Talijanska kršćansko-socijalna stranka: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bot: Automatski unos stranica
 
m Zamjena teksta - '<!--'''T(.*)'''-->' u ''
 
Redak 1: Redak 1:
<!--'''Talijanska kršćansko-socijalna stranka'''-->
 
'''Talijanska kršćansko-socijalna stranka''' bila je [[kršćanski socijalizam|kršćansko-socijalna]] stranka u [[Italija|Italiji]] i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]] na poč. 20. st.
'''Talijanska kršćansko-socijalna stranka''' bila je [[kršćanski socijalizam|kršćansko-socijalna]] stranka u [[Italija|Italiji]] i [[Austro-Ugarska|Austro-Ugarskoj]] na poč. 20. st.



Posljednja izmjena od 2. lipanj 2025. u 13:21

Talijanska kršćansko-socijalna stranka bila je kršćansko-socijalna stranka u Italiji i Austro-Ugarskoj na poč. 20. st.

Nastala je za pontifikata Pija X., pod utjecajem povijesnih okolnosti i burnih političkih događaja tog doba. Imala je relativno mnogo pristaša. Materijalnu i duhovnu potporu dobivala je od Crkve, a i najvažniji i najagilniji aktivisti bili su svećenici. Njezin se program političkoga katolicizma u širemu povijesnom i političkom kontekstu temeljio na enciklici Rerum novarum, iz 1891., kojom je Leon XIII. potaknuo razvitak katoličkoga socijalnoga nauka, a time i pokreta. Kao politička stranka sudjelovala je na talijanskim parlamentarnim izborima 1907. i 1911.

U Istri je naglo porastao broj njezinih pristaša 1913., kada su se počele udruživati sve katoličke udruge i društva u većim mjestima obalne Istre (Rovinj, Poreč, Umag, Kopar, Piran, Izola i Labin). Socijalni program joj je bio prilagođen socijalnoj strukturi tih dijelova Istre: ribarima, težacima, sitnim zemljoposjednicima, slobodnim gradskim zanimanjima i inteligenciji. Zauzimala se za ograničenu agrarnu reformu, zaštitu sitnotrgovačkih i sitnoposjedničkih interesa. Ipak, nikad nije uspjela dobiti povjerenje većine u istarskom puku. Njezini su članovi vodili stalne polemike s talijanskim liberalima i socijalističkim pokretom. S liberalima su se razilazili u pitanjima talijanske iredentističke politike u Austriji te su ih liberali držali proaustrijskima (filoaustriaci). Nakon propasti Austro-Ugarske veći je broj njezinih pristaša prešao talijanskim socijalistima, a 1921. komunistima, dok se je dio njih pridružio Talijanskoj pučkoj stranci.

Literatura

1. R. Murri, Dalla Democrazia cristiana al Partito popolare italiano, Firenca, 1920.

2. V. Bratulić, Političke stranke u Istri za vrijeme narodnog preporoda, u Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb, 1969.

3. D. Dukovski, Fašizam u Istri 1918–1943., Pula, 1998.