Razlika između inačica stranice »Osman Đikić«
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite book +{{Citiranje knjige)) |
m (Bot: Automatska zamjena teksta (-{{cite web +{{Citiraj web)) |
||
| Redak 31: | Redak 31: | ||
=== Književno djelovanje === | === Književno djelovanje === | ||
Osman Đikić bio je poznati [[pjesnik]] i [[dramatičar]] u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]]. Njegovo pjesništvo bilo je sklono didaktičnosti, s elementima ljubavi, domoljublja i religije koje su služile kao glavne teme.<ref name="Mostarski">{{ | Osman Đikić bio je poznati [[pjesnik]] i [[dramatičar]] u [[Bosna i Hercegovina|Bosni i Hercegovini]]. Njegovo pjesništvo bilo je sklono didaktičnosti, s elementima ljubavi, domoljublja i religije koje su služile kao glavne teme.<ref name="Mostarski">{{Citiraj web | url=https://web.archive.org/web/20170907125119/http://www.mostarski.net/kultura/sjecanje-na-osmana-dikica/822 | title=Sjećanje na Osmana Đikića | publisher=Mostarski.net | date=12 April 2012 | accessdate=15 August 2019 |trans-title= Remembering Osman Đikić |language= }}</ref> Svoje pjesme prvo je objavljivao u novinama kao što su: ''[[Behar (časopis)|Behar]]'', ''Bosanska vila'' i ''Zora''. Godine [[1900.]] u [[Beograd]]u objavljeno je ''Pobratimstvo'', jedna od njegovih prvih zbiraka pjesama. Ta je zbirka sadržavale domoljubne pjesme među kojima su i pjesme [[Omer-beg Sulejmanpašić Skopljak|Omer-bega Sulejmanpašića Skopljaka]] i [[Avdo Karabegović|Avde Karabegovića]]. Zbirku nije dobro primio [[Osman Nuri Hadžić]] te ju je strogo kritizirao u ''[[Behar (časopis)|Beharu]]''. Hadžićeve kritike spriječile su daljnje objavljivanje Đikićevih pjesama unutar ''[[Behar (časopis)|Behara]]''.<ref name="Mostarski" /> | ||
Osman Đikić kao folklorist skupljao je narodne pjesme iz [[Mostar]]a i susjednog [[Stolac|Stoca]]. Te narodne pjesme činile su zbirku ''Hercegovački biser'' dugu 5000 stihova. Nju je Đikić poklonio [[Srpska akademija znanosti i umjetnosti|Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti]].<ref name="Mostarski" /> Kao dramatičar, Đikić je napisao tri drame: ''Zlatija'', objavljena [[1906.]], ''Stana'', objavljenu [[1906.]] ili [[1907.]], te [[Muhadžir]], objavljenu [[1908.]] ili [[1909.]]. Autor je nekoliko [[Sevdalinka|sevdalinki]], uključujući: ''Đaurko mila'', ''Ašik ostah na te oči'' i ''Đela Fato đela zlato''. | Osman Đikić kao folklorist skupljao je narodne pjesme iz [[Mostar]]a i susjednog [[Stolac|Stoca]]. Te narodne pjesme činile su zbirku ''Hercegovački biser'' dugu 5000 stihova. Nju je Đikić poklonio [[Srpska akademija znanosti i umjetnosti|Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti]].<ref name="Mostarski" /> Kao dramatičar, Đikić je napisao tri drame: ''Zlatija'', objavljena [[1906.]], ''Stana'', objavljenu [[1906.]] ili [[1907.]], te [[Muhadžir]], objavljenu [[1908.]] ili [[1909.]]. Autor je nekoliko [[Sevdalinka|sevdalinki]], uključujući: ''Đaurko mila'', ''Ašik ostah na te oči'' i ''Đela Fato đela zlato''. | ||
=== Političko djelovanje === | === Političko djelovanje === | ||
Nakon što je [[Austro-Ugarska]] [[Zaposjedanje BiH 1878.|zauzela Bosna i Hercegovina]] [[1878.]] godine, [[Austro-Ugarska]] je pokušala iskorijeniti etnički nacionalizam u [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|Bosni i Hercegovini]] ujedinjenjem triju naroda Bosne i Hercegovine ([[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate]], [[Srbi Bosne i Hercegovine|Srbe]] i [[Bošnjaci|Bošnjake]]) u jedan narod. Tu ideju nisu dobro prihvatili narodi koji su nastanjivali [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|Bosni i Hercegovini]]. Naprotiv, ta tri naroda htjeli su ostvariti vlastite nacionalističke težnje. Đikić je također postao žrtva ovih težnji. [[1909.]] godine preselio se u [[Sarajevo]] gdje je potajno postao član [[Muslimanska narodna organizacija|Muslimanske narodne organizacije]] (MNO). Ranije je MNO preuzeo kontrolu nad ''[[Gajret|Gajretom]]'', kulturno-obrazovnom društvom čiji je suosnivač bio [[Safvet-beg Bašagić]]. Gajret je bila jedina tadašnja organizacija koja je pomagala siromašnim muslimanskim studentima.<ref name="Voloder">{{ | Nakon što je [[Austro-Ugarska]] [[Zaposjedanje BiH 1878.|zauzela Bosna i Hercegovina]] [[1878.]] godine, [[Austro-Ugarska]] je pokušala iskorijeniti etnički nacionalizam u [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|Bosni i Hercegovini]] ujedinjenjem triju naroda Bosne i Hercegovine ([[Hrvati Bosne i Hercegovine|Hrvate]], [[Srbi Bosne i Hercegovine|Srbe]] i [[Bošnjaci|Bošnjake]]) u jedan narod. Tu ideju nisu dobro prihvatili narodi koji su nastanjivali [[Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj|Bosni i Hercegovini]]. Naprotiv, ta tri naroda htjeli su ostvariti vlastite nacionalističke težnje. Đikić je također postao žrtva ovih težnji. [[1909.]] godine preselio se u [[Sarajevo]] gdje je potajno postao član [[Muslimanska narodna organizacija|Muslimanske narodne organizacije]] (MNO). Ranije je MNO preuzeo kontrolu nad ''[[Gajret|Gajretom]]'', kulturno-obrazovnom društvom čiji je suosnivač bio [[Safvet-beg Bašagić]]. Gajret je bila jedina tadašnja organizacija koja je pomagala siromašnim muslimanskim studentima.<ref name="Voloder">{{Citiraj web|url=http://geocities.com/gimn1gradacac/bhknjz19st/prepor.htm |title=Bošnjačka preporodna književnost u BiH (od 1860 – 1914. godine) |year=1996 |accessdate=17 August 2019 |author=Voloder, Nusret |trans-title=Bosniak Renaissance Literature in B&H (1860 – 1914) |language=Bosnian |deadurl=yes |archiveurl=https://web.archive.org/web/20091027105851/http://geocities.com/gimn1gradacac/bhknjz19st/prepor.htm |archivedate=October 27, 2009 }}</ref> MNO je [[1907.]] osnovala politički časopis [[Gajret (časopis)|Gajret]].<ref name=Bljesak /> MNO je [[1909.]] postavio Đikića na mjesto tajnika i urednika časopisa ''Gajreta''.<ref name=Avlija/> | ||
Đikić je također bio duboki pristaša srpskoga nacionalizma te zagovornik [[Jugoslavija|ujedinjene države svih južnih Slavena]]. Bio je advokat bosanskohercegovačkih muslimana i pravoslavaca. Godine [[1910.]] pokrenuo je opozicijski politički časopis ''Samouprava'', gdje je služio kao glavni urednik.<ref name=Bljesak /> | Đikić je također bio duboki pristaša srpskoga nacionalizma te zagovornik [[Jugoslavija|ujedinjene države svih južnih Slavena]]. Bio je advokat bosanskohercegovačkih muslimana i pravoslavaca. Godine [[1910.]] pokrenuo je opozicijski politički časopis ''Samouprava'', gdje je služio kao glavni urednik.<ref name=Bljesak /> | ||
Inačica od 03:42, 1. prosinca 2021.
| Osman Đikić | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Mostar, 7. siječnja 1879. |
| Smrt | Mostar, 30. ožujka 1912. |
| Zanimanje | pjesnik, novinar |
| Nacionalnost | Bošnjak |
| Period pisanja | Romantizam |
| Supruga(e) | Zora Topalović ili Mihailović |
| Portal o životopisima | |
Osman Đikić (Mostar, 7. siječnja 1879. – Mostar, 30. ožujka 1912.)[1][2][3] bio je bošnjački[4] pjesnik i novinar, glavni urednik lista Gajret.
Životopis
Rođen je 7. siječnja 1879. u Mostaru kao dijete Ahmeta (1858. – 1918.) i Hane Đikić (rođena kao Kurt; umrla 1908.). U Mostaru je završio osnovu školu te pet godina gimnazije u Gimnaziji Mostar iz koje je izbačen zbog nacionalističkih aktivnosti. Školovanje je nastavio u Beogradu, Carigradu te u Beču, gdje je završio Trgovačku akademiju.[2][4] Godine 1905. vjenčao se s glumicom Zorom Topalović[2] ili Mihailović[3] u Beču. Nakon što je završio Trgovačku akademiju u Beču, Đikić je službovao kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Od 1907. uređivao je mostarski list Musavat te objavljivao tekstove u Bosansko-hercegovačkom glasniku.[2]
Književno djelovanje
Osman Đikić bio je poznati pjesnik i dramatičar u Bosni i Hercegovini. Njegovo pjesništvo bilo je sklono didaktičnosti, s elementima ljubavi, domoljublja i religije koje su služile kao glavne teme.[5] Svoje pjesme prvo je objavljivao u novinama kao što su: Behar, Bosanska vila i Zora. Godine 1900. u Beogradu objavljeno je Pobratimstvo, jedna od njegovih prvih zbiraka pjesama. Ta je zbirka sadržavale domoljubne pjesme među kojima su i pjesme Omer-bega Sulejmanpašića Skopljaka i Avde Karabegovića. Zbirku nije dobro primio Osman Nuri Hadžić te ju je strogo kritizirao u Beharu. Hadžićeve kritike spriječile su daljnje objavljivanje Đikićevih pjesama unutar Behara.[5]
Osman Đikić kao folklorist skupljao je narodne pjesme iz Mostara i susjednog Stoca. Te narodne pjesme činile su zbirku Hercegovački biser dugu 5000 stihova. Nju je Đikić poklonio Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti.[5] Kao dramatičar, Đikić je napisao tri drame: Zlatija, objavljena 1906., Stana, objavljenu 1906. ili 1907., te Muhadžir, objavljenu 1908. ili 1909.. Autor je nekoliko sevdalinki, uključujući: Đaurko mila, Ašik ostah na te oči i Đela Fato đela zlato.
Političko djelovanje
Nakon što je Austro-Ugarska zauzela Bosna i Hercegovina 1878. godine, Austro-Ugarska je pokušala iskorijeniti etnički nacionalizam u Bosni i Hercegovini ujedinjenjem triju naroda Bosne i Hercegovine (Hrvate, Srbe i Bošnjake) u jedan narod. Tu ideju nisu dobro prihvatili narodi koji su nastanjivali Bosni i Hercegovini. Naprotiv, ta tri naroda htjeli su ostvariti vlastite nacionalističke težnje. Đikić je također postao žrtva ovih težnji. 1909. godine preselio se u Sarajevo gdje je potajno postao član Muslimanske narodne organizacije (MNO). Ranije je MNO preuzeo kontrolu nad Gajretom, kulturno-obrazovnom društvom čiji je suosnivač bio Safvet-beg Bašagić. Gajret je bila jedina tadašnja organizacija koja je pomagala siromašnim muslimanskim studentima.[6] MNO je 1907. osnovala politički časopis Gajret.[2] MNO je 1909. postavio Đikića na mjesto tajnika i urednika časopisa Gajreta.[3]
Đikić je također bio duboki pristaša srpskoga nacionalizma te zagovornik ujedinjene države svih južnih Slavena. Bio je advokat bosanskohercegovačkih muslimana i pravoslavaca. Godine 1910. pokrenuo je opozicijski politički časopis Samouprava, gdje je služio kao glavni urednik.[2]
Smrt
Đikić je umro od tuberkuloze u Mostaru 30. ožujka 1912. u 33. godini života. Pokopan je u Velikom carinskom haremu. Njegov žena, Zora, je nedugo zatim umrla, također od tuberkuloze i to 14. rujna 1912. godine.[2][3]
Turbe Osmana Đikića
Srpski arhitekt Aleksandar Deroko sagradio je 1936. ciglene turbe u pseudomaurskom stilu za Đikićeve ostatke. No, novosagrađena turba nalazila se unutar harema kod Karađozbegove džamije te su stoga njegovi ostatci premješteni nakon izgradnje turbe, gdje se nalazio sarkofag iznad njegovog groba. Tijekom Drugoga svjetskoga rata, Ustaše su uništili turbe. Turbe su nakon Drugoga svjetskoga rata obnovljene. Turbe su također pretrpjele štetu tijekom Rata u Bosni i Hercegovini kada su Hrvatske obrambene snage minirale turbe u lipnju 1992.[2] Kao rezultat toga razrušen je sarkofag, a turbe su polovično srušene.[7] Njegove turbe djelomično su obnovljene 1998. godine.[2]
Djela
- Zbirke pjesama
- Pobratimstvo, s Omer-begom Sulejmanpašićem Skopljakom i Avdom Karabegovićem, 1900.
- Muslimanskoj mladeži, 1902.
- Ašiklije, 1903.
- Drame
Izvori
- ↑ Osman Đikić, Proleksis enciklopedija, pristupljeno 2. ožujka 2021.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 100 godina od smrti mostarskog pisca Osmana Đikića, pristupljeno 14. kolovoza 2019.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Osman Đikić, pristupljeno 14. kolovoza 2019.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Osman Đikić, Hrvatskoj enciklopedija, pristupljeno 14. kolovoza 2019.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 Predložak:Citiraj web
- ↑ Predložak:Citiraj web
- ↑ Karađoz-begova džamija, graditeljska cjelina, Obrazloženje, II – Prethodni postupak, Mauzolej Osmana Đikića, pristupljeno 14. srpnja 2019.
Literatura
- Enes Duraković (1998). "Osman Đikić". Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija književnost – poezija. Alef. str. 116–119.. https://books.google.com/books?id=LX9iAAAAMAAJ