec]] pomogao tijekom rata i da je bio antifašist. U istom svjedočenju spomenuo je Goldonijev odlazak u partizane i kako je Horvat bio upoznat s time.<ref> HR-[[Hrvatski državni arhiv|HR-HDA-306]]: ZKRZ Anketna komisija, kutija 688 - svjedočenje Stevana Binčki: {{Citat|...Horvata sam upoznao nekako u veljači 1944 g. Ja sam bio od ustaša progonjen i zatvaran. Konačno sam pušen i povraćen u vojsku, odakle sam ranije bio dezertirao. Tada su me smjestili najprije u t.zv. Zbor kamo se je dodjeljivalo sve sumnjive elemente. Odavle sam upućen u prosvjetnu bojnu, a odanle u slikarski otsjek Minorsa, gdje je Josip Horvat-Međimurac bio izvjestitelj...saradjivajući s njime danomice i razgovarajući o svemu, pa i o politici, stekao sam o Horvatu dobro mišljenje u pogledu njegovog političkog stava. Izražavao je svoje antifašističko uvjerenje, odnosno antiustaško i protunjemačko....Mi nismo izlazili na nijedno ratište radi izrade ratnih slika. Spram viših vlasti tvrdio je da se sve to može izraditi u ateljeu. Međutim u ateljeu mo svi sabotirali svaki rad.... Koliko znam Horvat nikad nije bio ustaški oficir, a niti je nosio ustašku uniformu. Nosio je domobransku uniformu, premda nije bio pravi vojnik nego vojni činivnik.... Znadem da je Horvatu bilo poznato da drugovi Tomić-Mičeli Valerijan, Goldoni Raun i Vojvodić Ivan namjeravaju preći partizanima, te da su u tu svrhu zatražili premještaj na Sušak, da tako lakše neopazice, zbog njihovih familija mogu preći partizanima. Horvat je višim vlastima predložio njihov premještaj i na taj način omogućio ostvarenje njihova plana.... Kasnije su se iz šume javili pismom. Horvat nam je pročitao ovo pismo i zatim poništio...}}</ref> | ||
Dvije godine nakon rata zaposlio se je kao likovni urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske gdje je radio do 1951., dvanaest je godina proveo u izdavačkom poduzeću »Mladost« Dok je bio likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost, pozvao je hrvatsku slikaricu [[Cvijeta Job|Cvijetu Job]] raditi na oslikavanju bajki Ivane Brlić-Mažuranić.<ref>*[http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac239.nsf/AllWebDocs/job Cvijeta Job, u povodu velike retrospektive u zagrebačkoj Galeriji Ulrich, svibanj 2003.: Čudesni svijet minijatura. Razgovarala Barbara Vujanović], [[Vijenac (časopis)|Vijenac]], Broj 239, 01.svibnja 2003. ISSN 1330-2787. Preuzeto 8. siječnja 2013.</ref> | Dvije godine nakon rata zaposlio se je kao likovni urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske gdje je radio do 1951., dvanaest je godina proveo u izdavačkom poduzeću »Mladost« Dok je bio likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost, pozvao je hrvatsku slikaricu [[Cvijeta Job|Cvijetu Job]] raditi na oslikavanju bajki Ivane Brlić-Mažuranić.<ref>*[http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac239.nsf/AllWebDocs/job Cvijeta Job, u povodu velike retrospektive u zagrebačkoj Galeriji Ulrich, svibanj 2003.: Čudesni svijet minijatura. Razgovarala Barbara Vujanović], [[Vijenac (časopis)|Vijenac]], Broj 239, 01.svibnja 2003. ISSN 1330-2787. Preuzeto 8. siječnja 2013.</ref> | ||
| Redak 15: | Redak 15: | ||
Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama. | Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama. | ||
Djela mu se nalaze u raznim galerijama, među ostalim i u [[Galerija umjetnina | Djela mu se nalaze u raznim galerijama, među ostalim i u [[Galerija umjetnina Branislav Dešković|Galeriji umjetnina Branislav Dešković]] u Bolu na Braču.<ref>Igor Brešan: [http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/226595/Default.aspx Pedeseti rođendan bolske galerije slavi se u Splitu: brački klasici na splitskoj Pjaci ], Slobodna Dalmacija, 5. studenoga 2013.</ref> Interijeri koje je dizajnirao i zahvati u prostoru nalaze se diljem Hrvatske. | ||
== Citati == | == Citati == | ||
| Redak 29: | Redak 29: | ||
*1978.: [[Zagrebački salon]] - nagrada za skulpturu | *1978.: [[Zagrebački salon]] - nagrada za skulpturu | ||
*1968.: izložba Form und Qualität, München 1968 – Zlatna medalja bavarske vlade za skulpturu u staklu | *1968.: izložba Form und Qualität, München 1968 – Zlatna medalja bavarske vlade za skulpturu u staklu | ||
*1974.: Nagrada | *1974.: Nagrada Vladimir Nazor | ||
== Izvori == | == Izvori == | ||
| Redak 44: | Redak 44: | ||
[[Kategorija:Hrvatski umjetnici stakla]] | [[Kategorija:Hrvatski umjetnici stakla]] | ||
[[Kategorija:Hrvatski ilustratori]] | [[Kategorija:Hrvatski ilustratori]] | ||
[[Kategorija:Dobitnici nagrade Vladimir Nazor]] | |||
Posljednja izmjena od 1. ožujak 2026. u 23:49
Raoul Raul Goldoni (Split, 27. siječnja 1919. – Zagreb, 24. ožujka 1983.) je bio hrvatski slikar, kipar, likovni urednik, projektant interijera, dizajner. Svjetski je pionir na području likovnog oblikovanja u staklu. Pisao je u teorijskim problemima umjetničkog odgoja.
Izrazio se kroz nekoliko stilova: u okvirima Cézanneova konstruktivističkog slikarstva, fovizma, apstrakcije, ekspresionizma. Slikao je mrtve prirode, krajobraze, crteže, interijere, ilustracije i likovne opreme knjiga, dizajnirao je tapiserije, keramiku. Jedno od njegovih dizajnerski najkompleksnijih djela u kojem je riješio čitav dizajnerski program obuhvaćajući različite materijale staklo, kovina, keramika, tekstil, drvo, beton, što je bio hotel Libertas u Dubrovniku, radio je od 1969. do 1971., uništen je u srpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku 1991. godine. Raul Goldoni radio je skice za serijsku proizvodnju. Dizajnirao je čaše, tanjure, boce i vaze. Drugi dio njegova opusa čini modeliranje unikatnih skulptura, staklenih biomorfnih objekata.
Životopis
Rodio se je u Splitu. U rodnom je gradu 1938. maturirao na Realnoj gimnaziji. Još kao gimnazijalac počeo se baviti slikarstvom te je još prije nego je maturirao izlagao na skupnim izložbama u Splitu.
Na studij je otišao u Zagreb gdje je u klasi Marina Tartaglije ratne 1942. diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sljedeću akademsku godinu 1942/43. nastavio je studirati na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu. 1944. je godine otišao u partizane. Radio je u partizanskom tisku pri hrvatskim partizanskim postrojbama na poluotoku Istri. Stevan Binički svjedočio je pred "Anketnom komisijom za utvrđivanje zločina putem kulturne suradnje s okupatorom", 7. kolovoza 1945., zajedno s kolegama da im je slikar Josip Horvat Međimurec pomogao tijekom rata i da je bio antifašist. U istom svjedočenju spomenuo je Goldonijev odlazak u partizane i kako je Horvat bio upoznat s time.[1]
Dvije godine nakon rata zaposlio se je kao likovni urednik u Nakladnom zavodu Hrvatske gdje je radio do 1951., dvanaest je godina proveo u izdavačkom poduzeću »Mladost« Dok je bio likovni urednik u izdavačkoj kući Mladost, pozvao je hrvatsku slikaricu Cvijetu Job raditi na oslikavanju bajki Ivane Brlić-Mažuranić.[2]
Još dok je radio u Mladosti, zaposlio se je u Staklarskoj školi kao nastavnik oblikovanja i obradbe stakla. Tri godine poslije postao je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 1967. godine radi u Rogaškoj Slatini u tamošnjoj tvornici stakla kao voditelj odjela za dizajn. 1969. zajednom sa skupinom osnivača osnovao je Galeriju Forum.
Pored Žarka Vinceka, kao suradnici na projektima Andrije Čičina-Šaina često se pojavljuju Zdenka Rabotić, Spomenka Maretić, Ljerka Saw, Zdenko Sila, Vojo Kalavaris, Dunja Čičin-Šain (kći Andrije Čičin-Šaina), te slikar Raul Goldoni kao projektant interijera.
Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama. Djela mu se nalaze u raznim galerijama, među ostalim i u Galeriji umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču.[3] Interijeri koje je dizajnirao i zahvati u prostoru nalaze se diljem Hrvatske.
Citati
„Za staklo sam se opredijelio onda kada sam osjetio da u njemu mogu svladati, s relativnom sigurnošću, tri osnovna elementa: svjetlo, volumen i prostor”
„Svjetlo definira postojanje volumena u prostoru, a kvantum svjetla zarobljenog krajnjim površinama oblika stalno je u pokretu pri minimalnoj promjeni kuta promatranja. Taj ritam i kretanje, njihove izmjene, omogućavaju totalitet doživljaja u materiji stakla.”
„Nijedna materija u mojemu dugogodišnjem iskustvu nije budila toliko moju narav koliko staklo. Njegova osnovna svojstva - prozirnost, obojenost, krhkost, hladnoća, varljivost amorfne mase, sam put do transformacije u volumen, organizirano svjetlo u srčiki, pa sve do prostorne vrijednosti stakla - motivirala su moju fantaziju”
Nagrade
- 1959.: Zagrebački triennale primijenjenih umjetnosti – II. nagrada za projekt stakla)
- 1959.: Nagrada grada Zagreba za industrijsko oblikovanje
- 1978.: Zagrebački salon - nagrada za skulpturu
- 1968.: izložba Form und Qualität, München 1968 – Zlatna medalja bavarske vlade za skulpturu u staklu
- 1974.: Nagrada Vladimir Nazor
Izvori
- Igor Brešan: Igra staklenih oblika Raoula Goldonija, Slobodna Dalmacija, 13. lipnja 2012.
- Vlado Bužančić i Darja Tomić: Raoul Goldoni, Hrvatski biografski leksikon 2002.
- ↑ HR-HR-HDA-306: ZKRZ Anketna komisija, kutija 688 - svjedočenje Stevana Binčki: „...Horvata sam upoznao nekako u veljači 1944 g. Ja sam bio od ustaša progonjen i zatvaran. Konačno sam pušen i povraćen u vojsku, odakle sam ranije bio dezertirao. Tada su me smjestili najprije u t.zv. Zbor kamo se je dodjeljivalo sve sumnjive elemente. Odavle sam upućen u prosvjetnu bojnu, a odanle u slikarski otsjek Minorsa, gdje je Josip Horvat-Međimurac bio izvjestitelj...saradjivajući s njime danomice i razgovarajući o svemu, pa i o politici, stekao sam o Horvatu dobro mišljenje u pogledu njegovog političkog stava. Izražavao je svoje antifašističko uvjerenje, odnosno antiustaško i protunjemačko....Mi nismo izlazili na nijedno ratište radi izrade ratnih slika. Spram viših vlasti tvrdio je da se sve to može izraditi u ateljeu. Međutim u ateljeu mo svi sabotirali svaki rad.... Koliko znam Horvat nikad nije bio ustaški oficir, a niti je nosio ustašku uniformu. Nosio je domobransku uniformu, premda nije bio pravi vojnik nego vojni činivnik.... Znadem da je Horvatu bilo poznato da drugovi Tomić-Mičeli Valerijan, Goldoni Raun i Vojvodić Ivan namjeravaju preći partizanima, te da su u tu svrhu zatražili premještaj na Sušak, da tako lakše neopazice, zbog njihovih familija mogu preći partizanima. Horvat je višim vlastima predložio njihov premještaj i na taj način omogućio ostvarenje njihova plana.... Kasnije su se iz šume javili pismom. Horvat nam je pročitao ovo pismo i zatim poništio...”
- ↑ *Cvijeta Job, u povodu velike retrospektive u zagrebačkoj Galeriji Ulrich, svibanj 2003.: Čudesni svijet minijatura. Razgovarala Barbara Vujanović, Vijenac, Broj 239, 01.svibnja 2003. ISSN 1330-2787. Preuzeto 8. siječnja 2013.
- ↑ Igor Brešan: Pedeseti rođendan bolske galerije slavi se u Splitu: brački klasici na splitskoj Pjaci , Slobodna Dalmacija, 5. studenoga 2013.