Razlika između inačica stranice »Yūryaku«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (čišćenje redirekcija za infookvir monarh) |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
<!--'''Yūryaku'''-->{{ | <!--'''Yūryaku'''-->{{Infookvir monarh | ||
| ime =Yūryaku | | ime =Yūryaku | ||
| slika = [[Datoteka:Tennō Yūryaku detail.jpg|200px]] | | slika = [[Datoteka:Tennō Yūryaku detail.jpg|200px]] | ||
Inačica od 18:23, 7. ožujka 2022.
| Yūryaku | |
|---|---|
| |
| Detalj sa slike Car i vepar slikara Ginka Adachija. Prikazuje prizor iz lova gdje car svladava veliku divlju svinju na planini Katuragi 461. godine. | |
| 21. car Japana | |
| Vladavina | 456. - 479. |
| Prethodnik | Ankō |
| Nasljednik | Seinei |
| Rođenje | legenda |
| Smrt | legenda |
| Pokop | Tajii no Takawashi-hara no misasagi (Osaka) |
Yūryaku (jap.雄略天皇, ゆうりゃくてんのう, Yūryaku-tennō), (12. mjesec 7. godina cara Ingyōa/456. - 7. dan 8. mjeseca 23. godine cara Yūryakua /479.). Bio je 21. japanski car [1] prema tradicijskom brojanju.[2]
Cara Yūryakua se pamti kao zaštitnika svilarstva.[3]
Prije nego što je postao carem, nosio je ime kraljević Ohatsuse Wakatake (大泊瀬 幼武), kako bilježe Kojiki i Nihonshoki. Mačevi iskopani iz nekih kofuna indiciraju da mu je ime bilo Waka Takeru (Ōkimi). Ime Yūryaku dano mu je znatno poslije njegove smrti.
Ne može se neki točni nadnevak pridijeliti njegovom vladanju, a konvencijski se uzima da je vladao od 456. do 479. godine.[4], a prema japanskim izvorima, od 13. dana 11. mjeseca 3. godine cara Ankōa do 7. dan 8. mjeseca 23. godine cara Yūryakua.
Bio je peti i namjlađi sin cara Ingyōa. Imao je četvero braće i četvero sestara. Od njegove braće Anaho (Ankō) je postao car. Prema Kojikiju i Nihon Shokiju, Anaho je bio drugi sin. Anahov stariji brat, carević Kinashi no Karu koji je bio prijestolonasljednik, bio je optužen za rodoskvrnu vezu sa sestrom, carevnom Karu no Ōiratsume, zbog čega je na dvoru izgubio prednost.[5] Prema Kojikiju, nakon očeve smrti, Anaho se borio protiv Kinashija no Karua. Anaho je pobijedio i postao car Ankō. Yurjaku nije uspio postati car. Prema Nihon Shokiju, brat Kinashi no Karu izgnan je još za očeva života.
Za cara došao je Yūryaku nakon što je Mayowa no Ōkimi (carević Mayowa) iz osvete ubio Yūryakuova brata, cara Ankōa.[6] U prijestolnim borbama s braćom nakon bratove smrti pobijedio je i postao je car.
Yūryakuov ondašnji naslov izgleda da nije bio tennō, jer većina povjesničara smatra da taj naslov nije uveden sve do vladavina cara Tenmua. Vjerojatnije je da je bio Ōkimi i/ili Sumeramikoto (治天下大王 - amenoshita shiroshimesu ōkimi, ili sumera no mikoto (治天下大王), što u prijevodu na hrvatski znači "veliki kralj koji vlada pod nebesima." Kao drugi mogući naslov kojim ga se oslovljavalo jest "Veliki kralj Yamatoa." ((ヤマト大王/大君 - yamato ōkimi). Imao je tri supruge, uključujući Kusahahatahi. Yūryakuov nasljednik bio je njegov sin kraljević Shiraka (car Seinei) koji je bio njegov sin sa suprugom Kazuraki no Karahime.
Pravo mjesto Yūryakuōva groba nije poznato.[1] Tradicijski ga se štuje u šintoističkom spomen-svetištu (misasagiju) kod Osake.
Uprava japanskog carskog dvora ovu lokaciju drži za Ingyōv mauzolej.[7] Formalno je poznat kao Tajii no Takawashi-hara no misasagi (恵我長野北陵), blizu Osake.[7]
Interes cara Yūryakua za pjesništvo među bolje je dokumentiranim aspektima njegova karaktera i vlasti. Pjesme koje mu se pripisuju nalaze se u Man'yōshūu, nekoliko njegovih stihova sačuvani su u Kojikiju i Nihonshokiju.[3]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Uprava japanskog carskog dvora (Kunaichō): 雄略天皇 (21)
- ↑ Varley, Paul. (1980). Jinnō Shōtōki, str. 113-115; Brown, Delmer M. (1979) Gukanshō, str. 258; Titsingh, Isaac. (1834). Annales des empereurs du japon, str. 27-28. na Google knjigama
- ↑ 3,0 3,1 Nippon Gakujutsu Shinkokai (1969). The Manyōshū, str. 317.
- ↑ Ponsonby-Fane, Richard. (1959). The Imperial House of Japan, str. 40.
- ↑ Cranston, Edwin A. (1998). A waka anthology: The gem-glistening cup Stanford University Press via Google Books. str. 804.
- ↑ Aston, William. (1998). Nihongi, Vol. 1, str. 328-333.
- ↑ 7,0 7,1 Ponsonby-Fane, str. 419.
Literatura
- Aston, William George. (1896). Nihongi: Chronicles of Japan from the Earliest Times to A.D. 697. London: Kegan Paul, Trench, Trubner. OCLC 448337491
- Batten, Bruce Loyd. (2006). Gateway to Japan: Hakata in war and peace, 500-1300. Honolulu:University of Hawaii Press. ISBN 0-8248-2971-9/ISBN 978-0-8248-2971-1; ISBN 0-8248-3029-6/ISBN 978-0-8248-3029-8; OCLC 254764602
- Brown, Delmer M. and Ichirō Ishida, eds. (1979). Gukanshō: The Future and the Past. Berkeley: University of California Press. ISBN 0-520-03460-0; ISBN 978-0-520-03460-0; OCLC 251325323
- Nippon Gakujutsu Shinkokai (1969). The Manyōshū: The Nippon Gakujutsu Shinkokai Translation of One Thousand Poems. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-08620-2
- Ponsonby-Fane, Richard Arthur Brabazon. (1959). The Imperial House of Japan. Kyoto: Ponsonby Memorial Society. OCLC 194887
- Titsingh, Isaac. (1834). Nihon Odai Ichiran; ou, Annales des empereurs du Japon. Paris: Royal Asiatic Society, Oriental Translation Fund of Great Britain and Ireland. OCLC 5850691
- Varley, H. Paul. (1980). Jinnō Shōtōki: A Chronicle of Gods and Sovereigns. New York: Columbia University Press. ISBN 0-231-04940-4; ISBN 978-0-231-04940-5; OCLC 59145842
- 소진철. (2008). 백제무령왕의세계: 왕의세상은해양대국·대백제 (Paekche Muryŏng Wang ŭi segye: wang ŭi sesang ŭn haeyang taeguk tae Paekche). Seoul: 주류성. ISBN 89-6246-010-6/ISBN 978-89-6246-010-0; ISBN 9788962460100 OCLC 310625141
