Razlika između inačica stranice »Šimun de Keza«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Šimun de Keza''' ([[mađarski jezik|mađ.]] ''Simon de Kéza''), ([[13. stoljeće]]), [[Mađarska|mađarski]] [[svećenik]] i ljetopisac. Bio je veoma obrazovan, imao je titulu ''magistra'' i djelovao je na dvoru hrvatsko-ugarskog kralja [[Ladislav IV. Kumanac|Ladislava IV. Kumanca]] (1272.–1290). Kao dvorski [[kapelan]], obavljao je mnoge diplomatske misije u inozemstvu, osobito u [[Italija|Italiju]], [[Francuska|Francusku]] i [[Njemačka|Njemačku]], što mu je omogućilo sakupljanje građe za mađarsku povijest. Autor je kronike ''[[O djelima Huna i Mađara]]'' (''Gesta Hunnorum et Hungarorum'') iz oko [[1285.]] godine, u kojem raspravlja o povijesti [[Huni|Huna]] i [[Mađari|Mađara]], njihovoj pradomovini i podrijetlu, a posebnu pozornost posvećuje kraljevima iz dinastije [[Arpadovići|Arpadović]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59561 Šimun de Keza - Hrvaska enciklopedija]</ref> | |||
Kronika osobito obrađuje razdoblje između [[1282.]] i [[1285.]] godine, a pri pisanju koristio se danas izgubljenim izvorima poput kronike ''Gesta Hungarorum'', anonimnog autora s kraja [[12. stoljeće|12. stoljeća]]. U kronici opisuje 225 mađarskih rodova koji su nastanili [[panonska nizina|panonsku dolinu]]. Šimunovo djelo imalo je više redakcija, a u jednoj od njih, kojom je obuhvaćeno razdoblje 1091.–1272., spominje se dragocjeni podatak o pogibiji [[Hrvatski vladari|hrvatskog vladara]] [[Petar Snačić|Petra]] na planini [[Petrova gora|Gvozdu]] [[1097.]] godine. Djelo je poslužilo kao izvor podataka sastavljaču tzv. ''Zagrebačke kronike'', uvodu Statuta Zagrebačkoga kaptola [[Ivan Arhiđakon Gorički|Ivana Arhiđakona Goričkoga]] iz prve polovice [[14. stoljeće|14. stoljeća]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59561 Šimun de Keza - Hrvaska enciklopedija]</ref> | Kronika osobito obrađuje razdoblje između [[1282.]] i [[1285.]] godine, a pri pisanju koristio se danas izgubljenim izvorima poput kronike ''Gesta Hungarorum'', anonimnog autora s kraja [[12. stoljeće|12. stoljeća]]. U kronici opisuje 225 mađarskih rodova koji su nastanili [[panonska nizina|panonsku dolinu]]. Šimunovo djelo imalo je više redakcija, a u jednoj od njih, kojom je obuhvaćeno razdoblje 1091.–1272., spominje se dragocjeni podatak o pogibiji [[Hrvatski vladari|hrvatskog vladara]] [[Petar Snačić|Petra]] na planini [[Petrova gora|Gvozdu]] [[1097.]] godine. Djelo je poslužilo kao izvor podataka sastavljaču tzv. ''Zagrebačke kronike'', uvodu Statuta Zagrebačkoga kaptola [[Ivan Arhiđakon Gorički|Ivana Arhiđakona Goričkoga]] iz prve polovice [[14. stoljeće|14. stoljeća]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59561 Šimun de Keza - Hrvaska enciklopedija]</ref> | ||
Trenutačna izmjena od 09:15, 22. ožujka 2022.
Šimun de Keza (mađ. Simon de Kéza), (13. stoljeće), mađarski svećenik i ljetopisac. Bio je veoma obrazovan, imao je titulu magistra i djelovao je na dvoru hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV. Kumanca (1272.–1290). Kao dvorski kapelan, obavljao je mnoge diplomatske misije u inozemstvu, osobito u Italiju, Francusku i Njemačku, što mu je omogućilo sakupljanje građe za mađarsku povijest. Autor je kronike O djelima Huna i Mađara (Gesta Hunnorum et Hungarorum) iz oko 1285. godine, u kojem raspravlja o povijesti Huna i Mađara, njihovoj pradomovini i podrijetlu, a posebnu pozornost posvećuje kraljevima iz dinastije Arpadović.[1]
Kronika osobito obrađuje razdoblje između 1282. i 1285. godine, a pri pisanju koristio se danas izgubljenim izvorima poput kronike Gesta Hungarorum, anonimnog autora s kraja 12. stoljeća. U kronici opisuje 225 mađarskih rodova koji su nastanili panonsku dolinu. Šimunovo djelo imalo je više redakcija, a u jednoj od njih, kojom je obuhvaćeno razdoblje 1091.–1272., spominje se dragocjeni podatak o pogibiji hrvatskog vladara Petra na planini Gvozdu 1097. godine. Djelo je poslužilo kao izvor podataka sastavljaču tzv. Zagrebačke kronike, uvodu Statuta Zagrebačkoga kaptola Ivana Arhiđakona Goričkoga iz prve polovice 14. stoljeća.[2]