Razlika između inačica stranice »Safet Ćibo«
(Bot: Automatski unos stranica) |
m (bnz) |
||
Redak 1: | Redak 1: | ||
Safet Ćibo''' ([[Spiljani]] kod Konjica, [[3. siječnja]] [[1948.]] – [[2014.]]), bosanskohercegovački liječnik. Specijalist ortoped, sveučilišni profesor. Bošnjački ratni zapovjednik općine Konjic. U bošnjačkim se dokumentima prikazuje samo njegov liječnički rad i biografiju mu se uljepšava i izgleda kao apoteoza, ne spominjući nečasnu ulogu u agresiji na Hrvate Sjeverne Hercegovine.<ref name="FacebookĆibo">(boš.) [https://www.facebook.com/481956005236311/photos/a.482320731866505/667005023398074/?type=3 Facebook] Bokševica1993. - Prof dr. sc. Ćibo Safet (1948-2014) (pristupljeno 2. siječnja 2019.)</ref> Hrvati ga sumnjiče za ratne zločine nad Hrvatima Konjica, Jablanice i Prozora. Odgovoran je za ubojstva i mučenja hrvatskih zarobljenika.<ref name="Slobodna Dalmacija">[https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/bih/clanak/id/474359/ovo-su-generali-odgovorni-za-razaranje-hrvatskih-gradova-oni-su-zapovijedali-avionima-koji-su-raketirali-banske-dvore-s-brodova-tukli-po-splitu-granatirali-zadar-i-sibenik Slobodna Dalmacija] Miroslav Landeka: ''Ovo su generali odgovorni za razaranje hrvatskih gradova: oni su zapovijedali avionima koji su raketirali Banske dvore, s brodova tukli po Splitu, granatirali Zadar i Šibenik...'' 17. ožujka 2017. (pristupljeno 2. siječnja 2019.)</ref> | |||
== Životopis == | == Životopis == |
Trenutačna izmjena od 16:03, 24. ožujka 2022.
Safet Ćibo (Spiljani kod Konjica, 3. siječnja 1948. – 2014.), bosanskohercegovački liječnik. Specijalist ortoped, sveučilišni profesor. Bošnjački ratni zapovjednik općine Konjic. U bošnjačkim se dokumentima prikazuje samo njegov liječnički rad i biografiju mu se uljepšava i izgleda kao apoteoza, ne spominjući nečasnu ulogu u agresiji na Hrvate Sjeverne Hercegovine.[1] Hrvati ga sumnjiče za ratne zločine nad Hrvatima Konjica, Jablanice i Prozora. Odgovoran je za ubojstva i mučenja hrvatskih zarobljenika.[2]
Životopis
Rođen u Spiljanima kod Konjica, otac Fehim. U Konjicu završio osnovnu školu i gimnaziju. U Beogradu diplomirao 1974. godine na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Prvog dana travnja 1974. zaposlio se u Domu zdravlja Konjic. U općoj ambulanti tadašnjeg Doma zdravlja radio je do 1977. godine. Radio je kao liječnik opće prakse. Zatim je otišao u Sarajevo. S rodnim gradom i matičnom ustanovom – Bolnicom u Konjicu nikad nije prekinuo vezu. 1979. se educirao u športskoj medicini, a specijalizirao u Tuzli i Sarajevu. Završio je specijalizaciju iz ortopedije 1981. godine, magistrirao 1983. godine u Sarajevu, a doktorirao 1986. godine. U bolnici u Konjicu radio kao ortoped konzultant od 1981. do 1992. godine. Dodatno se obrazovao na inozemnim ortopedskim klinikama u Ljubljani, Beogradu, Hamburgu, Hanoveru, Ulmu, Misurati, Libija (prije rata), Stuttgartu (1991.) i Dohi, Katar (2004.). U Sarajevu je bio šef odjeljenja Ortopedske klinike od 1985. do 1992. godine. Na Medicinskom fakultetu u Sarajevu izabran je za asistenta na Katedri za kirurgiju i ratnu kirurgiju 1987. godine. 1988. godine bio je predavač na Medicinskoj školi u Sarajevu. 1992. godine izabran je za docenta, a 1995. godine izabran je za izvanrednog profesora na Medicinskom fakultetu i Fakultetu za šport na katedri za kirurgiju, ratnu kirurgiju, ortopediju i športsku medicinu. 1992. godine postao je šef Klinike za ortopediju KUC Sarajevo 1992. i na položaju bio do 1998. godine. Svibnja 1992. godine postavljen je za direktora Kliničkog centra Sveučilišta u Sarajevu. 1993. godine prvi predsjednik novoformiranih udruženja Ortopeda i traumatologa BiH i Udruženja športske medicine BiH. Diplomirao je na Visokoj trenerskoj školi nogometa 1995. godine i postao viši nogometni trener.[1]
U ratu u BiH mnogo pridonio kao kirurg u Ratnoj bolnici Goražde. Od 13. ožujka 1993. - 31.12.1993. godine bio je predsjednik Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor.[1] Do njegova dolaska na mjesto predsjednika Ratnog predsjedništva za općine Konjic, Jablanicu i Prozor nije bilo oružanih sukoba između dvije vojske u Konjicu (HVO i ARBIH), dok je predsjednik Ratnog predsjedništva bio Rusmir Hadžihusejnović,[3] zato što su načelnici Konjica i Jablanice surađivali s Hrvatima. Pristaše zločina nad Hrvatima već su prije bivali ovdje i dolazak Ćibe oslobodio je oganj kroatofobije koji je tinjao. SDA je pridonijela tome i na prvim višestranačkim izborima 1990. godine. Pobijedila je a nije poštovala pravo predstavnika srpskog naroda i nije im dopustila da sudjeluju u konstituiranju lokalne izvršne vlasti, a ni Hrvatima nije bilo ništa bolje, jer su najveći dio mjesta u izvršnoj vlasti i općinskoj upravi preuzeli Muslimani što je stvaralo nesuglasice.[4] HVO je 1992. na Sovićkim vratima gradio put zvan Put spasa, a srpsko ratno zrakoplovstvo 1992. godine ga je u dva navrata raketiralo. Predkraj te iste godine, pripadnici lokalnih postrojbi Armije BiH u selu Sovićima presreli su i opljačkali kamionske konvoje koji su tim Putem spasa išli prema Sarajevu i srednjoj Bosni. Također su na nadzornoj točki u selu Ostrošcu ekstremisti iz tih postrojbi ubili su jednog vojnika HVO-a, a jednog ranili. 12. prosinca 1992. godine nepoznata naprava eksplodirala je uz vanjski zid katoličke župne crkve u Jablanici. Napetosti su od tad rasle, ali je atmosfera bila tolerantna.[4] General Sefer Halilović iz štaba vrhovne komande Armije BiH 29. siječnja 1993. šalje Naredbu br. 111 komandantu IV. korpusa Armije BiH, generalu Asifu Pašaliću. U Naredbi upozorava na "ostvarenje velikohrvatske politike". Isti štab 13. ožujka 1993. godine za predsjednika ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor potvrduje dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda. Prvog dana njegove vlasti uhićeni su Hrvati. U selu Jasenik živjelo je daleko više Muslimana - Bošnjaka nego Hrvata. Na prijevaru su muslimansko - bošnjačke vlasti uhitile oko 70 Hrvata, pozvavši ih da 13. ožujka 1993. godine dođu po humanitarnu pomoć. 20. ožujka 1993., u selu Kostajnici, s 99,9 posto hrvatskog stanovništva, dvojica Muslimana Ismet Gabela i Sakib Boloban iz vozila u pokretu bacili su ručnu bombu na tri hrvatske djevojčice, i jednu od njih ranjavaju. Isti dan je u Konjicu eksplozivom dignut u zrak automobil jednog Hrvata. Safet Ćibo je zabranio Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu. Dekretom smjenjuje Vesnu Bektašević, glavnu i odgovornu urednicu radija, Hrvaticu. Nakon dva dana počinje blokada područja cijele općine Konjic, tako da Hrvati ne mogu niti ulaziti niti izlaziti.[5] Ćibo je rođen u Konjicu, a supruga također liječnica u Jablanici. Ćibo se kao novi predsjednik općina pučanstvu obratio radijom i rekao “U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere”. Poruka je uznemirila hrvatsko stanovništvo koje je osjetilo da mu se pokušava osporiti pravo na nacionalni identitet. Hrvatski civili su izbjegli na na sigurnija područja.Javile su se i polarizacije među vojskama HVO i Armijom BiH i HVO se povukao na sjeverozapadni dio općine Jablanica da bi izbjegao latentnu opasnost sukoba s postrojbama Armije BiH, u čije redove se mobiliziralo sve više ljudi sa strane, prvenstveno velik dio muslimansko – bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne,[4] za koju se nisu borili jer su im obećali hrvatske kuće. Bošnjačko vodstvo razmišljalo je o zamjeni teritorija i pučanstva Srebrenice i Vogošće, ili o užasnom humanom preseljenju naroda, o Kaknju i Konjicu, promišljalo se strateški što ako padnu Goražde i Žepa i bude egzodus stanovništva, gdje ga smjestiti, gdje pripremiti teren za prihvat izbjeglog stanovništvo, Goražde i Konjic su gradovi na rijekama i najsličniji su.[3] Već nakon mjesec dana Ćibina komandiranja, 13. travnja 1993. godine, zatvorena je nadzorna točka Armije BiH u Jablanici i Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Dva dana potom, 16. travnja u neposrednoj blizini Jablanice planuo je prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO. 19. travnja 1993. dok su vojnici HVO-a pretresali muslimansko – bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije BiH ubio dvojicu vojnika HVO-a i tada je došlo do žestokog oružanog sukoba. Uskoro su muslimansko – bošnjačke vlasti Jablanice uhitile prvu skupinu Hrvata i zatvorile ih u spomen – objekt Muzej u Jablanici, a Hrvate koji su ostali pod njihovom vlašću izložili torturi. Tada su Muslimani – Bošnjaci uhitili oko 400 Hrvata, i smjestili ih u “otvoreni logor”. Hrvati zauzimaju Soviće, a Muslimane – Bošnjake smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran.[4] I jedva dvanaest dana poslije Ćibina dolaska na funkciju, 25. ožujka 1993. g. okrutno su ubijena četiri nemoćna i stara hrvatska civila u selu Orlište za što je kao vojni "Komandant Konjica" odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za ubistva konkretno i 4 nemoćna i stara hrvatska civila u selu Orlište. Orlište je par kilometara zračnim pravcem od zaseoka Podhuma „Gdje je 15.03.1992. g. izvršeno prvo postrojavanje jedinice patriota na širim prostorima Hercegovine u rejonu Mehine ravni - Podhum (Buturović Polje)“. Nameće se pitanje šta su tkz. „Patriote“ tražile u selu bez vojske i još na Prvi dan ramazanskog Bajrama i katolički blagdan Blagovijest 25.03.1993. godine. Nakon ubojstva, selo Orlišće temeljito je opljačkano pa spaljeno a opljačkana poljoprivredna mehanizacija i stoka, kao i druge vrijedne stvari završili su u susjednim selima.[3] U mjesec i pol njegova komandiranja općinom Konjic učinkovito su muslimanske snage agresijom na Hrvate u Konjicu i okolici sprovele etničko čišćenje. U izvješću pristiglo Glavnom stožeru HVO-a od 23. travnja 1993. stoji popis muslimanskih zločina. Slijedi popis brojnih sela gdje su Hrvati protjerani a selo opljačkano: Slavkovići, Dobričevići, Bare, Prijeslop, Solakova Kula, Goransko Polje. U selu Goranima Hrvate su protjerali, a 10 kuća opljačkali. U selu Trusini Hrvati su protjerani, dio strijeljan a selo je zapaljeno. Svi zatečeni Hrvati u Orlištu poubijani su, a selo spaljeno. U selu Sultiću Hrvati su protjerani, a selo spaljeno. U selu Bušćaku, Hrvati su protjerani, jedan dio sela spaljen, muškarci strijeljani. U selu Mrkosovicama - Lukšije, Hrvati su protjerani a zbog odsječenosti HVO još nije imao podataka o poginulima, pljački i paleži. U selu Jaseniku Hrvati su protjerani. U selu Ljesovini, Hrvati su pružali otpor i napad na selo trajao je već 10 dana. U Ljesovini su Hrvati iz sela Budišnje Ravni otkamo su protjerani. Sam grad Konjic bio je u potpunosti pod muslimanskom nadzorom. Hrvate su ili protjerali ili zatvorili u selo Čelebiće, gdje je prema saznanjima bilo oko trista Hrvata. Hrvati prognani iz grada skoncentrirani su u selima Turiji, Zabrđu i Zaslivlju i o sudbini im se zbog izolacije nije ništa znalo. U hrvatskom selu Dubravicama Hrvate su protjerali i koristili su ih Muslimani kao živi zid za osvajanje objekta Zlatar koji je držao HVO, i zbog izolacije ništa se nije znalo o sudbini vojnika i civila. U selu Galjevu, Hrvati su protjerani, selo opljačkano pa spaljeno. Selo Ovčari prošlo je s protjerivanjem Hrvata, opljačkano i još nije bilo poznato je li spaljeno. U selu Radeštinama Hrvati su bili u okruženju deset dana na lijevoj obali Jablaničkog jezera. Selo Vrci nasuprot Radeštinama tada se još dobro držalo, premda u potpunom okruženju. Također se tada još dobro držalo selo Obri, premda u okruženju i odvojeno od Vrca i Buturović Polja.[6] U travnju i svibnju 1993. godine Hrvate su u jablaničkoj općini sasvim su eliminirali iz sela Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu.[4] Niz zločina se nastavlja zatočivanjem hrvatskih civila i poticanjem na iseljavanje. Za vrijeme nedjeljne sv. mise dovezena su dva kamiona i jedan tkz. "šumski" autobus ispred katoličke crkve u Konjicu. Kada se misa završila, pokupio ih je sve koji su bili u crkvi, strpao ih u kamione i autobus i odvezao u logor „Muzej“ u Jablanici. Ćibo je tad izjavio svoju poznatu rečenicu „Sad' će da krene k'o halva“ uvjeren da će taj čin potaknuti masovno iseljavanje Hrvata iz Konjica. Mnogi su civili dali velike novce da ih se propusti izaći. Odgovoran je i za za nasilje nad tuđom sigurnošću i imovinom. Hrvatski civili, stotine žena, djece i staraca za njegova komandiranja u sred noći napuštali su svoje potpuno i suvremeno opremljene domove, svom imovinom što su cijelog života stjecali, te su odjeveni prelazile Neretve studenoga 1993. godine, s desne na lijevu obalu. Od velika straha za za vlastite živote i neplivači su se upuštali u prelazak ledene i povelike rijeke. Preko željezničkog mosta koji je na izlazu iz Konjica prema Mostaru nisu smjeli jer mu je bio miniran pristup putom na desnoj obali Neretve, ali ne radi vojske, nego radi sprječavanja prelaska i izlaska civila. Jednu djevojku su ovamo naveli na mine i obje su poginule.[3] Odgovoran zbog nepropuštanja humanitarnog konvoja. Dogovorom generala Milivoja Petkovića i generala Sefera Halilovića u Vrce krenuo je konvoj s humanitarnom pomoći iz Jablanice preko Kostajnice i Gornjih Nevizdraka 4. svibnja 1993. godine pod zapovjedništvom pukovnika dr. Tugomira Gverića. Trebalo se tim konvojem evakuirati mnoštvo ranjenih i bolesnih hrvatskih civila i vojnika iz Vrca. Unatoč dogovoru i pratnji UNPROFOR–a, vojnih promatrača i mješovitog povjerenstva muslimanske Armije RBiH i HVO-a sudionici konvoja hrvatske nacionalnosti višesatno su maltretirani na punktovima muslimanske Armije RBiH. Zbog minirane ceste i napada snajperima i PAM–ovima, konvoj je vraćen iz Gornjih Nevizdraka ne izvršivši svoju humanu zadaću. Odgovorni s muslimanske strane, dr. Safet Ćibo i Vehbija Karić, nikada nisu kažnjeni zbog žrtava prouzročenih nedolaskom konvoja na Vrce. To je bio prvi i jedini humanitarni konvoj upućen u Vrce.[7] S drugim muslimanskim zapovjednicima pratio borbe na Vrdima 4. listopada 1993. sa topničkog položaja na obroncima Prenja i stalno su bili u vezi sa zapovjedništvom i zapovjednicima postrojbi koje su napadale.[8] 28. srpnja 1993. napetosti i sukobi između Hrvata i Muslimana dosegle su vrhunac vrhunac užasnim pokoljem i ubijanjem hrvatskih ljudi, paljenjem i pljačkom hrvatskih domova u većinski hrvatskom selu Doljanima, selu općine Jablanica. Ubijeni poslije borbe prošli su užasno: dekapitacija, ženama parani trbusi, kastriranja, smrskavanje lubanje tupim predmetima, vađenje očiju, sječenje udova, miniranje tijela poginulih i ubijenih. Preživjele mještane Hrvate muslimanske snage odvele su u logor u Jablanici, zvan “Muzej”. Zločin nije nitko objavio, ni muslimanska vojna policija ni vojska ni UNPROFOR, niti neovisni novinari, nego tek HVO kad je oslobodio Doljane 1. kolovoza. Štoviše, navečer tog 28. srpnja u Dnevniku lokalne CTV-Jablanica, kojega je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH, Ćibo je unatoč masakru i toliko hrvatskih žrtava, sudionicima akcije je zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem uputio čestitku "Pohvaljuju se svi sudionici akcije “oslobađanja” Doljana – pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku se dalje govorilo da se proširio prostor Republike Bosne i Hercegovine, da su borci za deset minuta rastjerali ustaše, da su u svemu poštovali ratna pravila i da civile nisu dirali." Stradanju Hrvata s područja općine Jablanica pod Ćibinom strahovladom je: ubijenih Hrvata s područja općine Jablanica je 69, od toga je 15 civila, a sedam žena, ranjenih civila – l8, zatvorenih civila u logoru “Ostrožac” – 75 , zatočenih civila u logoru “Muzej” – 350, djece u logoru “Jablanica” – 69, silovanih žena u logoru “Muzej” – dvije, muškaraca vojnih obveznika, u logoru “Muzej” bilo je 85, a od njih je 48 kasnije proglašeno vojnim ratnim invalidima radi surovog i neljudskog ponašanja, umrlih u logoru “Muzej” je šest , zatočenih civila u “Jablanici” – 623, zapaljenih kuća u Doljanima je 50, devastiranih 206, zapaljenih javnih objekata 11, devastiranih javnih objekata sedam, broj zapaljenih kuća u selima Mrakovu i Žuglićima te u Jablanci 55, – prognanih Hrvata je 2.100, crkva Sv. Ilije u Doljanima je izrešetana i demolirana, a tako i župna kuća. Hrvati su bili zatočeni i u jablaničkom zatvoru, zatim zatvoru u selu Butorović-Polju, u crkvi u selu Drežnici, u selu Ostrošcu. Hrvati su umirali i u bolnicama jer su im skidali infuzije. Zatvorski uvjeti bili su krajnje nehumani. Hrvatima su držali u prostorijama bez svjetla, oskudno i jednolično hranjeni užasnom hranom, prostorijama hladnijim od skladišta. Tijekom 24 sata samo tri puta po dvije minute puštani su u WC, zbog čega su nuždu rješavali u sali. Posjeta je bila dopuštena svakih 15 dana, samo najužoj rodbini. Uz to su se u zatvoru pojavile uši, žutica, svrab (scabies) i brojne kronične i akutne bolesti.[4] Logoraši su bili prisiljeni davati krv prema zapovijedi dr. Safeta Ćibe i dr. Ahmeda Jusufbegovića.[9] Bilanca ratne strahovlade Safeta Ćibe u općini Konjicu da je od 11.513 Hrvata i 6.620 Srba s prijeratnog popisa ostalo 2013. g. tek 1.553 Hrvata i 355 Srba, dok u stvarnosti daleko manje. Sramotna je činjenica da od rata do danas ni jedan sastav Općinskog vijeća Konjic nije nikada održao Okrugli stol, Radionicu ili stavilo na dnevni red točku „Analiza uspješnosti sprovedbe povratka prognanih, izbjeglih i raseljenih osoba u Konjicu po Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma“, premda je Konjic proglašen Otvorenim gradom.[3]
18. rujna 1996. na sastanku Općinskog odbora HDZ-a Konjica održanog u Mostaru službeno je predstavljen javnosti Dokument o "ratnim zločinima Alije Izetbegovića i dr. Safeta Ćibe nad Hrvatima općine Konjic 1993. g." [10]
2001. godine prvi je izveo ugrađivanje obostrane totalne endoproteze kuka u jednom operativnom aktu u Sarajevu. 2002. godine izabran je za redovnog profesora Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu na Katedri za kirurgiju i ratnu kirurgiju, ortopediju i športsku medicinu. Od 2005. do 2010. godine ponovo radio u bolnici u Konjicu. Pokopan je u Sarajevu 31. listopada 2014. godine.[1]
Zločine koji su se dogodili bošnjačke vlasti uporno ne procesuiraju ili opravdavaju tvrdnjama da su to samo bili izolirani incidenti.[4] Polovicom ožujka 2017. podnesena je prijava prijava protiv visokih časnika Armije BiH Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske za zločine nad hrvatskim civilima i vojnim zarobljenicima tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba.[2]
Liječnička djela
Objavio 35 radova i autor udžbenika Opšta ortopedija: Ortopedija I, Sarajevo 1996.; Ortopedija II: Specijalna ortopedija, Sarajevo 2001. i sveučilišnog udžbenika Ortopedija, Sarajevo 2001.[1]
Nasuprot veličanju Ćibe kao liječnika, postoje sumnje na loš rad. Zasad samo u šaptanju, čeka se svjedočenja pacijenata koji su zbog Ćibina "znanja" ostali sakati ili umrli prije vremena.[3]
Odlikovanja
Općinsko vijeće Konjic 16. lipnja 2018. postumno ga je odlikovalo Safeta poveljom sa zlatnim grbom povodom Dana Općine Konjic za njegov „nesebičan angažman u razvoju i odbrani općine Konjic i države BiH“, što je izazvalo ljutnju zlostavljanih i prognanih Hrvata, kao i obiteljima Hrvata poginulih i ubijenih za Ćibine strahovlade.[3]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 (boš.) Facebook Bokševica1993. - Prof dr. sc. Ćibo Safet (1948-2014) (pristupljeno 2. siječnja 2019.)
- ↑ 2,0 2,1 Slobodna Dalmacija Miroslav Landeka: Ovo su generali odgovorni za razaranje hrvatskih gradova: oni su zapovijedali avionima koji su raketirali Banske dvore, s brodova tukli po Splitu, granatirali Zadar i Šibenik... 17. ožujka 2017. (pristupljeno 2. siječnja 2019.)
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Dnevnik.ba Zlatni grb za kreatora etničkog čišćenja: VLASTI U KONJICU POSTUHMNO ODLIKOVALE SAFETA ĆIBU Ogorčeni hrvatski prognanik iz Konjica: "Necivilizacijska odluka, odgovoran je za zločine i progon", 6. srpnja 2018. (pristupljeno 2. siječnja 2019.)
- ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 Braniteljski portal Croportal.ba ZA RATNE ZLOČINE TZV ARMIJE NITKO NE ODGOVARA Intezivno se uhićuju hrvatski branitelji s ciljem stvaranja LAŽNE POVIJESTI. Iz knjige Ivice Mlivončića Zločin s pečatom. 18. lipnja 2015. (pristupljeno 3. siječnja 2019.)
- ↑ Muslimansko-bošnjački zločini nad Hrvatima Konjica. iz knjige Ivice Mlivončića „Zločin s pečatom“
- ↑ Hrvatskonebo Knjiga Priručnik general-pukovnik Slobodan Praljak : 35. AGRESIJA A BiH NA HVO I HRVATE U KONJICU , , ur. Nikola Babić Praljak, Zagreb: Oktavijan d.o.o., ISBN 978-953-7597-14-6, Izvješće D-169. Str. 364. Objavljeno 10. srpnja 2017. (pristupljeno 2. siječnja 2019.)
- ↑ Vrci -Klis/Konjic 1. listopada 2010. Podatci su iz knjige Zvonke Dragića Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića i knjige u pripremi radnoga naslova Vrci: jučer, danas, sutra (pristupljeno 3. prosinca 2018.)
- ↑ (boš.) Facebook Bokševica1993, novinar . Tekst: Šefko Hodžić, ratni izvjestitelj. Tekst uz fotografiju Boraca Drežničkog bataljuna. (pristupljeno 18. listopada 2018.)
- ↑ Portal Hrvata Bosne i Hercegovine Zvonko Dragić: 18. obljetnica oslobađanja hrvatskih logoraša iz logora na Musali u Konjicu (Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića) Napisano 20. listopada 2011. (pristupljeno 3. siječnja 2019.)
- ↑ Hrvatski informativni centar Hrvatski spomenar: 11. rujna - 20. rujna
Vanjske poveznice
- Kamenjar.com POPIS RATNIH ZLOČINA i OSUMNJIČENIH ZLOČINACA tzv Armije BiH nad Hrvatima Konjica i Jablanice koji nikad nisu PROCESUIRANI
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.