Razlika između inačica stranice »Ante Josipović«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
(Bot: Automatski unos stranica)
 
m (bnz)
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Ante Josipović'''-->'''Ante Josipović''' ([[Baška Voda]], [[1925.]]-Zagreb, 15.12.2019.), [[Hrvatska|hrvatski]] [[političar]], [[komunist]] i [[pravnik]]. Otac bivšeg hrvatskoga predsjednika [[Ivo Josipović|Ive Josipovića]].
'''Ante Josipović''' ([[Baška Voda]], [[1925.]]-Zagreb, 15.12.2019.), [[Hrvatska|hrvatski]] [[političar]], [[komunist]] i [[pravnik]]. Otac bivšeg hrvatskoga predsjednika [[Ivo Josipović|Ive Josipovića]].


Rođen je i odrastao u Baškoj Vodi. Otac Ivan bio je vlasnik skromne brodice kojom je po istočnoj obali Jadrana prevozio rasute terete. Obitelj je živjela vrlo skromno i djeca, njih petero, nisu imali prije Drugog svjetskog rata prilike steći kvalitetnije obrazovanje. Bio je član [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ-a]] i od 1941. je sudjelovao u ilegalnom pokretu otpora. Za vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskoga rata]] 1942. Ante Josipović se kao sedamnaestogodišnji mladić priključio [[partizan]]ima na [[Biokovo|Biokovu]] kao član malog partizanskog odreda u kojem je bio i njegov devet godina stariji brat Ratko. Kada su nakon kapitulacije Italije, krajem 1943. i početkom 1944., Nijemci, pretpostavljajući da će se saveznici iskrcati na istočnu obalu Jadrana, zauzeli cijelu Dalmaciju, oko 30 tisuća ljudi s dalmatinska obale, otoka i Zagore bojeći se njemačke odmazde izbjeglo je na Vis. Glavni štab NOVJ i Britanci donijeli su odluku da se stanovništvo koje nije sposobno za borbe evakuira u južnu Italiju, a potom u logor El Shatt na Sinaju, u Egiptu. S izbjeglicama je u El Shatt, nakon što je kraće vrijeme bio na Hvaru i Visu, otišao i Ante Josipović, po zadatku. Tamo je obavljao poslove organizacije života u izbjegličkom logoru. U Jugoslaviju se vratio po raspuštanju logora u El Shattu, 1946. godine. Isprva je radio u omladinskoj organizaciji u Makarskoj te je upućen na školovanje u Beograd i Zagreb. Početkom veljače 1948. godine, kao mlad čovjek s 22 godine, odlazi na dužnost u CK Narodne omladine u Beograd, gdje se školuje i boravi do srpnja 1953. godine. Sudjelovao je na više radnih akcija te bio aktivan u sindikatu i Omladini, za što je dobio i više odlikovanja. Ante Josipović je u Zagreb došao 1954. godine sa suprugom Milicom, učiteljicom, također porijeklom iz Baške Vode. U Zagrebu su isprva bili u podstanarskom stanu da bi kasnije na korištenje dobili društveni stan. Uz rad, upisao je i studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je stekao diplomu pravnika. U Zagrebu im se 1957. rodio sin [[Ivo Josipović]], koji je izabran [[2010.]] za trećeg [[predsjednik Republike Hrvatske|predsjednika Republike Hrvatske]]. Godine 1960. dobili su i kćer Višnju Josipović-Smojver koja radi kao profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
Rođen je i odrastao u Baškoj Vodi. Otac Ivan bio je vlasnik skromne brodice kojom je po istočnoj obali Jadrana prevozio rasute terete. Obitelj je živjela vrlo skromno i djeca, njih petero, nisu imali prije Drugog svjetskog rata prilike steći kvalitetnije obrazovanje. Bio je član [[Savez komunističke omladine Jugoslavije|SKOJ-a]] i od 1941. je sudjelovao u ilegalnom pokretu otpora. Za vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskoga rata]] 1942. Ante Josipović se kao sedamnaestogodišnji mladić priključio [[partizan]]ima na [[Biokovo|Biokovu]] kao član malog partizanskog odreda u kojem je bio i njegov devet godina stariji brat Ratko. Kada su nakon kapitulacije Italije, krajem 1943. i početkom 1944., Nijemci, pretpostavljajući da će se saveznici iskrcati na istočnu obalu Jadrana, zauzeli cijelu Dalmaciju, oko 30 tisuća ljudi s dalmatinska obale, otoka i Zagore bojeći se njemačke odmazde izbjeglo je na Vis. Glavni štab NOVJ i Britanci donijeli su odluku da se stanovništvo koje nije sposobno za borbe evakuira u južnu Italiju, a potom u logor El Shatt na Sinaju, u Egiptu. S izbjeglicama je u El Shatt, nakon što je kraće vrijeme bio na Hvaru i Visu, otišao i Ante Josipović, po zadatku. Tamo je obavljao poslove organizacije života u izbjegličkom logoru. U Jugoslaviju se vratio po raspuštanju logora u El Shattu, 1946. godine. Isprva je radio u omladinskoj organizaciji u Makarskoj te je upućen na školovanje u Beograd i Zagreb. Početkom veljače 1948. godine, kao mlad čovjek s 22 godine, odlazi na dužnost u CK Narodne omladine u Beograd, gdje se školuje i boravi do srpnja 1953. godine. Sudjelovao je na više radnih akcija te bio aktivan u sindikatu i Omladini, za što je dobio i više odlikovanja. Ante Josipović je u Zagreb došao 1954. godine sa suprugom Milicom, učiteljicom, također porijeklom iz Baške Vode. U Zagrebu su isprva bili u podstanarskom stanu da bi kasnije na korištenje dobili društveni stan. Uz rad, upisao je i studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je stekao diplomu pravnika. U Zagrebu im se 1957. rodio sin [[Ivo Josipović]], koji je izabran [[2010.]] za trećeg [[predsjednik Republike Hrvatske|predsjednika Republike Hrvatske]]. Godine 1960. dobili su i kćer Višnju Josipović-Smojver koja radi kao profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Trenutačna izmjena od 05:31, 1. svibnja 2022.

Ante Josipović (Baška Voda, 1925.-Zagreb, 15.12.2019.), hrvatski političar, komunist i pravnik. Otac bivšeg hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića.

Rođen je i odrastao u Baškoj Vodi. Otac Ivan bio je vlasnik skromne brodice kojom je po istočnoj obali Jadrana prevozio rasute terete. Obitelj je živjela vrlo skromno i djeca, njih petero, nisu imali prije Drugog svjetskog rata prilike steći kvalitetnije obrazovanje. Bio je član SKOJ-a i od 1941. je sudjelovao u ilegalnom pokretu otpora. Za vrijeme Drugog svjetskoga rata 1942. Ante Josipović se kao sedamnaestogodišnji mladić priključio partizanima na Biokovu kao član malog partizanskog odreda u kojem je bio i njegov devet godina stariji brat Ratko. Kada su nakon kapitulacije Italije, krajem 1943. i početkom 1944., Nijemci, pretpostavljajući da će se saveznici iskrcati na istočnu obalu Jadrana, zauzeli cijelu Dalmaciju, oko 30 tisuća ljudi s dalmatinska obale, otoka i Zagore bojeći se njemačke odmazde izbjeglo je na Vis. Glavni štab NOVJ i Britanci donijeli su odluku da se stanovništvo koje nije sposobno za borbe evakuira u južnu Italiju, a potom u logor El Shatt na Sinaju, u Egiptu. S izbjeglicama je u El Shatt, nakon što je kraće vrijeme bio na Hvaru i Visu, otišao i Ante Josipović, po zadatku. Tamo je obavljao poslove organizacije života u izbjegličkom logoru. U Jugoslaviju se vratio po raspuštanju logora u El Shattu, 1946. godine. Isprva je radio u omladinskoj organizaciji u Makarskoj te je upućen na školovanje u Beograd i Zagreb. Početkom veljače 1948. godine, kao mlad čovjek s 22 godine, odlazi na dužnost u CK Narodne omladine u Beograd, gdje se školuje i boravi do srpnja 1953. godine. Sudjelovao je na više radnih akcija te bio aktivan u sindikatu i Omladini, za što je dobio i više odlikovanja. Ante Josipović je u Zagreb došao 1954. godine sa suprugom Milicom, učiteljicom, također porijeklom iz Baške Vode. U Zagrebu su isprva bili u podstanarskom stanu da bi kasnije na korištenje dobili društveni stan. Uz rad, upisao je i studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je stekao diplomu pravnika. U Zagrebu im se 1957. rodio sin Ivo Josipović, koji je izabran 2010. za trećeg predsjednika Republike Hrvatske. Godine 1960. dobili su i kćer Višnju Josipović-Smojver koja radi kao profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Ante Josipović je tijekom karijere radio u Narodnoj omladini, bio na čelu granskog sindikata u obrazovanju, a 1960-ih i hrvatski zastupnik u Saveznoj skupštini u Beogradu. Na vrhuncu političke karijere bio je član Izvršnog komiteta Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske 1971. godine za vrijeme Hrvatskog proljeća, a u djelokrugu odgovornosti bili su mu sindikati i kultura. Bio je na čelu ideološke komisije koja se bavila ispitivanjem pojave nacionalizma unutar Saveza komunista Hrvatske.[1] I sam je jedno vrijeme bio pod optužbama da je, navodno, ”na Savkinoj strani“.[1]

Nakon završetka političke karijere, od 1974. pa do umirovljenja 1982. godine obnašao je dužnost generalnog direktora zagrebačkoga Croatia osiguranja.[2] U vrijeme njegovog upravljanja tom tvrtkom provedene su značajne reforme poslovanja i ostvareni zapaženi rezultati u razvoju tvrtke, među kojima je i izgradnja i useljenje u neboder Zagrepčanke 1976., koja je sljedećih trideset godina bila najviša poslovna zgrada u Hrvatskoj.[3]

Izvori