More actions
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
[[Datoteka:Perotin - Alleluia nativitas.jpg|thumb|desno|200px|[[Pérotin]], jedan od nekoliko [[skladatelj]]a razdoblja Ars antiqua poznatih po imenu. Skladao je ''Alleluia nativitas'' (na slici) u treċem ritmičnom zapisu.]] | |||
'''Ars antiqua''' ([[Latinski jezik|latinski]]: stara vještina, stari nauk) je od početka [[20. stoljeće|20. stoljeća]] oznaka za razdoblje u povijesti [[Glazba|glazbe]] koje obuhvaća vrijeme približno od [[1240.]] do [[1320.]] godine. Pojam se javlja oko [[1320.]] u raspravama [[Philippe de Vitry|Philippa de Vitryja]] i [[Jakob iz Liègea|Jakoba iz Liègea]] kao protupojam novoj epohi glazbene povijesti [[14. stoljeće|14. stoljeća]], koja se zove [[ars nova]]: »Regnat nova (ars) exulat antiqua« (»Vlada nova vještina, stara je propala«), ističe oko [[1330.]] [[Jakob iz Liègea]]. To je razdoblje afirmacije i kodifikacije tzv. menzuralne notacije (sustav trajanja pojedinih notnih vrijednosti, ligature i pauze) [[13. stoljeće|13. stoljeća]], koju je u svojem traktatu »Umjetnost menzuralnog pjeva« razradio [[Franko iz Kölna]]. U razdoblju koje se naziva ars antiqua razvijaju se novi [[Polifonija|višeglasni]] vokalni oblici kao što su [[cantilena]], [[conductus]], [[hoquetus]], [[rondellus]] i [[rota]], a središnji je i glavni oblik [[motet]]. Najznačajniji rukopisni glazbeni izvori skladbi iz razdoblja ars antiqua tri su zbirke kodeksa (Montpellier, Bamberg, Las Huelgas). Među [[skladatelj]]ima, teoretičarima i autorima rasprava o ars antiqua najeminentniji su [[Johannes de Garlandia]] (»O mjerljivoj glazbi«, oko [[1240.]]), [[Franko iz Kölna]], [[Hieronymus de Moravia]], [[Anonim IV.]] (»O menzuralnoj notaciji i diskantu« – »De mensuris et discantu«), [[Adam de la Halle]], [[Petrus de Cruce]], [[Walter Odington]] (»Suma spekulacije o glazbi«).<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4000 Ars antiqua na Hrvatskoj enciklopediji]</ref> | '''Ars antiqua''' ([[Latinski jezik|latinski]]: stara vještina, stari nauk) je od početka [[20. stoljeće|20. stoljeća]] oznaka za razdoblje u povijesti [[Glazba|glazbe]] koje obuhvaća vrijeme približno od [[1240.]] do [[1320.]] godine. Pojam se javlja oko [[1320.]] u raspravama [[Philippe de Vitry|Philippa de Vitryja]] i [[Jakob iz Liègea|Jakoba iz Liègea]] kao protupojam novoj epohi glazbene povijesti [[14. stoljeće|14. stoljeća]], koja se zove [[ars nova]]: »Regnat nova (ars) exulat antiqua« (»Vlada nova vještina, stara je propala«), ističe oko [[1330.]] [[Jakob iz Liègea]]. To je razdoblje afirmacije i kodifikacije tzv. menzuralne notacije (sustav trajanja pojedinih notnih vrijednosti, ligature i pauze) [[13. stoljeće|13. stoljeća]], koju je u svojem traktatu »Umjetnost menzuralnog pjeva« razradio [[Franko iz Kölna]]. U razdoblju koje se naziva ars antiqua razvijaju se novi [[Polifonija|višeglasni]] vokalni oblici kao što su [[cantilena]], [[conductus]], [[hoquetus]], [[rondellus]] i [[rota]], a središnji je i glavni oblik [[motet]]. Najznačajniji rukopisni glazbeni izvori skladbi iz razdoblja ars antiqua tri su zbirke kodeksa (Montpellier, Bamberg, Las Huelgas). Među [[skladatelj]]ima, teoretičarima i autorima rasprava o ars antiqua najeminentniji su [[Johannes de Garlandia]] (»O mjerljivoj glazbi«, oko [[1240.]]), [[Franko iz Kölna]], [[Hieronymus de Moravia]], [[Anonim IV.]] (»O menzuralnoj notaciji i diskantu« – »De mensuris et discantu«), [[Adam de la Halle]], [[Petrus de Cruce]], [[Walter Odington]] (»Suma spekulacije o glazbi«).<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=4000 Ars antiqua na Hrvatskoj enciklopediji]</ref> | ||
Posljednja izmjena od 7. svibanj 2022. u 16:53

Ars antiqua (latinski: stara vještina, stari nauk) je od početka 20. stoljeća oznaka za razdoblje u povijesti glazbe koje obuhvaća vrijeme približno od 1240. do 1320. godine. Pojam se javlja oko 1320. u raspravama Philippa de Vitryja i Jakoba iz Liègea kao protupojam novoj epohi glazbene povijesti 14. stoljeća, koja se zove ars nova: »Regnat nova (ars) exulat antiqua« (»Vlada nova vještina, stara je propala«), ističe oko 1330. Jakob iz Liègea. To je razdoblje afirmacije i kodifikacije tzv. menzuralne notacije (sustav trajanja pojedinih notnih vrijednosti, ligature i pauze) 13. stoljeća, koju je u svojem traktatu »Umjetnost menzuralnog pjeva« razradio Franko iz Kölna. U razdoblju koje se naziva ars antiqua razvijaju se novi višeglasni vokalni oblici kao što su cantilena, conductus, hoquetus, rondellus i rota, a središnji je i glavni oblik motet. Najznačajniji rukopisni glazbeni izvori skladbi iz razdoblja ars antiqua tri su zbirke kodeksa (Montpellier, Bamberg, Las Huelgas). Među skladateljima, teoretičarima i autorima rasprava o ars antiqua najeminentniji su Johannes de Garlandia (»O mjerljivoj glazbi«, oko 1240.), Franko iz Kölna, Hieronymus de Moravia, Anonim IV. (»O menzuralnoj notaciji i diskantu« – »De mensuris et discantu«), Adam de la Halle, Petrus de Cruce, Walter Odington (»Suma spekulacije o glazbi«).[1]