Edith Merle: razlika između inačica
Nema sažetka uređivanja |
Nema sažetka uređivanja |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
''Edith Merle''' ([[Beograd]], [[1940.]]), hrvatska [[umjetničko keramičarstvo u Hrvatskoj|umjetnička]] [[keramičarka]], [[primjenjene umjetnosti|primjenjena]] i [[konceptualna umjetnost|konceptualna]] umjetnica.<ref name=ulu>[http://arhiva.ulupuh.hr/hr/straniceclanova.asp?idsekcije=6&idclana=378 ''Edith Merle'']. ULUPUH. Pristupljeno 24. prosinca 2025.</ref> | ''Edith Merle''' ([[Beograd]], [[1940.]]), hrvatska [[umjetničko keramičarstvo u Hrvatskoj|umjetnička]] [[keramičarka]], [[primjenjene umjetnosti|primjenjena]] i [[konceptualna umjetnost|konceptualna]] umjetnica.<ref name=ulu>[http://arhiva.ulupuh.hr/hr/straniceclanova.asp?idsekcije=6&idclana=378 ''Edith Merle'']. ULUPUH. Pristupljeno 24. prosinca 2025.{{napraviti}}</ref> | ||
== Životopis == | == Životopis == | ||
Inačica od 24. prosinac 2025. u 22:36
Edith Merle' (Beograd, 1940.), hrvatska umjetnička keramičarka, primjenjena i konceptualna umjetnica.[1]
Životopis
Rodila se je u Beogradu. Njena obitelj je podrijetlom iz pokrajine Elzasa-Lotargije. Bila je na glasu po gradnji arteških bunara te ih je carica Marija Terezija naselila u Panonsku nizinu radi da bi ju isušili i pretvorili u korisno tlo. Edith je s obitelji 1947. preselila u Opatiju, a onda 1954. u Zagreb. Ondje je išla u Školu primijenjene umjetnosti - odjel grafike. 1959. joj je obitelj iselila u SR Njemačku, a Edith je otišla studirati u Beograd na Akademiju primijenjenih umjetnosti na odjelu grafičkih tehnika. Poslije studija našla je posao u SR Njemačkoj u agenciji za propagandu i dizajn Goppingenu. Nakon par godina otišla je raditi kao dizjanerica u Stuttgart, a već sljedeće godine specijalizirala je slikarstvo u Parizu te pohađala Berlitz. U Zagreb se je vratila 1970. te učlanila u ULUPUH, HDLU i LIKUM. Poslije je pohađala majstorsku radionicu Ivana Sabolića.[1]
Keramikom se bavi od 1976. godine. Radila u tehnici majolike. Prvu samostalnu izložbu keramike imala je 1978. u Ljubljani. 1982. je gradila velike skulpture i instalacije od visokovatrostalnog materijala u tvornici Zagorci u Bedekovčini. Za jednu je svoju izložbu s konceptualnim instalacijama (služeći se medijima kao što su keramika, skulptura, projekcije, glazba, film i svjetlost) surađivala s redateljem, snimateljem i multimedijskim umjetnikom Vladimirom Petkom, povjesničarkom umjetnosti Boženom Kličinović i dr.[1]
Radila u Generalturistu kao dizajnerica i voditeljica dekorativnog odjela. Umjetnički surađivala na uređenju poslovnih prostora u Zagrebu i Rovinju.[1]
Surađivala s poznatim arhitektima (Krešo Ivaniš, Krešo Golik, Predrag Lorencin), keramičarima (Ljerka Njerš, Hanibal Salvaro) slikarima (Roman Šimaga, Momo Prelević, Miroslav Šutej,), kiparima (Mate Drinković, Vladimir Gašparić - Gapa), priređivala izložbe (Galerija umjetničke fotografije, Zagreb) s Nadom Orel), oslikavala i oblikovala tanjure za samostan (sv. Marije Magdalene u Portu), posude za lijekove (PLIVA), keramiku za Ledo. Surađivala s povjesničarom umjetnosti fra Anđelkom Badurinom; pronašla kuću u Žumberačkom gorju kojoj je poslije nadjenula ime La Verna. [1]
1990. je organizirala čišćenje dvorišta od ostataka granatiranja i osnovala u njemu dječju radionicu za keramiku. [1]
Nagrade i priznanje
- 1978., 1979., 1980.: tri značajne nagrade na području keramike[1]