Arhitektura historicizma u Istri: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bot: Automatski unos stranica
 
m bnz
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Arhitektura historicizma u Istri'''-->'''[[Historicizam|Historicistička]] arhitektura u [[Istra|Istri]]''' odraz je utjecaja srednjoeuropske arhitekture i političkog položaja Istre unutar [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]. Povećanjem broja stanovnika te sukladno novim društvenim potrebama, grade se građevine monumentalnih dimenzija, odražavajući različite povijesne stilove. One definiraju novi urbanistički plan gradova te se vrlo kvalitetno interpoliraju u postojeći povijesni koncept. Na samome početku druge polovine 19. stoljeća još uvijek je bio primjetan utjecaj [[Klasicizam|klasicističkog]] i [[Bidermajer|bidermajerskog]] stila s početka stoljeća što je vidljivo na zgradi Pokrajinske uprave u [[Poreč|Poreču]] (1861.) i na Vili Monai u [[Pula|Puli]].<ref name="Rubbi">Antonio Rubbi, Moderna i postmoderna arhitektura u Istri, Rovinj, Habitat, 2000., str. 14.</ref>
'''[[Historicizam|Historicistička]] arhitektura u [[Istra|Istri]]''' odraz je utjecaja srednjoeuropske arhitekture i političkog položaja Istre unutar [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarske]]. Povećanjem broja stanovnika te sukladno novim društvenim potrebama, grade se građevine monumentalnih dimenzija, odražavajući različite povijesne stilove. One definiraju novi urbanistički plan gradova te se vrlo kvalitetno interpoliraju u postojeći povijesni koncept. Na samome početku druge polovine 19. stoljeća još uvijek je bio primjetan utjecaj [[Klasicizam|klasicističkog]] i [[Bidermajer|bidermajerskog]] stila s početka stoljeća što je vidljivo na zgradi Pokrajinske uprave u [[Poreč|Poreču]] (1861.) i na Vili Monai u [[Pula|Puli]].<ref name="Rubbi">Antonio Rubbi, Moderna i postmoderna arhitektura u Istri, Rovinj, Habitat, 2000., str. 14.</ref>


== Arhitektura za potrebe austrijske ratne mornarice ==
== Arhitektura za potrebe austrijske ratne mornarice ==

Posljednja izmjena od 7. svibanj 2022. u 10:18

Historicistička arhitektura u Istri odraz je utjecaja srednjoeuropske arhitekture i političkog položaja Istre unutar Austro-Ugarske. Povećanjem broja stanovnika te sukladno novim društvenim potrebama, grade se građevine monumentalnih dimenzija, odražavajući različite povijesne stilove. One definiraju novi urbanistički plan gradova te se vrlo kvalitetno interpoliraju u postojeći povijesni koncept. Na samome početku druge polovine 19. stoljeća još uvijek je bio primjetan utjecaj klasicističkog i bidermajerskog stila s početka stoljeća što je vidljivo na zgradi Pokrajinske uprave u Poreču (1861.) i na Vili Monai u Puli.[1]

Arhitektura za potrebe austrijske ratne mornarice[uredi]

Zbog proglašenja Pule glavnom austrijskom lukom 1853. godine te osnivanja Arsenala 1856. godine, bilo je potrebno sagraditi zgrade javne namjene za potrebe austrijske mornarice.[2] Pod utjecajem bečkog romantičnog klasicizma nastaje Mornarička bolnica (1861.), Mornarička vojarna i strojarska škola (1870.), Mornarički kasino (1872.), mornarička crkva Gospe od Mora (1891-98.) te Palača vojne komande (zgrada Admiraliteta).[3] Mornarička bolnica djelo je vojnog inženjera Karla Moeringa. Bolnica se sastoji od tri krila čiji je jednostavan zidni plašt ukrašen neorenesansnom plastikom i kulama s kruništem uz rubove zgrade koji se pozivaju na srednjovjekovne burgove.[4] Slična romantičarska kombinacija neorenesanse i arhitekture srednjovjekovnih burgova vidljiva je na zgradi Mornaričke vojarne.

Inženjerska arhitektura[uredi]

Razvojem industrije na području Istre dolazi do povećane potrebe za gradnjom novih prostora utilitarne namjene. Sredinom stoljeća počinju se graditi tvornički objekti. U Rovinju su izgrađene Tvornica za proizvodnju tjestenine (1847.), Tvornica cementa (1852.), Tvornica duhana (1872.), Tvornica voska (1878.) i Tvornica stakla i konzervirane ribe (1882.).[1] Novina koju unosi arhitektura druge polovine stoljeća jest vidljiva željezna konstrukcija koja se po prvi put koristi otvoreno unutar građevine. U prostoru brodogradilišta u Puli, 1863. godine grade se dva navoza natkrivena konstrukcijom izrađenom od novih materijala: lijevanog željeza i stakla.[1] Pula tako usporedno s internacionalnom arhitekturom posjeduje građevine poput centralne gradske tržnice koja je 1903. godine izgrađena prema projektu L. Nobilisa.[5] Sve konstrukcije od lijevanog željeza proizvedene su u željezari Witkowice.[3] U eksterijeru i interijeru vidljiva je željezna konstrukcija tržnice koja je u potpunosti ostakljena. Konstrukcija nije samo funkcionalna, već nastavljajući se na tradiciju ima dekorativnu ulogu.

Zgrade obrazovne namjene[uredi]

Obrazovanje unutar austrijskog dijela Monarhije već je odavno unaprijeđeno odredbama carice Marije Terezije i Josipa II., no porastom broja stanovnika na Istarskom poluotoku, javlja se sve veća potreba za podizanjem novih obrazovnih ustanova. Obrazovne ustanove oblikovane su gotovo bez iznimke u neorenesansnom stilu, s obzirom da je renesansa smatrana razdobljem u kojemu je započeo moderni način života, kada je čovjek sukladno humanističkim idejama postavljen u središte interesa. Obilježja renesanse u bogatoj ili reduciranoj varijanti vidljive su na oblikovanju pulskih zgrada poput Državne njemačke gimnazije (1890.), Pučke škole Šijana i Državne njemačke pučke škole (1908.), te Poljoprivredne škole (1903.) u Poreču i Gimnazije (1913.) u Rovinju.[3]

Rezidencijalne vile historicizma u Istri[uredi]

Zgrade za stanovanje mornaričke aristokracije postale su prijeko potrebne u drugoj polovini 19. stoljeća. Na području Verude i Stoje u Puli nastaju rezidencijalne vile koje upotpunjuju vojničko-ladanjski karakter grada.[6] Prvenstveno je riječ o vilama strogog arhitektonskog volumena omekšanog dekorativnom plastikom i upotrebom toplih boja, a u projektiranju je važan i hortikulturalni element.[7] Rezidencijalne vile uvučene su u odnosu na regulatornu liniju ulice. Villa Martinz (1883. -1903. godine) primjer je rezidencijalne arhitekture historicističkog karaktera. Uz stroge volumene rezidencijalnih vila austrijskih časnika poput Ville Trapp i Ville Geyer, zanimljiva je neobična arhitektonska artikulacija Ville Horthy (1903.). Stožasti toranj, elementi romanike i utjecaj sjevernjačke arhitekture čine romantiziranu ideju zidnog plašta Ville Horthy.

Razvoj turizma i nova demografska slika Istre odrazile su se na liburnijsku rivijeru. Rezidencijalne vile Lovrana i Opatije poput opatijskih „neobaroknih vila Rosalia i vila Madona“[8] sličnog su arhitektonskog ustroja kao one u Puli. Novinu u arhitektonski izraz unosi arhitekt Carl Seidl (1858. - 1936.) koji jednostavnu historicističku raščlambu rezidencijalnih vila spaja s lokalnim mediteranskim izrazom primjenjujući kamen istarskoga podneblja.[9] Na taj način nastoji uklopiti arhitekturu dotad uglavnom nepoznatu ovome podneblju upotrebom tradicionalnog materijala. Arhitektonska ostvarenja u Opatiji vežu ga uz javnu (Zgrada općine) i sakralnu namjenu (Evangelistička crkva), no Villa Frappart u Lovranu 1914. godine donosi mu zlatnu državnu medalju.[9] Villa Frappart (1894.-1904. godine), prikazuje Sedilovu naklonjenost gotico fiorito stilu. Neogotički elementi pri oblikovanju prozorskih otvora, balkona s balustradama i loggie prepoznatljivi su motivi kojima se koristi arhitekt Attilio Mauguolo na Villi Guerra (1903.) i Villi Denes (1910).[10]

Kombinacija rezidencijalnog i ladanjskog karaktera ostvarena je u djelu arhitekta Catilia Bisia po čijem je projektu 1886. godine izgrađen dvorac Benedetta Polesinija na otoku Sveti Nikola kod Poreča.[3] Dvorac je izgrađen u stilu toskanske neorenesanse, ali ipak sama ideja izgradnje ljetnikovca u obliku „toskanskog kaštela“ upućuje na devetnaestostoljetno romantičarsko viđenje svijeta.[3]

Izgradnja hotela[uredi]

Ubrzani razvoj turizma u drugoj polovini 19. stoljeća u Opatiji uvjetuje gradnju reprezentativnih primjera turističke arhitekture historicizma. Prvi hotel izgrađen 1884. godine na opatijskoj rivijeri jest hotel Quarnero bečkog arhitekta Wilhelma.[8] Iduće godine gradi se hotel Stephanie bečkog arhitekta K. Schuberta. U Lovranu su tendencije neobaroknog stila vidljive na zgradi Grand hotela Lovran (1909.) bečkog arhitekta Alberta Pia.[10] U Puli Društvo Riviera dolazi u posjed zemljišta na kojem je 1908. godine izgrađen Hotel Riviera.

Kazališta[uredi]

Zgrade kazališta, kakvim ih poimamo danas, svoj oblikovni vrhunac postižu u okviru visokog historicizma 19. stoljeća. Zbog zahtjeva modernog građanskog društva nastaju kazališne građevine koje će donijeti poneka inovativna rješenja u mikrourbanističkom smislu. U drugoj polovini 19. stoljeća izgrađeno je rovinjsko kazalište Gandusio (1854.), porečko kazalište Teatro Verdi (1887.) te Teatro nuovo (1880.) u Puli. Rovinjsko se kazalište izvorno zvalo Rubineum. Preimenovano je 1928. godine u Gandusio po glumcu Antoniju Gandusiu. Teatro nuovo vlasnika Pietra Ciscuttija djelo je tršćanskog arhitekta Ruggera Berlama.[11] Berlamov sin Arduino sagradio je i zgradu Municipija (1904. - 1910. godine) u Poreču na kojoj koristi srednjovjekovni stil venecijanskog zaleđa.[3]

Sakralne građevine[uredi]

U 19. stoljeću na području Istre u sakralnoj gradnji nema većih ostvarenja osim preoblikovanja starijih zdanja. U Puli se gradi mornarička crkva Gospe od Mora (1891. – 1898.) u neoromaničkome stilu i neoklasicistička crkva sv. Srca Isusova (1904.). U Rovinju se gradi crkva sv. Pelagija (1907. – 1908.) centralnog tlocrta s kupolom i dvama zvonicima.[3] U Opatiji se grade dvije crkve Carla Seidla: već spomenuta evangelička crkva (1904.) u neogotičkom stilu i neoromanička bazilika crkva Marijina navještenja (1907. – 1908.).[3]

Od ostalih građevina javne namjene važno je spomenuti neogotičku Komunalnu palaču (1911.) u Vodnjanu te slikovito rješenje pazinskog Konvikta (1913. – 1920-ih). Gradnja Pazinskog kolegija, sjemeništa i klasične gimnazije – Konvikta započela je duboko u 20. stoljeću što svjedoči o dugom zadržavanju historicizma na području Istre. Zgrada je djelo Anselma Wernera koji se koristi neorenesansnim uzorom toskanskih palača-utvrda s tornjem.[3]

Galerija[uredi]

Izvori[uredi]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 Antonio Rubbi, Moderna i postmoderna arhitektura u Istri, Rovinj, Habitat, 2000., str. 14.
  2. ↑ Milica Đilas, Ville Münz u Puli, urbanističko-arhitektonska cjelina s početka 20. stoljeća, u: Zbornik I. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti, 2004., str. 153-160. (153)
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 3,8 Miroslav Bertoša, Robert Matijašić (ur.), Istarska enciklopedija, Zagreb, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, 2005., str. 298.
  4. ↑ Julija Lozzi-Barković, Arhitektura historicizma u Hrvatskom primorju i Istri, u: Historicizam u Hrvatskoj, knjiga I, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 2000., str.
  5. ↑ Julija Lozzi-Barković, Arhitektura historicizma u Hrvatskom primorju i Istri, u: Historicizam u Hrvatskoj, knjiga I, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 2000., str. 220-229. (229)
  6. ↑ Julija Lozzi-Barković, Arhitektura historicizma u Hrvatskom primorju i Istri, u: Historicizam u Hrvatskoj, knjiga I, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 2000., str. 220-229. (227).
  7. ↑ Antonio Rubbi, Austrijske vile u Puli, Rovinj, Društvo arhitekata Istre, 1996., str. 9.
  8. ↑ 8,0 8,1 Julija Lozzi-Barković, Arhitektura historicizma u Hrvatskom primorju i Istri, u: Historicizam u Hrvatskoj, knjiga I, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 2000., str. 220-229. (225)
  9. ↑ 9,0 9,1 Vanda Ekl, Opatija – prostor i čovjek, u: Dometi: književnost, kultura, društvena pitanja br. 9-10., Rijeka, Matica hrvatska Rijeka, 1984., str. 63-76. (72).
  10. ↑ 10,0 10,1 Mirjana Peršić, Lovran – Turizam i graditeljstvo: Turistička arhitektura u Lovranu u 19. i 20. stoljeće, Rijeka, Adamić, 2002., str. 34.
  11. ↑ Antonio Rubbi, Stara pročelja i ugaoni objekti Istre, u: Glas Istre br. 268, Pula, 1988., str. 8.

Literatura[uredi]

  1. Miroslav Bertoša, Robert Matijašić (ur.), Istarska enciklopedija, Zagreb, Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, 2005.
  2. Milica Đilas, Ville Münz u Puli, urbanističko-arhitektonska cjelina s početka 20.stoljeća, u: ZbornikI. kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, Zagreb, Institut za povijest umjetnosti, 2004., str. 153-160.
  3. Vanda Ekl, Opatija – prostor i čovjek, u: Dometi: književnost, kultura, društvenapitanja br. 9-10., Rijeka, Maticahrvatska Rijeka, 1984., str. 63-76.
  4. Julija Lozzi-Barković, Arhitektura historicizma u Hrvatskom primorju i Istri, u: Historicizam u Hrvatskoj, knjiga I, Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, 2000., str. 220-229.
  5. Ivo Maroević, Arhitektura historicizma, u: Arhitektura historicizma u Rijeci: 1845.-1900.: arhitektura i urbanizam, Rijeka,Modernagalerija Rijeka - muzej moderne i suvremene umjetnosti, 2001., str. 12-47.
  6. Branko Perović, Čudesne Vile Muenz, u: Glas Istre br. 238, Pula, 1999.
  7. Mirjana Peršić, Lovran – Turizam i graditeljstvo: Turistička arhitektura u Lovranu u 19. i 20. stoljeće, Rijeka, Adamić, 2002.
  8. Antonio Rubbi, Stara pročelja i ugaoni objekti Istre, u: Glas Istre br. 268, Pula, 1988.
  9. Antonio Rubbi, Austrijske vile u Puli, Rovinj, Društvo arhitekata Istre, 1996.

Vanjske poveznice[uredi]

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Arhitektura_historicizma_u_Istri&oldid=506942"