Cirostratus

Nebo prekriveno oblacima cirostratusima.

Datoteka:Oblaci 1.jpg

Prema morfološkoj klasifikaciji (prema visini i obliku) postoje 4 osnovne porodice oblaka: visoki oblaci, srednji oblaci, niski oblaci i oblaci velikog okomitog prostiranja.

Često cirostratuse, osobito kada se Sunce nalazi nisko nad obzorom, prati optička pojava halo.

Cirostratus (međunarodna kratica Cs) je visoki mliječnobijeli oblak koji potpuno ili djelomično pokriva nebo. Može biti vlaknast (fibratus) i bezobličan (nebulosus). Kroz njega prolazi Sunčeva svjetlost tako da predmeti na tlu imaju oštru sjenu. U umjerenom pojasu pojavljuje se na visinama između 5 i 13 kilometara, a sastoji se od ledenih kristalića. Često ga, osobito kada se Sunce nalazi nisko nad obzorom, prati optička pojava halo. Ne daje oborine.

Cirostratusi su prozračni i ledeni, nalik mliječnobijeloj, neraščlanjenoj oblačnoj kopreni. Nebo prekrivaju djelomično ili cijelo. Mogu biti debeli od nekoliko stotina metara do 1-2 km. Ima podnicu sličnu cirusovoj. Budući da su tanki na njima se pojavljuje halo (krug oko Sunca ili Mjeseca). To je skup optičkih pojava u obliku prstena, luka, križa ili svijetlećih točaka (lažno Sunce).

Vrste oblaka prema visini i obliku

Osnovna podjela oblaka temelji se na činjenici da je, usprkos velikoj raznolikosti oblaka, moguće izdvojiti ograničen broj svojstvenih oblika, koji se često mogu naći u gotovo svim dijelovima svijeta. Takva podjela svojstvenih oblika sadrži podjelu na rodove, vrste i podvrste, a kao dopunu daje i odlike koje detaljnije opisuju pojedina svojstva oblaka. Druga osnovna podjela odnosi se na visinu na kojoj se pojavljuju oblaci.

S obzirom na visinu nad tlom na kojoj se pojavljuju, razlikuju se niski, srednji i visoki oblaci te oblaci okomitog razvoja. U umjerenim zemljopisnim širinama niski oblaci nalaze se na visinama između tla i 2 km, srednji na visinama između 2 i 7 km, a visoki između 7 i 13 km. Oblaci okomitog razvoja pojavljaju se u pravilu na visinama između 800 m i 13 km (iznimno i do 16 km). Gornje su granice slojeva oblaka u tropima podignute za koji kilometar, a u polarnim su predjelima za nekoliko kilometara spuštene.

Prvu morfološku razredbu oblaka izradio je 1803. engleski amaterski meteorolog Luke Howard (1772. – 1864.) i ona se u proširenom obliku zadržala do danas. Osnovna je pretpostavka te podjele da je unatoč velikoj raznovrsnosti oblika oblaka moguće izdvojiti 10 vrsta karakterističnih oblika koji se nalaze u svim krajevima svijeta:

• visoki oblaci: cirus (Ci), cirostratus (Cs) i cirokumulus (Cc),
• srednje visoki oblaci: altostratus (As) i altokumulus (Ac),
• niski oblaci: stratokumulus (Sc), stratus (St) i nimbostratus (Ns),
• oblaci okomitog razvoja: kumulus (Cu) i kumulonimbus (Cb).

Vrste se dalje dijele na podvrste: castellanus (poput dvorca s tornjevima), fibratus (vlaknast), floccus (poput pramena vune), fractus (izlomljen), lentikularis (lećast), nebulosus (bezobličan), stratiformis (slojevit), uncinus (kukičast), spissatus (zgusnut) i tako dalje. Neki oblici dodatno karakteriziraju pojedine oblake, na primjer vrh u obliku nakovnja (inkus) ili vrećaste izbočine na podnici (mamatus).

Halo

Podrobniji članak o temi: Halo (optika atmosfere)

Halo (lat. halo, akuzativ od halos < grč. ἅλως: gumno, okruglo mjesto) je optička pojava u Zemljinoj atmosferi (optika atmosfere) kada se Sunce ili Mjesec naziru kroz tanak sloj oblaka s kristalićima leda. Najpoznatiji je krug oko Sunca ili Mjeseca (potpuni ili njegov dio) promjera 22° koji je na unutarnjoj strani crvenkaste, a na vanjskoj strani plavkaste boje; mnogo rjeđi je halo promjera 46°.

Slike

Cirrostratus undulatus ili valoviti cirostratus. Cirrostratus curious ili čudesan cirostratus. Cirrostratus largos ili veliki cirostratus zajedno s cirrus undulatus ili valoviti cirus. Cirostratus iz blizine.