Razlika između inačica stranice »Dinko Šuljak«

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
(Bot: Automatski unos stranica)
 
m (zamjena teksta)
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Dinko Šuljak'''-->'''Nedjeljko Dinko Šuljak''' ([[Zadar]], [[17. siječnja]] [[1915.]] {{--}} [[Sacramento]], [[SAD]], [[16. siječnja]] [[1985.]]) je bio hrvatski publicist i političar, sudionik antifašističke borbe. Bio je [[HSS]]-ovski orijentiran. Djelovao je u [[hrvatska emigracija|emigraciji]].
Nedjeljko Dinko Šuljak''' ([[Zadar]], [[17. siječnja]] [[1915.]] {{--}} [[Sacramento]], [[SAD]], [[16. siječnja]] [[1985.]]) je bio hrvatski publicist i političar, sudionik antifašističke borbe. Bio je [[HSS]]-ovski orijentiran. Djelovao je u [[hrvatska emigracija|emigraciji]].


Bio je jedan od onih hrvatskih domoljuba koji su bili spremni služiti svakom režimu koji bi poduprio ideal hrvatske državne neovisnosti.  
Bio je jedan od onih hrvatskih domoljuba koji su bili spremni služiti svakom režimu koji bi poduprio ideal hrvatske državne neovisnosti.  

Trenutačna izmjena od 11:00, 16. ožujka 2022.

Nedjeljko Dinko Šuljak (Zadar, 17. siječnja 1915.Sacramento, SAD, 16. siječnja 1985.) je bio hrvatski publicist i političar, sudionik antifašističke borbe. Bio je HSS-ovski orijentiran. Djelovao je u emigraciji.

Bio je jedan od onih hrvatskih domoljuba koji su bili spremni služiti svakom režimu koji bi poduprio ideal hrvatske državne neovisnosti.

Studirao je u Zagrebu gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu 1939. godine. Poslije rata, 1946., doktorirao je u Rimu pomorsko pravo.

Kad je uspostavljena Banovina Hrvatska, bio je bio je upraviteljem ispostave kotara Biograd na moru i Ninu. Bio je tajnik Šubašiću. Kad je proglašena NDH, bio je pristav. Dužnost je obnašao u kotaru Crikvenici, potom u Karlobagu i na otoku Pagu, sve do rujna 1943. godine. Padom Mussolinija i padom Italije, našao se na oslobođenom teritoriju. Partizani su ga mobilizirali.

U svojoj postrojbi našao se u oružanoj borbi protiv hrvatskih domobrana te ustaša Delka Bogdanića u Lici. Svjedočio je strahotama koje su počinili fašisti i poslije kad je prešao u partizane, totalitaristički komunisti koji su se obračunavali s neistomišljenicima. Svjedočio je nevjerojatnim događajima. U memoarskim je zapisima iz tog vremena zapisao usporedbu između ponašanja domobrana iza kojih su stajali ustaški koordinatori i partizana iza kojih su stajali komunistički komesari. Bio je očevidcem pokušaja skupine partizana koja je pokušala pretrčati na stranu domobrana i naredbe komunističkog zapovjednika da se tim istim partizanima puca u leđa. Svjedočio je brojnim događajima kad su komesari u Lici i Kordunu koncem 1941. i početkom 1942. godine ubijali najviđenije i najbolje ljude demokratske orijentacije, a popis koga od Srba treba ubiti pravili su Srbi komunisti. Zapisao je ubojstva u općinama Drežnici, Medaku, Jasenku, Škarama, Doljnjima, Vrhovinama, Gospiću, Plaškom, Dubravama, Udbini, Brinju, Korenici, Gomirju, Brlogu i drugim mjestima. Usporedo s ubojstvima, komunisti su rušili i pravoslavne crkve, manastire i hramove (ukupno 25 srpskih vjerskih objekata). Dinkova sjećanja potvrdio je i Veco Holjevac u Zapisi iz rodnog grada (NZ MH, Zagreb, 1972). U memoarima je teškim optužbama optužio oca hrvatskog visokog komunističkog dužnosnika Dušana Dragosavca, Savu Dragosavca zvanog Špico.[1] Isto tako, Šuljak je u memorarima zapisao kako su se komunisti služili istom metodom i protiv hrvatskih katolika, okrećući ih na svoju domobransku braću, "pa kad bi se zametnule čarke, komunisti su s leđa ubijali Hrvate partizane."

Kad je Dinko Šuljak uvidio da se hrvatsku državu ruši po Marxovom receptu radi ugradnje u komunističko svjetsko carstvo, pobjegao je iz partizana na stranu zapadnih saveznika. Tvrdio je da "nikad nije ubijano toliko civila i rodoljuba koliko u ideološkom mlinu crnog i crvenog ludila."

1944. je bio u Egiptu. Bio je u logoru Tolumbatu. Nakon potpisa sporazuma Tito - Šubašić otišao je u Kairo gdje je bio otpravnik poslova jugoslavenskog veleposlanstva. U Kairu je ostao do raspada sporazuma 7. ožujka 1945. godine. Dok je bio otpravnik htio je nagovoriti UNRRA i Engleze neka se raspusti logor Tolumbat i sve logoraše preseli u logor El Shatt koji je bio pod partizanskom upravom. Poslije je emigrirao u Italiju. Doktorirao je pomorsko pravo u Rimu godinu poslije. Zatim je odselio u SAD. Bio je u HSS-u do 1966. godine. Bio je politički aktivan još u poraću. Već na sedmoj konvenciji HSS održanoj u Hamiltonu od 2. do 4. srpnja 1949. kao gost sudjelovao je kao glavni tajnik američkih ogranaka HSS-a, a na tu dužnost je postavljen na Krnjevićev prijedlog. Ondje je uređivao je Američki hrvatski glasnik iz Chicaga, a na tu dužnost ga je postavio Juraj Krnjević.

U emigraciji je postao ugledan. Na prvom redovitom Saboru Hrvatskoga narodnoga vijeća, kojem je pristupio godinu ranije, održanom u Torontu rujna 1975. izabran je za predsjednika Sabora, dok su za predsjednika Izvršnog odbora dr Stanko Vujica a za glavnoga tajnika ing. Božidar Abjanić. 1979. predsjednik HSS-a u SAD-u Juraj Krnjević optužio je Šuljka da nije sposoban, da se na račun HSS-a igrao politike, da je upropastio HSS-ovo glasilo u Americi Hrvatski glas, da je HSS-ovu organizaciju u Chicagu sveo na ništa te da je organizaciju sveo na niske grane i da se time sam isključio iz stranke. Ipak, u Hrvatskom glasu iz 1982., Šuljak je optužio stranačkog kolegu Zorkina da sebičnjački radi protiv Krnjevića.

Djela

  • The communist conspiracy in the Croatian Fraternal Union, Arcadia, Ca : Croatian Information Service, 1975.
  • Tražio sam Radićevu Hrvatsku", Hrvatska revija, Barcelona, 1988.

Pisao je članke za hrvatski iseljenički tisak. [2][3]

Izvori

  1. Dinko Šuljak: 'Tražio sam Radićevu Hrvatsku', str.94.
  2. The communist conspiracy in the Croatian Fraternal Union
  3. OCLC classify

Vanjske poveznice