Leksikon hrvatske glagoljice: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Leksikon hrvatske glagoljice''' djelo je [[Hrvati|hrvatskog]] akademika i [[Jezikoslovlje|jezikoslovca]] [[Josip Bratulić|Josipa Bratulića]] u kojem je opisao pojmove vezane uz [[Glagoljica|glagoljicu]] i [[Ćiril i Metod|ćirilometodsku]] tradiciju u Hrvata. | |||
==Povijest== | ==Povijest== | ||
Posljednja izmjena od 23. ožujak 2022. u 07:30
Leksikon hrvatske glagoljice djelo je hrvatskog akademika i jezikoslovca Josipa Bratulića u kojem je opisao pojmove vezane uz glagoljicu i ćirilometodsku tradiciju u Hrvata.
Povijest[uredi]
Leksikon je još 1985. godine prvobitno bio zamišljen kao glagoljaška početnica i rezultat je višegodišnjeg znanstvenog rada Josipa Bratulića, jednog od najboljih poznavatelja starije hrvatske književnosti. Objavila ga je je 1995. godine u Zagrebu nakladnička kuća Minerva. Glagoljska slova u leksikonu iscrtao je likovni umjetnik Frane Paro.[1]
Sadržaj[uredi]
Leksikon zauzima stotinu od ukupno 190 stranica knjige. Prethodi mu nekoliko poglavlja. Prvo, uvodno poglavlje, naslovljeno je Glagoljica u duhovnosti i kulturi hrvatskoga naroda. Drugo poglavlje, Glagoljica: pismo, znak, slika opisuje postanak glagoljičnog pisma. U trećem dijelu, Hrvatske glagoljske početnice do narodnog preporoda, autor daje povijesni pregled glagoljskih početnica. Teorije o podrijetlu glagoljice naslov je četvrtog poglavlja. U petom poglavlju, naziva Osnovni pojmovi o glagoljskoj paleografiji autor objašnjava različite tipove glagoljskog pisma.
Leksikonski dio sadrži preko 250 natuknica o glagoljici, vremenu njene uporabe, glagoljičkim tekstovima i glagoljaštvu, autorima glagoljskih tekstova i kasnijim istraživačima, te crkvenim redovima vezanih za glagoljicu, zatim glagoljičkim spomenicima, srednjovjekovnim liturgijskim i pravnim pojmovima, te o mjestima u kojima su pronađeni ili se čuvaju pojedini glagoljički spomenici.
Nakon leksikona slijede tablice koje prikazuju oblu, uglatu, kurzivnu i računalnu glagoljicu. Iza toga slijedi duktus ili upute o načinu ispisivanja glagoljskih slova. Na samom kraju je kazalo osobnih imena, stvari, pojmova i zemljopisnih imena.[2]
Izvori[uredi]
- Bilješke i literatura
- ↑ Josip Bratulić, Leksikon hrvatske glagoljice, Minerva, Zagreb, 1995., ISBN 9536377014 nevaljani ISBN
- ↑ Silvana Vranić, Nova izdanja o glagoljici, Fluminensia: časopis za filološka istraživanja, Vol.8 No.1-2, siječanj 1997., Hrčak, hrcak.srce.hr, pristupljeno 25. veljače 2016.
Vanjske poveznice[uredi]
- Mrežna mjesta
- Predstavljena knjiga "Leksikon hrvatske glagoljice", IKA, 27. siječnja 1996.