Mladen Pozajić

Mladen Pozajić (Županja, 6. ožujka 1905. – Sarajevo, 28. ožujka 1979.), hrvatski skladatelj, dirigent, glasovirač i glazbeni pedagog. Brat Melite Lorković. Značajna osoba glazbenog života u Zagrebu do 1945. godine te u Sarajevu u kojem je živio i radio od 1947. do smrti 1979. godine.

Životopis

Rodio se je u Županji. Studirao je u Zagrebu na Muzičkoj akademiji kompoziciju Blagoja Berse, klavir kod Svetislava Stančića te Frana Lhotke. Kompoziciju je nastavio studirao u Parizu na Schola Cantorum kod Vincent d'Indyja te na glazbenoj akademiji u Beču kod Josepha Marxa.

Zaposlio se je u Zagrebu na srednjoj glazbenoj školi i na Muzičkoj akademiji od 1930. godine. 1931. je osnovao komorno-vokalni ansambl Zagrebačke madrigaliste. 1941. je osnovao Komorni zbor Radio Zagreba, kojem je dirigirao do 1945. Na Muzičkoj akademiji je bio dekanom tijekom drugoga svjetskog rata.

Poslije rata otišao je raditi u Sarajevo gdje je dirigentom Opere od 1947. do 1963. te Filharmonije. Vrlo važnu ulogu u osnivanju Muzičke akademije u Sarajevu imao je Cvjetko Rihtman, koji je pokrenuo proces osnivanja, ali prve nastavne planove i programe izradio je Mladen Pozajić koji su bili sasvim u skladu s glazbeno-edukativnim kurikulima u Europi. Na Akademiji je predavao od 1956. do 1972.. Po osnivanju Muzičke akademije u Sarajevu postao je profesor predmeta Dirigiranje, Sviranje partitura i Zbor. Nastupao je i kao glasovirski pratitelj mnogim bosanskohercegovačkim umjetnicima, a posebno baritonistu Milivoju Bačanoviću i sopranistici Ljiljani Molnar-Talajić. Pri Muzičkoj akademiji osnovao je i Akademski kamerni zbor od 16 pjevača koji je prvi put uspješno nastupio 15. travnja 1970..

Kao dirigent bio je na glasu kao dirigent za zborove. Vodio je mnoge zborove u Zagrebu (Sloga, Oratorijski zbor Sv. Marka, Jablan, Radić, Zora, Lisinski, Sloboda, Zagrebački madrigalisti). Osobito je važan rad sa Zagrebačkim madrigalistima i Komornim zborom Radio Zagreba s kojima je izveo više od 1000 skladba, uglavnom rane glazbe. Aktivan i kao simfonijski dirigent te je surađivao s raznim orkestrima s kojima je gostovao diljem Europe.

Skladateljski opus mu čine djela za glasovirsku, glazbeno-scensku, komornu, orkestralnu i vokalnu glazbu. U skladbama mu je primjetna uporaba folklornih elemenata. Transkribirao je skladbe starijih hrvatskih autora za vokalne sastave te se bavio obradbama i transkripcijama narodnih napjeva.

U njegovoj ostavštini na Muzičkoj akademiji zavedeno je preko stotinu rukopisa o glazbi. Prevodio je libreta francuskih i njemačkih opera i objavljivao različite stručne i znanstvene tekstove, članke, kritike i recenzije. Bio je jedan od urednika i pisaca članaka za drugo izdanje Muzičke enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda čiji je glavni urednik bio Krešimir Kovačević. Većinu svojih djela posvetio je vokalnim izvođačkim sastavima, od solo pjevača do zborova različitih sastava. Instrumentalnoj glazbi pripada manji dio opusa, također za različite sastave, od solo glazbala uz pratnju glasovira do komornih sastava. Za orkestar je skladao samo jednu skladbu. Imena je Djeveruša (1936.) i to za plesački performans zagrebačke balerine Nevenke Perko. Stil mu je neoklasicistički s malo romantičkih efekata ubačenih tek toliko za šatirati jasan meloharmonijski tok, a najdalje u čemu je otišao jest ponešto od impresionističke rasutosti meloharmonijskog toka kao u Četiri preludija za glasovir, koja je skladao 1928. godine.

Nagrade i priznanja

Ističu se:

• 1951.: Pohvala i nagrada sindikata Narodnog kazališta u Sarajevu
• 1958.: Šestotravanjska nagrada Grada Sarajeva
• Osnovna glazbena škola u Sarajevu nosi njegovo ime.