Anglo-nizozemski pomorski ratovi

Nakon što je izborila svoju nezavisnost od španjolske vlasti, Nizozemska je u prvoj polovici 17. stoljeća zauzela vodeći položaj u svjetskoj pomorskoj trgovini. Raspolagala je s oko 16,000 trgovačkih brodova, dok su sve ostale pomorske države zajedno imale jedva oko 4,000, od čega Engleska svega 570. Uz to je imala gotovo potpun monopol u lovu na haringe u Sjevernom moru, znatan udio u lovu na kitove (3,000 ribarskih brodova, godišnji dohodak 60 milijuna guldena), bogate kolonije u Indiji i Americi. Njena se pomorska trgovina protezala sve do Japana, a Sheldom, Meusom i Rajnom dopirala je duboko u Europu. Gomilajući ogromna bogatstva iz svih krajeva svijeta i isključujući bezobzirno svoje pomorske protivnike, najviše je štetila Engleskoj, u to vrijeme je u njezinim rukama bilo i do 9/10 engleske vanjske trgovine. Zbog toga je Engleska poslije revolucije 1648. pristupila mjerama za nacionalizaciju svog tržišta.

Najvažnija je bila o plovidbi — Navigacijski akt od 9. listopada 1651., čije su odredbe drastično pogađale nizozemsku trgovinu. Situacija je ubrzo krenula prema oružanom sukobu. No u tom ratu, snaga nizozemske ratne mornarice nije odgovarala ni približno jačini, zadacima i zamahu trgovačke mornarice. Istina, Nizozemska je geografski bila najbolje postavljena za prevoženje prekomorske robe u Europu, ali joj je u možebitnom pomorskom sukobu Engleska svojim položajem mogla zatvoriti oba morska prilaza — kroz La Manche i Sjevernim morem.

Zbog prevlasti u trgovini vođena su tri rata:

1. Prvi anglo-nizozemski pomorski rat (1652. – 1654.)
2. Drugi anglo-nizozemski pomorski rat (1665. – 1667.)
3. Treći anglo-nizozemski pomorski rat (1672. – 1674.)