Razlika između inačica stranice »Adolfo Veber Tkalčević«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (brisanje nepotrebnih znakova) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Adolfo Veber Tkalčević''' ([[Bakar (grad)|Bakar]], [[11. svibnja]] [[1825.]] - | |||
[[Zagreb]], [[6. kolovoza]] [[1889.]]), [[Hrvatska|hrvatski]] [[filologija|filolog]], književnik, [[književna kritika|književni kritičar]], [[putopis]]ac i [[estetika|estetičar]]. | [[Zagreb]], [[6. kolovoza]] [[1889.]]), [[Hrvatska|hrvatski]] [[filologija|filolog]], književnik, [[književna kritika|književni kritičar]], [[putopis]]ac i [[estetika|estetičar]]. | ||
[[File:Adolfo Veber Tkalčević 1884 Mayerhofer.png|thumb|'''Adolfo Veber Tkalčević''' (Theodor Mayerhofer, ''[[Vijenac (časopis)|Vienac]]'' 1884)]] | [[File:Adolfo Veber Tkalčević 1884 Mayerhofer.png|thumb|'''Adolfo Veber Tkalčević''' (Theodor Mayerhofer, ''[[Vijenac (časopis)|Vienac]]'' 1884)]] | ||
Inačica od 08:39, 16. ožujka 2022.
Adolfo Veber Tkalčević (Bakar, 11. svibnja 1825. - Zagreb, 6. kolovoza 1889.), hrvatski filolog, književnik, književni kritičar, putopisac i estetičar.
Životopis
Filozofiju je završio u Zagrebu, bogosloviju u Pešti, a slavistiku u Beču. Nastavio je zasade Gajeva ilirizma, Vjekoslava Babukića i Antuna Mažuranića, ali se udaljio od Gajeva nastojanja vezivanja uz V. Karadžića. Važan je kao jedan od pripovjedača koji sredinom 19. stoljeća prekida praksu turske novele i romantične proze uvodeći realističke značajke u hrvatskoj književnosti. Njegovi estetički nazori s klasicističkom pozadinom utjecali su na njegove filološke radove i mnoga rješenja u normizaciji hrvatskog književnog jezika.
Predavao je latinski i hrvatski jezik u Zagrebu u Klasičnoj gimnaziji od 1850. do 1868. godine.[1] Bio je ravnatelj Klasične gimnazije u Zagrebu od 1860. do 1868. godine.[2]
Autor je prve sintakse književnoga jezika u Hrvata Skladnja ilirskoga jezika izdane 1859. u Beču. Priredio je nekoliko školskih čitanki i pisao gramatike hrvatskoga i latinskoga jezika za srednje škole. Njegova Slovnica hervatska iz 1871. služila je kao srednjoškolski udžbenik, te kao norma i kodifikacija tadašnjega književnog jezika. Obranu ilirskoga shvaćanja o književnom jeziku objavio je u Viencu 1884. pod naslovom Brus jezika ili zagrebačka škola. Nakon Babukića i Antuna Mažuranića, postaje predvodnikom zagrebačke filološke škole.
Od Veberovih djela iz lijepe književnosti najvredniji su njegovi putopisi. U zasebnim knjigama objavljeni su Put na Plitvice (1860.), Listovi o Italiji (1861.) i Put u Carigrad (1886.).
Nagrade
- 1883.: Nagrada iz zaklade Ivana N. grofa Draškovića, za prijevod knjige Cicero M. Tullijo: Izabrani govori. Preveo i uvodoni popratio Adolfo Veber.
Izvori
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 899., ISBN 978-953-95772-0-7
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 891., ISBN 978-953-95772-0-7