Pucolan

Pucolani su vulkanski pepeli koji nastaju erupcijom vulkana a imaju vezivna svojstva. Ime dolazi od mjesta Pozzuoli kod Napulja gdje se pucolan koristio kao vezivo u staroj vijeku. Pucolan nastaje prilikom erupcije vulkana (eksplozivnog izbacivanja magme) kada nastaju velike količine užarenog vulkanskog pepela koji se brzo hladi u atmosferi i pada na tlo. Termički procesi dobivanja pucolana su slični onima dobivanja zgure ili proizvodnji cementa. Sam pucolan nije vezivno sredstvo ali to postaje mješavina pucolana i vapna.

Pucolani za upotrebu u građevinarstvu moraju imati sljedeća svojstva:

• sposobnost reagiranja i vezivanja velike količine vapna
• sposobnost stvaranja produkata hidratacije vezivnih svojstava

U slučaju da se koristi kao dodatak cementu pucolan veže oslobođeno vapno koje je nastalo pri hidrataciji cementnog klinkera i smanjuje njegovu količinu zbog svog kiselog karaktera.

Podjela pucolana

Pucolani se dijele na prirodne, umjetne i aktivirane.

Prirodni pucolani se zbog različitog mineraloškog sastava dijele se prema stijenama iz kojih je nastao vulkanski pepeo pa postoje:

• napuljski pucolani
• dacitski ili andezitski tufovi
• santorinska zemlja
• dijatomejska zemlja
• tras
• opal i čert
• kristalični zeoliti

U umjetne pucolane spadaju:

• leteći pepeo – neizgorjeli staklasti dijelovi ugljene prašine koji se dobivaju iz elektrofiltera npr. termoelektrana na ugljen
• silicijska prašina (amorfna elektrofilterska SiO₂ prašina – eng. silica fume) – dobiva se kao sporedni proizvod kod proizvodnje ferosilicija i sličnih materijala

Aktivirani pucolani se dobivaju žarenjem prirodnih materijala koji inače nemaju pucolanska svojstva ali ih dobivaju tek nakon termičke obrade. U ovu vrstu pucolana spadaju žarene gline i slični materijali.

Literatura

• Vladimir Marčelja: Beton i komponente (4. izdanje, Danjar Zagreb) ISBN 953-6210-00-2
• Petar Krstulović: Svojstva i tehnologija betona (Građevinski fakultet Sveučilišta u Splitu) ISBN 953-6116-20-0