More actions
Stvorena nova stranica sa sadržajem: »Daniélou u Firenci s gradonačelnikom Giorgiom La Pirom (lijevo) 1953.|mini|220px '''Jean-Guenolé-...«. |
Nema sažetka uređivanja |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Giorgio La Pira and Jean Daniélou.jpg|Daniélou u Firenci s gradonačelnikom Giorgiom La Pirom (lijevo) 1953.|mini|220px]] | [[Datoteka:Giorgio La Pira and Jean Daniélou.jpg|Daniélou u Firenci s gradonačelnikom Giorgiom La Pirom (lijevo) 1953.|mini|220px]] | ||
'''Jean-Guenolé-Marie Daniélou''' <small>'''[[Isusovci|S.J.]]'''</small> ([[Neuilly-sur-Seine]], [[14. svibnja]] [[1905.]] – [[Pariz]], [[20. svibnja]] [[1974.]]) bio je francuski [[isusovac]], [[teolog]], [[kardinal]], [[patrolog]] i [[povjesničar]] te član ''[[Académie Française]]''. | '''Jean-Guenolé-Marie Daniélou''' <small>'''[[Isusovci|S.J.]]'''</small> ([[Neuilly-sur-Seine]], [[14. svibnja]] [[1905.]] – [[Pariz]], [[20. svibnja]] [[1974.]]) bio je francuski [[isusovac]], [[teolog]], [[kardinal]], [[patrolog]] i [[povjesničar]] te član ''[[Académie Française]]''. | ||
==Životopis== | |||
Jean Daniélou je rođen u ššNeuilly-sur-Seineđđ kao sin Charlesa Daniéloua, antiklerikalnog političara i ministra, i Madeleine Clamorgan, katoličke odgojiteljice i osnivačice institucija za žensko obrazovanje. Njegov brat Alain (1907.-1994.) bio je poznati indolog i povjesničar. | |||
Daniélou je studirao na [[Sorbona|Sorboni]] i položio [[agrégation]] iz [[gramatika|gramatike]] 1927. godine. Ušao je u Družbu Isusovu 1929. godine i tijekom svoje regencije predavao u dječačkoj školi u Poitiersu od 1934. do 1936. godine. Zatim je studirao teologiju u [[Fourvière]]u u [[Lyon]]u pod [[Henrie de Lubac|Henriem de Lubacom]], koji ga je upoznao sa specijaliziranom studijom crkvenih otaca. Zaređen je za svećenika 19. kolovoza 1938. godine. | |||
Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u zračnim snagama od 1939. do 1940. godine. Nakon pada Francuske pod nacističku okupaciju vratio se u civilni život i završio doktorski studij 1942. godine, braneći tezu o duhovnoj doktrini Grgura Nisenskog. Zatim je postavljen za kapelana ženskog dijela École Normale Supérieure u Sèvresu. Većinu svog vremena posvetio je istraživanju patristike i bio je, zajedno s Henriem de Lubacom, jedan od osnivača knjižne serije Sources Chrétiennes. Godine 1944. imenovan je profesorom ranokršćanske povijesti na Institut Catholique de Paris, gdje je kasnije postao dekan. | |||
Počevši od 1950-ih proizveo je nekoliko povijesnih studija koje su uključivale The Bible and the Liturgy, The Lord of History i From Shadows to Reality, koje su pružile pozadinu za razvoj savezne teologije. | |||
Daniélou se istaknuo kao jedan od vodećih teologa pokreta nouvelle théologie koji je nastojao obnoviti katoličku teologiju u skladu s biblijskim i patrističkim izvorima i suočiti se s izazovima modernog svijeta. | |||
Daniélou je sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu kao savjetnik kardinala Françoisa Martyja, nadbiskupa Pariza, i bio je jedan od glavnih autora konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum. | |||
Godine 1969. papa Pavao VI. imenovao ga je kardinalom-djakonom crkve San Saba i titularnim nadbiskupom Taormine. | |||
Daniélou je umro pod sumnjivim okolnostima 20. svibnja 1974. godine u Parizu, kada ga je pronašla prostitutka kojoj je navodno donio novac za plaćanje računa za plin. | |||
== Djela == | |||
{{Refbegin}} | {{Refbegin}} | ||
Redak 16: | Redak 35: | ||
=== Mrežna sjedišta === | === Mrežna sjedišta === | ||
{{GLAVNIRASPORED:Daniélou, Jean}} | {{GLAVNIRASPORED:Daniélou, Jean}} | ||
[[Kategorija:Francuski isusovci]] | [[Kategorija:Francuski isusovci]] | ||
[[Kategorija:Francuski kardinali]] | [[Kategorija:Francuski kardinali]] | ||
[[Kategorija:Francuski povjesničari]] | [[Kategorija:Francuski povjesničari]] |
Inačica od 14. lipanj 2023. u 09:37
Jean-Guenolé-Marie Daniélou S.J. (Neuilly-sur-Seine, 14. svibnja 1905. – Pariz, 20. svibnja 1974.) bio je francuski isusovac, teolog, kardinal, patrolog i povjesničar te član Académie Française.
Životopis
Jean Daniélou je rođen u ššNeuilly-sur-Seineđđ kao sin Charlesa Daniéloua, antiklerikalnog političara i ministra, i Madeleine Clamorgan, katoličke odgojiteljice i osnivačice institucija za žensko obrazovanje. Njegov brat Alain (1907.-1994.) bio je poznati indolog i povjesničar.
Daniélou je studirao na Sorboni i položio agrégation iz gramatike 1927. godine. Ušao je u Družbu Isusovu 1929. godine i tijekom svoje regencije predavao u dječačkoj školi u Poitiersu od 1934. do 1936. godine. Zatim je studirao teologiju u Fourvièreu u Lyonu pod Henriem de Lubacom, koji ga je upoznao sa specijaliziranom studijom crkvenih otaca. Zaređen je za svećenika 19. kolovoza 1938. godine.
Tijekom Drugog svjetskog rata služio je u zračnim snagama od 1939. do 1940. godine. Nakon pada Francuske pod nacističku okupaciju vratio se u civilni život i završio doktorski studij 1942. godine, braneći tezu o duhovnoj doktrini Grgura Nisenskog. Zatim je postavljen za kapelana ženskog dijela École Normale Supérieure u Sèvresu. Većinu svog vremena posvetio je istraživanju patristike i bio je, zajedno s Henriem de Lubacom, jedan od osnivača knjižne serije Sources Chrétiennes. Godine 1944. imenovan je profesorom ranokršćanske povijesti na Institut Catholique de Paris, gdje je kasnije postao dekan.
Počevši od 1950-ih proizveo je nekoliko povijesnih studija koje su uključivale The Bible and the Liturgy, The Lord of History i From Shadows to Reality, koje su pružile pozadinu za razvoj savezne teologije.
Daniélou se istaknuo kao jedan od vodećih teologa pokreta nouvelle théologie koji je nastojao obnoviti katoličku teologiju u skladu s biblijskim i patrističkim izvorima i suočiti se s izazovima modernog svijeta.
Daniélou je sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu kao savjetnik kardinala Françoisa Martyja, nadbiskupa Pariza, i bio je jedan od glavnih autora konstitucije o božanskoj objavi Dei Verbum.
Godine 1969. papa Pavao VI. imenovao ga je kardinalom-djakonom crkve San Saba i titularnim nadbiskupom Taormine.
Daniélou je umro pod sumnjivim okolnostima 20. svibnja 1974. godine u Parizu, kada ga je pronašla prostitutka kojoj je navodno donio novac za plaćanje računa za plin.
Djela
- „Origen” (Origène, 1948.)
- „Teologija judeo-kršćanstva” (Théologie du Judéo-Christianisme, 1958.)
- „Crkva apostola” (L’Église des apôtres, 1970.)