Douglas Hurd

Douglas Richard Hurd, lord Hurd od Westwella (puni eng. naslov The Rt Hon. the Lord Hurd of Westwell CH CBE) (Marlborough, Wiltshire, 8. ožujka 1930.), engleski političar i diplomat

Životopis

Rodio se je 1930. godine. U diplomaciji od 1955. godine. Nakon toga je 1966. godine postao je istraživačem u Konzervativnoj stranci. Na tom je poslu ostao do 1968. godine, nakon čega je sve do 1974. šef kabineta i politički tajnik premijera Edwarda Heatha. Zastupnikom je u engleskom parlamentu od 1974. do 1997. godine. U tom je razdoblju obnašao nekoliko dužnosti. U ministarstvu vanjskih poslova bio je podtajnikom od 1979. do 1983., nakon čega je prešao u ministarstvo unutarnjih poslova gdje je bio državnim tajnikom do 1984. godine. Potom je ostvario ministarsku karijeru. Do 1985. je bio ministrom za Sjevernu Irsku, nakon toga ministar unutarnjih poslova do 1989., pa je potom opet u diplomaciji, šef diplomacije odnosno ministar vanjskih poslova. Tu je najduže ostao na dužnosti, sve do 1995. godine. Preživio je na mjestu ministra promjene premijera, pa je bio ministrom i u kabinetima Margaret Thatcher i Johna Majora. Neprijatelj uspostave neovisne, funkcionalne i neokrnjene hrvatske države, što je neprekidno pokazivao tijekom cijelog svog mandata. Krajnje nesklon Hrvatskoj. Protivio se raspadu Jugoslavije. Nevoljko je pristao na neovisnost Hrvatske i Slovenije. Već dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske izjavio je "da je priznanje samo moralna satisfakcija Hrvatima, bez ikakvog bitnog sadržaja i da će se sve to lako promjeniti u narednome razdoblju.". Za njegova mandata stav britanske diplomacije prema Hrvatskoj bio je krajnji oksimoron: da su "Hrvatska i Slovenija prerano priznate" i da je to "prouzročilo rat u BiH" i "eskalaciju rata u bivšoj Jugoslaviji". Za njegova je mandata, a i poslije, stav britanske vanjske politike prema velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku a i velikobošnjačkoj na Hrvate u BiH bio takav da je nastupao kao odvjetnik velikosrpske strane odnosno velikobošnjačke čim je ista zaratila protiv Hrvata. Suprotstavljao se britanskoj vojnoj intervenciji protiv velikosrpskih snaga, bilo da se radilo o Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj ili pobunjenim hrvatskim Srbima. Kad je čak i Hrvatskoj nesklona Francuska rujna 1991. predložila slanje zapadnoeuropske vojske radi zaustavljanja velikosrpske agresiju na Hrvatsku, Hurd je blokirao taj prijedlog. Naprotiv, iznio je zahtjev koji je bio u drugom pravcu, prosrpskom, zahtijevajući uvođenje naftnog embarga "na sve jugoslavenske republike". Indikativno iz tog stava je bilo izbjegavanje tretiranja Hrvatske neovisnom, držanjem postojanja Jugoslavije i dalje premda je bio raspad očit, izjednačavanje obiju zaraćenih strana uvođenjem embarga svima premda se radilo o agresiji snažno naoružane strane protiv gotovo nenaoružane novoosamostaljene republike i njene demokratski izabrane vlasti i referendumom iskazano legitimno pravo na neovisnost, davajući vremena agresoru protiv kojeg međunarodna zajednica nije uvela nikakve sankcije, odnosno agresoru koji je imao pristup svim deviznim pričuvama bivše SFRJ i međunarodnim financiranjima nasuprot međunarodno izoliranoj Hrvatskoj. Njihov stav prenosila je EEZ, koja je sukladno britanskoj politici, sporo i suzdržano reagirala tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, kad je agresija velikosrpske JNA bila bjelodana i krivac za agresiju bio nedvojben, i kad je bila razvidna nakana JNA gušenja neovisnosti Slovenije i Hrvatske netom nakon što su proglasile neovisnost. Držanje politike bilo je besramno davanje vremena velikosrpskoj JNA ugušiti slobodarske težnje Hrvatske i Slovenije, makar to značilo masovna razaranja i ubojstva po Sloveniji i Hrvatskoj, a sve da pouzdani britanski partner na tom području Srbija nastavi biti čimbenikom stabilnosti i partner za pregovore na tom području. Na optužbe da njegova vlada podržava srpsku agresiju i genocid, 10. rujna 1993. okrivio je domaće i inozemne novinare da svojim izvješćima i pritiscima "uznemiruju i iskrivljuju britansku vanjsku politiku".

Kao nagrada za njegovo prosrpsko djelovanje uslijedila je britanska sinekura u Srbiji. 4. rujna 1996. došao je u Beograd kao zamjenik direktora jedne od najvećih britanskih banaka, u ulozi srpskog poslovnog partnera.