Središnja dogma molekularne biologije: razlika između inačica
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Nije prikazana jedna međuinačica | |||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Središnja dogma molekularne biologije''' je termin kojeg je prvi put skovao [[Francis Crick]] [[1958.]] godine<ref name="biologija.com">{{Citiranje web|title= | |||
Od otkrića DNK do primjene genske terapije|url=http://biologija.com.hr/modules/AMS/article.php?page=0&storyid=8542|work=Mrežni udžbenik iz genetike|author=Konjević, Matea|publisher=Biologija.com|accessdate=26. veljače 2015.}}</ref> i koji je službeno uveden u časopisu [[Nature]] [[1970.]] godine. Središnja dogma molekularne biologije bavi se s prijenosom informacija u [[stanica|stanici]]. Kaže da se informacija ne može prenijeti iz [[protein|proteina]] u nukleinsku kiselinu, niti u drugi protein. Ukratko glasi: DNK -> RNK -> bjelančevine. U današnjici je već poznata dvosmjernost prijenosa informacija između DNK i RNK.<ref name="biologija.com"/> | Od otkrića DNK do primjene genske terapije|url=http://biologija.com.hr/modules/AMS/article.php?page=0&storyid=8542|work=Mrežni udžbenik iz genetike|author=Konjević, Matea|publisher=Biologija.com|accessdate=26. veljače 2015.}}</ref> i koji je službeno uveden u časopisu [[Nature]] [[1970.]] godine. Središnja dogma molekularne biologije bavi se s prijenosom informacija u [[stanica|stanici]]. Kaže da se informacija ne može prenijeti iz [[protein|proteina]] u nukleinsku kiselinu, niti u drugi protein. Ukratko glasi: DNK -> RNK -> bjelančevine. U današnjici je već poznata dvosmjernost prijenosa informacija između DNK i RNK.<ref name="biologija.com"/> | ||
Posljednja izmjena od 24. ožujak 2022. u 23:19
Središnja dogma molekularne biologije je termin kojeg je prvi put skovao Francis Crick 1958. godine[1] i koji je službeno uveden u časopisu Nature 1970. godine. Središnja dogma molekularne biologije bavi se s prijenosom informacija u stanici. Kaže da se informacija ne može prenijeti iz proteina u nukleinsku kiselinu, niti u drugi protein. Ukratko glasi: DNK -> RNK -> bjelančevine. U današnjici je već poznata dvosmjernost prijenosa informacija između DNK i RNK.[1]
Drugim riječima, kada se iz kalupa RNK sintetizira protein, nije moguć povratak u nukleinsku kiselinu.
Dogma je okvir koji objašnjava prijenos informacijskog slijeda između biokemijskih polimera koji prenose informaciju, najčešće u živim organizmima. Postoje tri glavne skupine takvih polimera: DNK i RNK (nukleinske kiseline) i bjelančevine. S obzirom da broj molekula, devet mogućih prijenosa bi trebalo postojati, međutim, moderna biologija je prepoznala i svrstala prijenose u tri skupine:
- Općeniti prijenos, za koji se vjeruje da se odvija normalno u svim stanicama,
- Specifični prijenos, za koji se zna da se događa ali pod specifičnim uvjetima,
- Nepoznati prijenos, za koji se smatra da se ne može odvijati.
Općeniti prijenos opisuje normalan tijek biološke informacije: DNK se može kopirati u DNK (replikacija DNK), može se kopirati u mRNK (transkripcija) i proteini se mogu sintetizirati koristeći informacije pohranjene u mRNK koji služi kao kalup.
Biološka informacija
Biološki polimeri RNK, DNK i proteini su linearni polimeri, što znači da je svaki monomer spojen s još najviše dva druga monomera. Redoslijed monomera sadrži informaciju. Prijenos informacija koji opisuje centralna dogma je deterministički; sekvenca jednog polimera služi kao kalup drugog čija je sekvenca potpuno ovisna o izvorišnom polimeru.
Općeniti prijenosi informacija
Tablica 3 klase prijenosa informacija prema centralnoj dogmi Općeniti Specifični Nepoznati DNK → DNK RNK → DNK bjelančevina → DNK DNK → RNK RNK → RNK bjelančevina → RNK RNK → bjelančevina DNK → bjelančevina bjelančevina → bjelančevina
Replikacija DNK
Kao završni korak u središnjoj dogmi, za prijenos genetičke informacije između roditelja i potomaka, DNK mora biti vjerno repliciran. Replikaciju provodi kompleksna grupe proteina koji odvija super-zavojnicu, dvostruku zavojnicu, a zatim, koristeći DNK polimeraze i njima združene proteine, kopira ili replicira sami glavni predložak tako da se ciklus DNK - RNK - protein može ponoviti u novim generacijama proteina.
Transkripcija
Transkripcija (Prepisivanje) je proces u kojem se informacije sadržane u dijelu DNK prenosi na novostvorenu molekulu RNK (mRNK). U procesu sudjeluje RNK polimeraza i transkripcijski faktori. U eukariotskim stanicama primarni transkript (pre-mRNK) se često obrađuje do same mRNK. U ovom procesu, dijelovi pre-mRNK su izrezani i preuređeni, za izradu različitih oblika organizacije izvorne sekvence.
Translacija
Na kraju, obrađeni mRNK pronalazi put do ribosoma, gdje je "preveden". U prokariotskih stanica, koje nemaju jezgru, procesi transkripcije i translacije mogu biti povezani zajedno. U eukariotskim stanicama, mjesto gdje se odvija transkripcija (stanične jezgre) obično je odvojen od mjesta translacije (citoplazme), tako da mRNK iz jezgre mora biti otpremljena u citoplazmu, gdje može biti vezana ribosoma. Ribosom čita mRNK kao triplet kodon, obično počevši od kodona AUG, odnosno inicijatora metionin-kodona. Ribosomu, ovisno o kodonu, pristupa tRNK koji donosi određenu aminokiselinu, i tako raste polimerni lanac.
Specifični prijenos informacija
Reverzna transkripcija
Reverzna transkripcija je prijenos informacija iz RNK u DNK (suprotno od obične transkripcije). Ovaj se proces odvija kod retrovirusa, poput HIV-a, kao i prilikom sinteze telomera.
Replikacija RNK
Replikacija RNK je kopiranje jedne RNK na drugu. Mnogi se virusi ovako razmnožavaju. Enzimi koji kopiraju RNK na novi RNK se naziva RNK-ovisne RNK polimeraze, a također ih nalazimo u brojnim procesima kod eukariota, gdje su zaslužni za izrezivanje RNK.