Razlika između inačica stranice »Krtoli«
(Bot: Automatski unos stranica) |
|||
Redak 1: | Redak 1: | ||
<!--'''Krtoli'''-->{{ | <!--'''Krtoli'''-->{{Infookvir naselje u CG | ||
|ime = Krtoli | |ime = Krtoli | ||
|regija = [[Boka kotorska]] | |regija = [[Boka kotorska]] |
Trenutačna izmjena od 22:24, 19. svibnja 2023.
Krtoli | |
---|---|
Položaj | |
Regija | Boka kotorska |
Općina/Grad | Tivat |
Najbliži (veći) grad | Tivat |
Zemljopisni podaci | |
Površina | km2 |
Koordinate | 42°23′46″N 18°41′00″E / 42.3961°N 18.6832°E |
Stanovništvo | |
Broj stanovnika (2003.) | |
Ostalo | |
Pošta | |
Pozivni broj | +382 32 |
Autooznaka | TV |
Krtole, manje naselje i istoimena uvala u Crnoj Gori. Nalazi se u općini Tivat, čija je mjesna zajednica.[1] Crkveno pripada Hercegnovskom dekanatu Kotorske biskupije, u sklopu župe Bogišići-Krtole (sv. Ivan Krstitelj).[2] Smješteni su na prevlaci prema poluotoku Luštici.
Povijest
U blizini je bila grčka kolonizacija. Goti dolaze u ove krajeve početkom 5. stoljeća. Nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva Boka kotorska s Kotorom pripala je Bizantu. U 7. stoljeću obližnji Kotor najvažniji je grad cijeloga zaljeva, i dio je bizantske arhontije Duklje, a u IX. stoljeću teme Dalmacije. U srednjem vijeku Kotor je bio autonomna komuna, koja je imala svoga kneza i tri vijeća, a pripadali su joj još Grbalj, Dobrota, poluotok Vrmac i povremeno drugi dijelovi Boke kotorske. Do 1185. smjenjivalo se vrhovništvo Bizanta (dio bizantske Dalmacije) i Duklje (Crvene Hrvatske). Zatim je pod srpskim vladarima Nemanjićima (1186. – 1371.). 1307. godine srpski kralj Milutin darovao je Grbalj Kotoru, što je potvrdio 1351. godine srpski car Dušan ispravom u kojoj se u Grblju spominju: Ljuta, Dobrota, manastir sv. Grgura, Luštica, Krtole, Bijela, Kruševica i grad Ledenice nad Risnom.[3] Pod hrvatsko-ugarskim kraljevima od 1371. do 1384. te i hrvatskim banovima i kraljevima Bosne (1384. – 1391.). Kotor je nakon kratkoga razdoblja neovisnosti (1391. - 1420.), u kojem se branio od moćnih feudalaca Balšića i Crnojevića, te Kosača, grad se predao Mletačkoj Republici, pod čijom je upravom ostao sve do njezina pada 1797. godine. Protiv mletačke uprave i gradske vlastele pučanstvo je više puta dizalo bune. Oko polovice XV. stoljeća izbila je široka buna koja je osim Grbaljske župe, zahvatila još Lušticu, Krtole i Paštroviće. Ugušio ju je 1452. Stefan I. Crnojević, koji je za trajanja bune stupio u mletačku službu.[4] U 18. stoljeću u sklopu kotorskog okružja koje je obuhvaćalo još Lušticu, Lješeviće, Bogdašiće, Škaljare, Špiljare, Kavač, Mrčevac i Crni Plat.[5] Poslije pada Mletaka pripalo Napoleonu, pa Habsburškoj Monarhiji. Nakon reorganizacije monarhije, pripalo austrijskom dijelu. U Kraljevini Jugoslaviji dio Zetske banovine. U Drugome svjetskom ratu pripojeno Italiji, a nakon pada Italije NDH je to prisvajala sebi, no zamijenila ju je njemačka uprava. Nakon rata pripalo Crnoj Gori.
Stanovništvo
Stanovništvo govori bokeljsko perojskim dijalektom, iz podskupine Luštica, Krtoli i Prevlaka (miholjska).
Poznate osobe
- Rade Perković, hrv. glumac i redatelj
Šport
U Krtolama djeluje nogometni klub Sloga.[6] Utakmice igraju na terenu Rake[7] u Radovićima.[8]
Ostalo
Krtoli imaju svoje dobrovoljno vatrogasno društvo.[9]
Izvori
- ↑ Radio Dux Akcija „Očistimo svijet“ na teritorij Općine Tivat 14. rujna 2016. (pristupljeno 17. travnja 2020.)
- ↑ Kotorska biskupija Šematizam župa (pristupljeno 17. srpnja 2016.)
- ↑ Hrvatska enciklopedija Grbalj (pristupljeno 17. travnja 2020.)
- ↑ Hrvatska enciklopedija Kotor (pristupljeno 17. travnja 2020.)
- ↑ Repozitorij Hrvatskih studija Maja Katušić: DRUŠTVENA I DEMOGRAFSKA STRUKTURA KOTORA U 18. STOLJEĆU, Zagreb, 2013. str. 26
- ↑ Joško Kaštelan. Hrvatski glasnik OFK Muo. Broj 173 (1995.) str. 58
- ↑ (crnog.) Radio Tivat Teren 'Sloge' razrovale divlje svinje 28. veljače 2017. (pristupljeno 17. travnja 2020.)
- ↑ (crnog.) Radio Tivat Vandali uništili fudbalski teren u Radovićima 24. listopada 2014. (pristupljeno 17. travnja 2020.)
- ↑ Radio Dux Uspješna regionalna pokazna vježba spašavanja 9. svibnja 2016. (pristupljeno 17. travnja 2020.)