Prijestolonasljednik: razlika između inačica

Posljednja izmjena od 12. travanj 2022. u 00:14

Prijestolonasljednik (mocijski parnjak ženskoga roda je prijestolonasljednica),^↓b1 u državama s monarhijskom tradicijom, osoba koja je prva sljedeća u nasljednom pravu na nasljeđivanje vladarskog prijestolja. Najčešće se radi o najstarijem sinu monarha (primogenitura) ili o najstarijem sljedećem muškom članu dinastije (seniorat). U suvremenim monarhijama, uglavnom se odbacilo nasljeđivanje prijestolja od strane najstarijeg sina, već se nasljednikom ili nasljednicom prijestolja smatra prvorođeno dijete, neovisno o spolu.

Tijekom povijesti, kraljevi su znali okruniti svoje sinove i postaviti ih za suvladare još za svoga života, kako bi osigurali nesmetan transfer dinastičkog prava. Takvi slučajevi poznati su u brojnim zemljama (Bizant, Ugarska, Sveto Rimsko Carstvo i dr.).

Prijestolonasljedničke titule

U mnogim zemljama, prijestolonasljednici imaju određene titule koje označavaju njihov poseban status u odnosu na nasljeđivanje krune. Također, zakonima je propisano kakve uvjete mora ispunjavati prijestolonasljednik pa tako u Velikoj Britaniji ne smije prijeći na katoličku vjeru ni oženiti pučanku ili ženu koju nije odobrio parlament, jer time gubi status nasljednika prijestolja.

Najpoznatije prijestolonasljedničke titule su:

Princ od Walesa, titula britanskoga prijestolonasljednika
Princ od Asturije, titula španjolskoga prijestolonasljednika
Princ d'Orange, titula nizozemskoga prijestolonasljednika

Sadašnji prijestolonasljednici

Šeik Salman bin Hamad bin Isa al-Halifa - prijestolonasljednik Bahreina
Princ Philippe, vojvoda od Brabanta - prijestolonasljednik Belgije
Al-Muhtadi Bilah - prijestolonasljednik Bruneja
Frederik, krunski princ od Danske - prijestolonasljednik Danske
Šeik Hamdan bin Muhamed bin Rašid al-Maktoum - prijestolonasljednik Dubaija
Naruhito, krunski princ od Japana - prijestolonasljednik Japana
Princ Lerotholi Seeiso - prijestolonasljednik Lesota
Alois, nasljedni princ od Lihtenštajna - prijestolonasljednik Lihtenštajna
Guillaume, nasljedni veliki vojvoda od Luksemburga - prijestolonasljednik Luksemburga
Mulaj Hasan, krunski princ od Maroka - prijestolonasljednik Maroka
Willem-Alexander, princ od Oranje - prijestolonasljednik Nizozemske
Haakon, krunski princ od Norveške - prijestolonasljednik Norveške
Šeik Tamim bin Hamad al-Tani - prijestolonasljednik Katara
Felipe, princ od Asturije - prijestolonasljednik Španjolske
Victoria, krunska princeza od Švedske - prijestolonasljednica Švedske
Vajiralongkorn, krunski princ od Tajlanda - prijestolonasljednik Tajlanda
Charles, princ od Walesa - prijestolonasljednik Ujedinjenog Kraljevstva i ostalih kraljevstava Commonwealtha

Napomene

٭^↑b1 U hrvatskomu jeziku opstoje i imenice prestolonasljednik^[1]^[2]^[3] te prjestolonasljednik.^[4]^[5] Jezični savjetnik s gramatikom (1971.) savjetuje porabu oblika prestolonasljednik, a preporučuje izraz nasljednik prijestolja.^[6] Izraz nasljednik prijestolja preporučuje i Vatroslav Rožić.^[7] Po Rožiću prijestolonasljednik je nespretna i loša složenica.^[7] Izraz prijestolonasljednik preporučuju Hrvatski jezični savjetnik (1999.),^[8] Rječnik hrvatskoga jezika (2000.),^[9] Osmojezični enciklopedijski rječnik (2004.),^[10] Hrvatski pravopis (2013.),^[11] te Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika (2015.).^[12] Hrvatski enciklopedijski rječnik (2004.)^[13] navodi izraz prestolonasljednik.

Izvori

↑ Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Pretisak, »Školska knjiga«, Zagreb, mjeseca kolovoza 1990., ISBN 86-03-00121-9, str. 258. (NSK)
↑ Vladimir Anić, Josip Silić, Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Sveučilišna naklada Liber, Školska knjiga, Zagreb, 1986., ISBN 86-329-0086-2, str. 530. (NSK)
↑ Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, 5. – prerađeno izd., Školska knjiga, Zagreb, mjeseca prosinca 2000., ISBN 953-0-40017-9, str. 363. (Crolist)
↑ Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis, s predgovorom Radoslava Katičića, Školska knjiga, Zagreb, 2005., ISBN 953-0-40026-8, str. 137. (NSK)
↑ Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis : usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, 4. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2012., CIP 790248, ISBN 978-953-0-40026-9, str. 137.
↑ Vida Barac-Grum, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Zlatko Vince, izradili, Jezični savjetnik s gramatikom, uredio Slavko Pavešić, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 226.
↑ ^7,0 ^7,1 Vatroslav Rožić, Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku, vlastita naklada pisca, Tiskara Jovana Puljo u Zemunu, Zemun, na koncu travnja 1904., str. 36. (NSK)
↑ Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Luka Vukojević, u redakciji izvršnoga uredništva, Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine, Zagreb, 1999., ISBN 953-6637-03-0, str. 66., 604. (infant) i 1171., (Crolist)
↑ Jure Šonje, gl. ur., Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Školska knjiga, Zagreb, mjeseca listopada 2000., ISBN 953-6036-64-9, ISBN 978-953-0-40009-2, str. 952. i 968.
↑ Tomislav Ladan, gl. ur., Osmojezični enciklopedijski rječnik : hrvatski, ruski, engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, latinski, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2004., CIP 441027052, ISBN 953-6036-53-3 (cjelina), ISBN 978-953-6036-53-0 (cjelina), ISBN 953-6036-56-8 (V. sv.), str. 958., (NSK), (NSK)
↑ Željko Jozić, gl. ur., Hrvatski pravopis, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-7967-07-9 (1. internetsko izd.), ISBN 978-953-7967-04-8 (meki uvez), str. 377. i 381.
↑ Ljiljana Jojić, gl. ur., Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-0-40040-5, str. 1173. (NSK)
↑ Ljiljana Jojić, gl. ur., Ranko Matasović, gl. ur., Hrvatski enciklopedijski rječnik, II. izd., 8. sv. : Pes – Pro, EPH, Novi Liber, Zagreb, 2004., CIP 441216036, ISBN 953-6045-28-1 (cjelina), ISBN 953-6045-37-0 (8. sv.), str. 244.

Ovo je osnova ili početak budućeg članka.
Pomozite Wikipediji i dopunite ga.

simple:Heir apparent

[1] Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, Pretisak, »Školska knjiga«, Zagreb, mjeseca kolovoza 1990., ISBN 86-03-00121-9, str. 258. (NSK)

[2] Vladimir Anić, Josip Silić, Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Sveučilišna naklada Liber, Školska knjiga, Zagreb, 1986., ISBN 86-329-0086-2, str. 530. (NSK)

[HP5-3] Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš, Hrvatski pravopis, 5. – prerađeno izd., Školska knjiga, Zagreb, mjeseca prosinca 2000., ISBN 953-0-40017-9, str. 363. (Crolist)

[HŠP-4] Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis, s predgovorom Radoslava Katičića, Školska knjiga, Zagreb, 2005., ISBN 953-0-40026-8, str. 137. (NSK)

[HŠP4-5] Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis : usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, 4. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2012., CIP 790248, ISBN 978-953-0-40026-9, str. 137.

[6] Vida Barac-Grum, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Zlatko Vince, izradili, Jezični savjetnik s gramatikom, uredio Slavko Pavešić, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 226.

[VR-7] 7,0 ^7,1 Vatroslav Rožić, Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku, vlastita naklada pisca, Tiskara Jovana Puljo u Zemunu, Zemun, na koncu travnja 1904., str. 36. (NSK)

[8] Lana Hudeček, Milica Mihaljević, Luka Vukojević, u redakciji izvršnoga uredništva, Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Pergamena, Školske novine, Zagreb, 1999., ISBN 953-6637-03-0, str. 66., 604. (infant) i 1171., (Crolist)

[9] Jure Šonje, gl. ur., Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Školska knjiga, Zagreb, mjeseca listopada 2000., ISBN 953-6036-64-9, ISBN 978-953-0-40009-2, str. 952. i 968.

[10] Tomislav Ladan, gl. ur., Osmojezični enciklopedijski rječnik : hrvatski, ruski, engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, latinski, Leksikografski zavod Miroslava Krleže, Zagreb, 2004., CIP 441027052, ISBN 953-6036-53-3 (cjelina), ISBN 978-953-6036-53-0 (cjelina), ISBN 953-6036-56-8 (V. sv.), str. 958., (NSK), (NSK)

[HPIHJJ-11] Željko Jozić, gl. ur., Hrvatski pravopis, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-7967-07-9 (1. internetsko izd.), ISBN 978-953-7967-04-8 (meki uvez), str. 377. i 381.

[12] Ljiljana Jojić, gl. ur., Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-0-40040-5, str. 1173. (NSK)

[13] Ljiljana Jojić, gl. ur., Ranko Matasović, gl. ur., Hrvatski enciklopedijski rječnik, II. izd., 8. sv. : Pes – Pro, EPH, Novi Liber, Zagreb, 2004., CIP 441216036, ISBN 953-6045-28-1 (cjelina), ISBN 953-6045-37-0 (8. sv.), str. 244.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

Inačica od 20. rujan 2021. u 03:19 vidi izvor WikiSysop (razgovor \| doprinosi) AA_Korisnik, Botovi, Birokrati, Administratori sučelja, Otajnici, Administratori 520.570 edits Bot: Automatski unos stranica		Posljednja izmjena od 12. travanj 2022. u 00:14 vidi izvor WikiSysop (razgovor \| doprinosi) AA_Korisnik, Botovi, Birokrati, Administratori sučelja, Otajnici, Administratori 520.570 edits m bnz Oznaka: poveznice na razdvojbe
Redak 1:		Redak 1:
	~~<!--'''Prijestolonasljednik'''-->~~{{preusmjerava\|Prijestolonasljednica}}		{{preusmjerava\|Prijestolonasljednica}}
	'''Prijestolonasljednik''' (mocijski parnjak ženskoga roda je '''prijestolonasljednica'''),{{fusg\|b1}} u državama s [[monarhija\|monarhijskom]] tradicijom, osoba koja je prva sljedeća u nasljednom pravu na nasljeđivanje vladarskog prijestolja. Najčešće se radi o najstarijem sinu monarha ([[primogenitura]]) ili o najstarijem sljedećem muškom članu [[dinastija\|dinastije]] ([[seniorat]]). U suvremenim monarhijama, uglavnom se odbacilo nasljeđivanje prijestolja od strane najstarijeg sina, već se nasljednikom ili nasljednicom prijestolja smatra prvorođeno dijete, neovisno o spolu.		'''Prijestolonasljednik''' (mocijski parnjak ženskoga roda je '''prijestolonasljednica'''),{{fusg\|b1}} u državama s [[monarhija\|monarhijskom]] tradicijom, osoba koja je prva sljedeća u nasljednom pravu na nasljeđivanje vladarskog prijestolja. Najčešće se radi o najstarijem sinu monarha ([[primogenitura]]) ili o najstarijem sljedećem muškom članu [[dinastija\|dinastije]] ([[seniorat]]). U suvremenim monarhijama, uglavnom se odbacilo nasljeđivanje prijestolja od strane najstarijeg sina, već se nasljednikom ili nasljednicom prijestolja smatra prvorođeno dijete, neovisno o spolu.