Bijela knjiga CK SK Crne Gore

Bijela knjiga je dokument na 24 stranice Komisije Saveza komunista Crne Gore (SKCG) i Opštinskog komiteta (OK) SK Titograda iz 1972. godine. Njegovi potpisnici su tadašnji Sekretar Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SKCG Vojislav Srzentić i u ime OK SK Titograda Vukadin Jovanović.

Ovim je dokumentom SK CG uskladio svoje djelovanje sa SK Jugoslavije, nakon uhićenja, 11. siječnja 1972. godine, hrvatskih književnika i znanstvenika, optuženih da su sudionici t.zv. mas-poka.

Crnogorske komunističke vlasti su donošenje Bijele knjige obrazložile tvrdnjom da postoji iskazivanje "nacionalističkih i drugih idejno neprihvatljivih tendencija u javnim glasilima i nekim institucijama kulture u Titogradu". Sastavljen je popis književnika, kulturnih i javnih radnika kojima se zabranjuje javno istupanje i objavljivanje ili se eventualno odobrava, ali pod strogim nadzorom. Ova lista bila je dostupna samo članovima dvaju sekretarijata i do 1989. je ostala strogo povjerljiva. U Bijelu knjigu unijete su dvije skupine pojedinaca, prema stupnju sankcioniranja.

U prvoj skupini oštro proskribiranih bilo je devet imena "nacionalista" i "separatista" kojima treba onemogućiti suradnju i javna istupanja. To su: Pavle Mijović, Matija Bećković, Radoje Radojević, Miodrag Bulatović, Vojislav Nikčević, Vasilije Kalezić, Danilo Radojević, A. Lončar i Pavle Ivić.

U drugu skupinu upisana su imena pojedinaca prema čijemu radu treba ispoljiti visok stupanj idejno-političke budnosti. To su: Radovan Zogović, Drago Vujanović, Radoslav Rotković, Svetozar Piletić, Novica Rakočević, Dragoje Živković, Miro Glavurtić, Ranko Jovović, Branko Banjević, Sreten Perović, Milorad Stojović, Novak Kilibarda, Slobodan Vujačić, Petar Đuranović, Pero Ćetković, Boro Krivokapić, Jevrem Brković, Slobodan Kalezić i Momir Vojvodić.

Osim navedenih, jednom broju osoba onemogućeno je biranje na odgovorne dužnosti i javne funkcije. Ovaj represivni dokument nije imao jednaku primjenu pa neki pobrojani pojedinci nisu uopće sankcionirani, što ukazuje na metodu kreatora Bijele knjige, da ciljna skupina, prema kojoj je trebalo primijeniti sankcije, ostane skrivena u širemu popisu imena.

Literatura

• Vidoje Konatar, Mišljenje pod embargom, "Pobjeda", Titograd 30. kolovoza 1989., s. 5;
• Ljubomir Mudreša, Pisci pod "strogo pov", "Borba", Beograd 30. kolovoza 1989., s. 12;
• M. Čabarkapa, Govor zabraniti, pero proveriti, "Večernje novosti", Beograd 31. kolovoza 1989.;
• Drago Ćupić, O "Bijeloj knjizi" u četiri nastavka, "Pobjeda", Podgorica 13.-16. Rujna 1989.;
• Danilo Radojević, Ćupićeva verzija "Bijele knjige", "Pobjeda", Podgorica 26. listopada 1989., s. 2.
• Marko Lopušina, Crna knjiga. Cenzura u Jugoslaviji 1945. – 1991., Beograd 1991. (o "Bijeloj knjizi" s. 17-18).
• Slobodan Racković, Bućin izumitelj "Bijele knjige", "Oslobođenje", Sarajevo 11. IX 1989. - Članak S. Rackovića prenijeli su jugoslavenski listovi. Taj članak je izazvao polemički odgovor Nenada Bućina koji je odbio svaku vezu oko njenog nastanka: "Nijesam bio 'izumitelj' ni 'centralna ličnost' u svemu oko crnogorske 'Bijele knjige'".
• Nenad Bućin, Nijesam izumitelj "Bijele knjige", "Pobjeda", Titograd 15. IX 1989. - N. Bućin je tada bio član Predsjedništva SFRJ.