More actions
Bot: Automatski unos stranica |
m bnz |
||
| Redak 1: | Redak 1: | ||
Kontrapunkt''' (srednjovjekovni [[latinski jezik|latinski]]: punctum contra punctum; točka protiv točke, tj. nota protiv note) je tehnika [[Višeglasje|višeglasnoga (polifonijskoga)]] [[Skladba|skladanja]], odnosno vođenja i kombiniranja dviju ili više istodobnih glazbenih linija, koje su melodijski i ritmički samostalne, ali se moraju međusobno uskladiti prema određenim načelima. Izrazom kontrapunkt označuje se i dionica višeglasnoga stavka koja kontrapunktira temeljnomu glasu ([[cantus firmus]]) ili temi, a katkad i cijela skladba građena prema kontrapunktskim načelima; kontrapunkt obuhvaća i nauk o kontrapunktskoj tehnici. Obično se pojmovi kontrapunkt i [[Harmonija (glazba)|harmonija]] tretiraju kao suprotni, i to kontrapunkt kao horizontalni glazbeni slog, a harmonija kao vertikalni, ali praktično se ta dva načela skladanja ne isključuju, već upotpunjuju, jer je i u horizontalno, kontrapunktski građenim strukturama potrebna vertikalna koordinacija tonova i obrnuto. | |||
Razvoj kontrapunktskih tehnika započeo je s ranim [[višeglasje]]m i dosegnuo prvi vrhunac u [[Renesansa|renesansnoj]] polifonijskoj glazbi ([[15. stoljeće|15.]]–[[16. stoljeće]] ), kada su u [[Vokalna glazba|vokalnim oblicima]], kao što su [[misa]], [[motet]], [[šansona]], [[madrigal]] i dr., bili izgrađeni različiti postupci kontrapunktiranja. U razdoblju [[barok]]a došlo je do procvata instrumentalnih kontrapunktskih oblika – [[ricercar]]a, [[Tokata|tokate]], [[Fuga (glazba)|fuge]] i dr. U doba [[Klasicizam|klasike]] i [[Romantizam|romantizma]] prevladavali su primarno harmonijski građeni oblici, pa su kontrapunktske tehnike zapostavljene, ali su se u [[20. stoljeće|20. stoljeću]] one ponovno sve više koristile, osobito u [[Dodekafonija|dodekafonijskoj glazbi]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32950 Kontrapunkt na Hrvatskoj encklopediji]</ref> | Razvoj kontrapunktskih tehnika započeo je s ranim [[višeglasje]]m i dosegnuo prvi vrhunac u [[Renesansa|renesansnoj]] polifonijskoj glazbi ([[15. stoljeće|15.]]–[[16. stoljeće]] ), kada su u [[Vokalna glazba|vokalnim oblicima]], kao što su [[misa]], [[motet]], [[šansona]], [[madrigal]] i dr., bili izgrađeni različiti postupci kontrapunktiranja. U razdoblju [[barok]]a došlo je do procvata instrumentalnih kontrapunktskih oblika – [[ricercar]]a, [[Tokata|tokate]], [[Fuga (glazba)|fuge]] i dr. U doba [[Klasicizam|klasike]] i [[Romantizam|romantizma]] prevladavali su primarno harmonijski građeni oblici, pa su kontrapunktske tehnike zapostavljene, ali su se u [[20. stoljeće|20. stoljeću]] one ponovno sve više koristile, osobito u [[Dodekafonija|dodekafonijskoj glazbi]].<ref>[http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32950 Kontrapunkt na Hrvatskoj encklopediji]</ref> | ||
Posljednja izmjena od 22. ožujak 2022. u 12:21
Kontrapunkt (srednjovjekovni latinski: punctum contra punctum; točka protiv točke, tj. nota protiv note) je tehnika višeglasnoga (polifonijskoga) skladanja, odnosno vođenja i kombiniranja dviju ili više istodobnih glazbenih linija, koje su melodijski i ritmički samostalne, ali se moraju međusobno uskladiti prema određenim načelima. Izrazom kontrapunkt označuje se i dionica višeglasnoga stavka koja kontrapunktira temeljnomu glasu (cantus firmus) ili temi, a katkad i cijela skladba građena prema kontrapunktskim načelima; kontrapunkt obuhvaća i nauk o kontrapunktskoj tehnici. Obično se pojmovi kontrapunkt i harmonija tretiraju kao suprotni, i to kontrapunkt kao horizontalni glazbeni slog, a harmonija kao vertikalni, ali praktično se ta dva načela skladanja ne isključuju, već upotpunjuju, jer je i u horizontalno, kontrapunktski građenim strukturama potrebna vertikalna koordinacija tonova i obrnuto.
Razvoj kontrapunktskih tehnika započeo je s ranim višeglasjem i dosegnuo prvi vrhunac u renesansnoj polifonijskoj glazbi (15.–16. stoljeće ), kada su u vokalnim oblicima, kao što su misa, motet, šansona, madrigal i dr., bili izgrađeni različiti postupci kontrapunktiranja. U razdoblju baroka došlo je do procvata instrumentalnih kontrapunktskih oblika – ricercara, tokate, fuge i dr. U doba klasike i romantizma prevladavali su primarno harmonijski građeni oblici, pa su kontrapunktske tehnike zapostavljene, ali su se u 20. stoljeću one ponovno sve više koristile, osobito u dodekafonijskoj glazbi.[1]