Europski sud: razlika između inačica

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bot: Automatski unos stranica
 
m Bot: Automatska zamjena teksta (-{{Cite web +{{Citiranje weba)
 
Redak 78: Redak 78:
|-
|-
|9.
|9.
|2015. &ndash; ''danas''<br /><small>''mandat istječe 6. listopada 2021.''</small><ref>{{Cite web|url=https://curia.europa.eu/jcms/upload/docs/application/pdf/2018-10/cp180151fr.pdf|title=M. Koen Lenaerts est réélu Président de la Cour de justice de l'Union européenne|date=9 October 2018|access-date=14 November 2018}}</ref>
|2015. &ndash; ''danas''<br /><small>''mandat istječe 6. listopada 2021.''</small><ref>{{Citiranje weba|url=https://curia.europa.eu/jcms/upload/docs/application/pdf/2018-10/cp180151fr.pdf|title=M. Koen Lenaerts est réélu Président de la Cour de justice de l'Union européenne|date=9 October 2018|access-date=14 November 2018}}</ref>
|[[Koen Lenaerts]]
|[[Koen Lenaerts]]
|{{ZD+X/B|BEL}}
|{{ZD+X/B|BEL}}

Posljednja izmjena od 11. studeni 2021. u 05:30

Amblem

Europski sud (engl. Court of Justice) jedan je od sudova unutar Suda Europske unije, institucija Europske unije. Tumači odredbe osnivačkih ugovora i rješava sporove po tužbama država članica i građana čija su prava povrijeđena nekom od odluka tijela Unije.

Europski sud je osnovan 1952. godine i ima sjedište u Luxembourgu.

Zbog preopterećenosti Suda EZ-a, 1988. godine osnovan je Prvostupanjski sud Europskih zajednica (danas Opći sud). Sve do Ugovora iz Nice 2001. godine, ovaj je Sud djelovao kao pridruženo tijelo Europskog suda, a ne kao zaseban sud.

Sastav[uredi]

Europski sud sastoji se od po jednog suca iz svake države članice (dakle 27) i sedam općih pravobranitelja (engl. Advocates General). Suce i nezavisne odvjetnike imenuju vlade država članica zajedničkom suglasnošću na razdoblje od šest godina, nakon savjetovanja sa Savjetodavnim odborom, iz redova osoba čija je neovisnost neupitna i koji ispunjavaju uvjete koji se u njihovim zemljama zahtijevaju za obavljanje najviših sudačkih dužnosti ili koji su priznati pravni stručnjaci. Suci i nezavisni odvjetnici kojima je istekla dužnost mogu biti ponovno imenovani. Svake tri godine provodi se djelomična zamjena sudaca i nezavisnih odvjetnika.

Savjetodavni odbor za davanje mišljenja o prikladnosti kandidata za obnašanje dužnosti suca i nezavisnog odvjetnika Suda i Općeg suda uveden je Lisabonskim ugovorom (članak 255. UFEU). Odbor se sastoji od sedam osoba izabranih iz redova bivših članova Suda i Općeg suda, članova nacionalnih vrhovnih sudova i priznatih odvjetnika, od kojih jednoga predlaže Europski parlament. Vijeće EU donosi odluku o utvrđivanju pravila rada odbora i odluku o imenovanju njegovih članova. Ono odlučuje na inicijativu predsjednika Europskog suda.

Specifičnost suda je djelovanje nezavisnih odvjetnika. Dužnost je nezavisnog odvjetnika, djelujući posve nepristrano i neovisno, na javnoj raspravi iznositi obrazložene prijedloge odluka u predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sudu pomaže osam nezavisnih odvjetnika, od tog po jedan uvijek iz Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Italije i Španjolske. Preostalih tri rotiraju prema abecednom redu iz preostalih 23 država članica. Na zahtjev Europskog suda, Vijeće EU može, odlučujući jednoglasno, povećati broj nezavisnih odvjetnika.

Sud zasjeda u sudskim vijećima (od tri i pet sudaca) ili u velikom vijeću (13 sudaca) u skladu s pravilima koja su u tu svrhu utvrđena u Statutu Suda Europske unije. Kada je to u skladu sa Statutom, Sud može zasjedati i u punom sastavu.

Sud ima Tajnika (engl. Registrar), koji je na čelu Tajništva (engl. Registry).

Popis predsjednika Europskog suda[uredi]

Suci iz vlastitih redova biraju predsjednika Suda na razdoblje od tri godine i može biti ponovno izabran. Predsjednik usmjerava rad Suda i predsjedava sjednicama Velikog vijeća i Suda u punom sastavu.

# Mandatno razoblje Predsjednik Država
1952. – 1958. Massimo Pilotti Italija
1. 1958. – 1964. Andreas Matthias Donner Nizozemska
2. 1964. – 1967. Charles Léon Hammes Luksemburg
3. 1967. – 1976. Robert Lecourt Francuska
4. 1976. – 1980. Hans Kutscher Njemačka
5. 1980. – 1984. Josse Mertens de Wilmars Belgija
6. 1984. – 1988. John Mackenzie-Stuart Ujedinjeno Kraljevstvo
7. 1988. – 1994. Ole Due Danska
8. 1994. – 2003. Gil Carlos Rodriguez Iglesias Španjolska
9. 2003. – 2015. Vassilios Skouris Grčka
9. 2015. – danas
mandat istječe 6. listopada 2021.[1]
Koen Lenaerts Belgija
Izvori: "Predsjednici Suda". European NAvigator. http://www.ena.lu?lang=2&doc=23737 Pristupljeno 21. veljače 2012 

Nadležnost[uredi]

Najvažniji postupci pred Europskim sudom:

Postupak protiv države članice[uredi]

Tužbe za poništenje akta zajednice[uredi]

Tužbe zbog propusta[uredi]

Tužba je uređena člankom 265. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Države članica ili institucije Europske unije, a tu se ubrajaju i tijela, uredi i agencije Europske unije, mogu podići tužbe protiv drugih institucija ako utvrde da su one propustile dijelova u skladu s odredbama Ugovora odnosno zbog propusta da donese akt koji je bila obavezna donijeti. Tužba je dozvoljena ako je je institucija prethodno bila pozvana da donese sporni akt. U ovom postup nadležnost ima Opći sud dok je žalbena nadležnost pripada Sudu.

Prethodni postupak[uredi]

Prethodni postupak je postupak koji pred Sudom pokreće nacionalni sud pred kojim se neko pitanje europskoga prava pojavi kao relevantno za odlučivanje u predmetu. Na taj se način u pravnom sustavu EU osigurava ujednačenost prava. Postupak se u praksi pokazao iznimno važnim, i upravo je u tom postupku Europski sud razvio neka temeljna načela prava EU, kao što su načelo nadređenosti i načelo izravnog učinka. Nacionalni sudovi su vezani značenjem odgovora Europskog suda te obvezuje sve sudove u hijerarhiji. Tumačenje Europskog suda u vezi određenog pitanja djeluje i erga omnes.

Prema članku 267. TFEU, Europski sud je nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču:

  • tumačenja Ugovorâ;
  • valjanosti i tumačenja akata institucija, tijela, ureda ili agencija Unije.

Ako se takvo pitanje pojavi pred bilo kojim sudom države članice, taj sud može, ako smatra da je odluka o tom pitanju potrebna da bi mogao donijeti presudu, zatražiti od Suda da o tome odluči. Ako se takvo pitanje pojavi u predmetu koji je u tijeku pred sudom neke države članice, protiv čijih odluka prema nacionalnom pravu nema pravnog lijeka, taj je sud dužan uputiti to pitanje Sudu.[2]

Izvori[uredi]

Vanjske poveznice[uredi]