Ignjat Čivić Rohrski

Ignjat Čivić Rohrski (Zagreb, 5. lipnja 1804. — Štajerski Gradac, 29. ožujka 1865.), Ignaz Csivich Edler von Rohr, Vatroslav Rohrski, hrvatski general iz doba Habsburške Monarhije, pisac, prevoditelj, pokrovitelj zajednice, promicatelj hrvatskog jezika i skupljač narodnog blaga.

Životopis

Rodio se je u Zagrebu. Potomak je graničarske, časničke i plemićke obitelji Čivića. Sin baruna i brigadnog generala Ignjata Čivića von Rohra i Franciske Čivić rođene Eizner. Otac mu je ostvario borbene podvige u ratovima protiv Napoleona te je za to dobio odličje Viteškog križa Reda Marije Terezije.

Studirao je pravo u Zagrebu te estetiku i pravno-političke znanosti u Štajerskom Gradcu (Grazu) koje je zgotovio 1826.. Pošao je u Kadetsku školu u Zagrebu, čime je započela njegova vojnička karijera. Okončavši školovanje promaknut je u čin poručnika. Prvi mu je raspored bio u Karlovac u Slunjsku graničarsku pukovniju. U toj je postrojbi stekao ratna iskustva. Iskazao se u bitci za Izačić-grad protiv turskim postrojbama 1836. godine. Bitku je sam oslikao na velikom platnu te ga 1850. darovao tek osnovanom Društvu za jugoslavensku povjesnicu u Zagrebu. Osmanski nasrtaji su se ponovili te kad su upadom pošli napasti Hrvatsko primorje 1839.. Čivić se je opet istaknuo. Naprjedovao je unutar iste postrojbe do čina natporučnika i satnika. 1848. je kao satnik dobio vojni raspored na mjesto vojnog savjetnika Zemaljskom vojnom zapovjedništvu u Zagrebu. Ondje je banu Josipu Jelačiću operativno sprovodio zadaće. Na tom je položaju naprjedovao t eje 1. siječnja 1849. promaknut u čin bojnika i premješten u Brodsku graničarsku pukovniju, no i dalje je je sprovodio stare zadaće u Zagrebu. U činu je dalje naprjedovao te je unaprijeđen 1. svibnja 1850. u čin pukovnika i opet premješten, ovog puta u Bjelovar u Varaždinsko-đurđevačku graničarsku pukovniju. 15. prosinca 1850. je premješen na novi vojni raspored, u Graničarsku upravu Ministarstva rata u Beču. Budući da je jako dobro poznavao stanje stvari u Vojnoj granici (krajini), sudjelovao u stvaranju Graničarskoga temeljnog zakona. Vrlo je brzo napredovao na vojnoj ljestvici te je 1. studenog 1852. promaknut je u čin brigadira i imenovan za zapovjednika svoje prethodne postrojbe, Varaždinsko-đurđevačke graničarske pukovnije. U tom svojstvu dao je po zapovjedniku Stefanu Sassiću izraditi i umnožiti zemljovid Varaždinsko-đurđevačke graničarske pukovnije te je potegnuo neka se prikupi građa za po Petru Matiću napisati pukovnijsku povjesnicu. Sljedeće odredište bila mu je Slunjska graničarska pukovnija, čijim je zapovjednikom od početka 1859., a 1. svibnja iste godine unaprijeđen je u čin Generalmajora (brigadnog generala). 1861. je zapovjednikom graničarske brigade u Karlovcu. Dok je još obnašao tu dužnost, na vlastiti je zahtjev umirovljen 1. prosinca 1862. godine, a odobreno mu je prebivalište u Zagrebu. Na godinu se je preselio u Štajerski Gradac, u kojem je umro od posljedica upale pluća 29. ožujka 1865.. Pokopan je uz standardne vojne počasti pokopan je na gradačkom groblju svetog Petra.

Znatno pridonio civilnoj infrastrukturi. Zasluge su mu brojne: popravak ceste između Đurđevca i Bjelovara, izgradnja poštanske ceste od Virovitice do Koprivnice (1856.-1859.), početak isušivanja đurđevačkih močvara kopanjem kanala (1853.-1854.). Njemu u čast, nazvan je 13 km dugo prvi kanal koji je dao prokopati i ime Čivičevec nosi do danas. Čivić je zapovijedio zasaditi jablane i ino drveće duž svih važnijih prometnica. Zgrada u kojoj je poslije bila kotarska uprava podignuta je njegovom zaslugom. U Đurđevcu je pridonio neka se obnovi župna crkva. U Đurđevcu je zapamćen kao pravičan i uvijek dostupan puku. Molvarskom kraju je često hodočastio kao veliki štovatelj Mati Božje Molvarske te je dao izraditi nacrte za novu župnu crkvu (Uznesenja BDM na nebo) kod Franje Kleina, vojnog arhitekta visoke reputacije. Crkvu se gradilo od 1853. godine. Za vrijeme službovanja u Slunjskoj pukovniji, osnovao je školsku zakladu u Karlovcu. Dok je službovao u Podravini, podupirao je nositelja prosvjetiteljstva u Podravini i ilirskog pjesnika Ferdu Rusana, koji je u to vrijeme vodio kazališnu skupinu u Virju. Ostao je zapažen po svojoj čestitosti i pravednosti prema domaćem puku kojem je uvijek bio dostupan. Iako su u njegovo vrijeme vojne odredbe bile vrlo krute, uvijek je prema vojnicima postupao što je moguće ljudskije. Pridonio je emancipiranju hrvatskog jezika na razinu službenog: premda je njemački bio službenim, okružnice graničarima često je pisati hrvatskim jezikom.

Cijeli život prikupljao narodne basne i pripovijetke. U Karlovcu je izdao tri zbirke. Dok je službovao u Slunju, preveo je basne raznih svjetskih pisaca od Ezopa, de la Fontainea, Lessinga do Dositeja Obradovića i objavio u ilustriranoj knjizi Basne i kratke pripověsti od različnih klasičkih spisateljah iz latinskog, francezkog, němačkog i našeg jezika skupljene, na novo predělane i novimi sobstvenimi umnožene tiskanoj u Karlovcu. Zbog dobra prijevoda i jednostavnosti knjiga je dugo vremena bila školskom lektirom. Tu zbirku basna se smatra prvom hrvatskom ilustriranom knjigom (grafike Adalberta Laupperta-Peharnika).

Počasti

Počasti:

• Počasni građanin Karlovca, proglašen 12. svibnja 1860.
• Počasnin građanin Zagreba, proglašen 12. svibnja 1860.
• Kanal Čivićevac nosi njegovo ime. Pokrenuo je iskop jarka Matočine, a u nastavku od đurđevečke utvrde prema Kalinovcu, jarka Krniščaka. Novoiskopani kanal Čivićevac dobio je to ime kasnije, nakon iskopa u čast pukovniku Čiviću.
• Šetnica u Đurđevcu nosi njegovo ime
• 2021. Uz šetnicu u Đurđevcu koja prolazi pored ŠRC Vlado Lešćan Duspe i pored utvrde Stari grad su turističko-informativne ploče Čiviću u čast
• Križ za vojne zasluge 1849., za uspješno obnašanje dužnosti vojnog savjetnika u Zagrebu tijekom 1848. i 1849.
• Parmski Viteški križ konstantinijanskog Reda svetog Jurja I. klase, 1851.