Vidi kôd stranice Alojzije Stepinac

{{pravopis}}
{{wikipedizirati izvore}}

{{Infookvir svetac
| ime                                = Alojzije Stepinac
| slika                              = Kardinal_Alojzije_Stepinac.jpg
| opis_slike                         = Blaženi Alojzije Stepinac 
| prethodnik = [[Antun Bauer|Antun Bauer(1914. - 1937.)]]
| naslov                             = zagrebački nadbiskup (1937.-1960.)
| imenovanje kardinalom              = Papa Pijo XII. 29. studenoga 1952. 
| nasljednik                         = [[Franjo Šeper|Franjo Šeper (1960. - 1970.)]]
| nadnevak rođenja                   = [[8. svibnja]] [[1898.]]
| mjesto rođenja                     = [[Brezarić]] pokraj [[Krašić]]a, [[Hrvatska]]
| nadnevak smrti                     = [[10. veljače]] [[1960.]]
| mjesto smrti                       = [[Krašić]], [[Hrvatska]]
| nadnevak proglašenja slugom Božjim = [[9. listopada]] [[1981.]] 
| nadnevak proglašenja mučenikom     = [[11. studenoga]] [[1997.]] 
| nadnevak proglašenja blaženim      = [[3. listopada]] [[1998.]] u [[Marija Bistrica|Mariji Bistrici]]
| nadnevak proglašenja svetim        = 
| slavi se u                         = u [[katolička Crkva|katoličkoj Crkvi]]
| nadnevak spomendana                = [[10. veljače]] Stepinčevo
| simboli na slikama toga svetca     = [[palma]], kardinalsko odijelo, 
| zaštitnik                          = progonjenih, zatvorenika, bolesnika
| zaštitnik zemljopisno              = grad [[Zagreb]], [[Hrvatska]]
| zaštitnik zanimanja                = svećenici, radnici, poljodjelci, studenti
| glavna svetišta                    = grob u [[zagreb]]ačkoj katedrali
}}

'''Alojzije Stepinac''' (Brezarić pokraj Krašića, [[8. svibnja]] [[1898.]] - [[Krašić]], [[10. veljače]] [[1960.]])<ref>[http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=122&Itemid=123 Glas Koncila: Bl. Alojzije Stepinac, Kronološki pregled] Preuzeto 22. lipnja 2010.</ref>, [[zagreb]]ački [[nadbiskup]] i [[kardinal]]. Papa [[Ivan Pavao II.]] ga je proglasio [[blaženik|blaženim]] [[3. listopada]] [[1998.]] u [[Marija Bistrica|Mariji Bistrici]]. Smatra se jednim od velikana [[Katoličanstvo u Hrvata|Katoličke Crkve u Hrvatskoj]].

[[Datoteka:Coat of arms of Alojzije Stepinac.svg|mini|lijevo|170px|Stepinčev kardinalski grb]]

Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Za vrijeme [[Prvi svjetski rat|Prvoga svjetskog rata]] sudjelovao je u borbama na talijanskom frontu gdje je bio ranjen i proveo u zarobljeništvu pet mjeseci; potom je bio i na [[Solunsko bojište|solunskom bojištu]]. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u [[Rim]]u, zaređen je za [[svećenik]]a [[1930.]] godine. Na njegov prijedlog osnovan je [[Hrvatski Caritas|Caritas Zagrebačke nadbiskupije]], kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom [[1934.]] godine. Iste godine zaređen je za [[biskup]]a.

Postao je zagrebački [[nadbiskup]] [[1937.]] godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući [[Hrvatski katolički pokret|Katoličku akciju]], Caritas i [[pobožnost]] prema [[Djevica Marija|Djevici Mariji]]. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije [[Hrvati|hrvatskog naroda]].<ref>[[Bonaventura Duda|Duda, Bonaventura]]: S. Celina piše o o. Aleksi i kardinalu Stepincu, Informativni bilten Vicepostulature s. Božjeg Alekse Benigara, Zagreb 2008.</ref>

Za vrijeme [[Drugi svjetski rat|Drugog svjetskog rata]] pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te veliki broj bolesne i gladne djece.<ref>Horvat, Vladimir: Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb-Samobor, Krašić 2008.</ref> Prosvjedovao je protiv progona [[Židovi|Židova]] i Srba i provedbe rasnih zakona, te je spasio brojne Židove<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.vecernji.hr/vijesti/zagrebacki-poduzetnik-zidovskog-porijekla-stepinac-je-mojem-ocu-spasio-zivot-1274807|title=Zagrebački poduzetnik židovskog porijekla: Stepinac je mojem ocu spasio život|author=Darko Pavičić|date=8. listopada 2019.|work=|language=|publisher=Večernji list|accessdate=15. veljače 2019.}}</ref> i Srbe<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.jutarnji.hr/vijesti/kako-je-stepinac-spasavao-srbe-samo-1943.-godine-spasio-je-7000-srpske-sirocadi-s-kozare-i-3000-djece-partizana/174592/|title=KAKO JE STEPINAC SPAŠAVAO SRBE Samo 1943. godine spasio je 7000 srpske siročadi s Kozare i 3000 djece partizana|author=prezentacija knjige mons. Jurja Batelje|date=11. listopad 2015.|work=|language=|publisher=Jutarnji list|accessdate=15. veljače 2019.}}</ref>. U govoru ispred [[zagrebačka katedrala|zagrebačke katedrale]] [[31. listopada]] [[1943.]] osudio je svaku [[diskriminacija|diskriminaciju]], [[rasizam|rasnu]], nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela. 

Po drugoj strani povjesničari također navode da je Stepinac odmah postao odlučni pristaša nacističko-stvorenog NDH,<ref name=":3">{{Citiranje knjige|title=War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration|first=Jozo|last=Tomasevich|date=2002-10|url=https://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC&newbks=0&hl=en|language=en|pages=554|publisher=Stanford University Press|isbn=978-0-8047-7924-1}}</ref> te se isprva nije protivio rasnim zakonima,<ref name=":1" /><ref>Hrvoje Klasić, op. cit.</ref> suviše kasno je javno progovorio protiv ustaških zločina, nakon što su obavili veći dio genocida,<ref>{{Citiranje knjige|title=Jasenovac|first=Ivo|last=Goldstein|date=2018|url=https://books.google.com/books?id=tAI3wAEACAAJ&newbks=0&hl=en|language=en|pages=582-583|publisher=Fraktura|isbn=978-953-266-987-9}}</ref> nikada nije javno prosvjedovao o zločinima protiv Srba i SPC,<ref name=":3" />  te je sve do samog kraja rata javno podržavao isti NDH koji vršio te zločine.<ref>{{Citiranje knjige|title=Croatia Under Ante Pavelic: America, the Ustase and Croatian Genocide|first=Robert|last=McCormick|date=2014-09-30|url=https://books.google.com/books?id=c-t7BAAAQBAJ&newbks=0&hl=en&source=newbks_fb|language=en|pages=83|publisher=Bloomsbury Academic|isbn=978-1-78076-712-3}}</ref><ref name=":1" />

Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u [[Hrvatska|Hrvatskoj]] od [[Vatikan]]a. U namještenom (montiranom) sudskom postupku<ref> Andreić, Dominik, [https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=339372 OKOLNOSTI SUDENJA ZAGREBAČKOM NADBISKUPU ALOJZIJU STEPINCU, ANALIZA SUDSKOGA SPISA I PRAVNE ODRŽIVOSTI PRESUDE], [[Obnova (časopis)|''Časopis za kulturu, društvo i politiku Obnova'']] 12 (1): 91-112. </ref> osuđen je na 16 godina [[zatvor]]a i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u [[Lepoglava|Lepoglavi]], a od kraja [[1951.]] do svoje smrti [[10. veljače]] [[1960.]] godine u kućnom pritvoru u Krašiću.

[[Papa]] [[Pio XII.]] imenovao ga je [[kardinal]]om 1952. godine.

Umro je na glasu svetosti primivši [[Sakrament|svete sakramente]]. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih [[novine|novina]] širom svijeta, a [[misa]] zadušnica služila se i u [[Rim]]u, [[Montreal]]u, [[New York]]u, [[Chicago|Chicagu]], [[Rio de Janeiro|Rio de Janeiru]] i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika.

I nakon njegove smrti, komunističke vlasti su organizirano stvarale propagandnu sliku o Stepincu kao osuđenom ratnom zločincu, te je čak i veliki dio sudskog spisa s kaznenog procesa na kojemu je proglašen krivim - tako primjerice završni govor njegovog branitelja odvjetnika [[Ivo Politeo|Ive Politea]] - bio proglašen državnom tajnom; znatni dio sudskog spisa je UDBA čak i uništila radi stvaranja što ružnije slike o Stepincu.{{ni}}

[[Papa]] [[Ivan Pavao II.]] proglasio ga je blaženim [[3. listopada]] [[1998.]] godine u [[Marija Bistrica|Mariji Bistrici]]. U nastavku procesa kanonizacije kardinal [[Angelo Amato]] obznanio je da je liječničko povjerenstvo [[Kongregacija za kauze svetaca|Kongregacije za kauze svetaca]] utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.

== Djetinjstvo i mladost (1898.-1924.) ==
=== Škola i vojska ===
[[Datoteka:Blazeni Kardinal Alojzije Stepinac Rijeka 0308.jpg|mini|[[Vitraj]] u crkvi Gospe Lurdske u [[Rijeka|Rijeci]]]]

Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero [[djeca|djece]] Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike [[obitelj]]i koja je do godine [[1878.]] živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od [[Zagreb]]a.

Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj [[škola|školi]], nakon čega je [[1909.]] poslan u [[Zagreb]] u [[Klasična gimnazija u Zagrebu|Klasičnu gimnaziju]]<ref>Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007. {{ISBN|978-953-95772-0-7}}</ref> kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je [[1916.]], a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u [[Austro-ugarska vojska|austrougarsku vojsku]], te je [[29. lipnja]] stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u [[Rijeka|Rijeku]]. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga je zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije [[Euharistija|mise]], kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do [[Trsat|svetišta Majke Božje na Trsatu]] kako bi slušao drugu [[misa|misu]].

U [[Prvi svjetski rat|Prvom svjetskom ratu]] borio se na talijanskom bojištu; u srpnju [[1918.]] ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora (u [[Mestre|Mestrama]] kod [[Venecija|Venecije]], zatim u [[Ferrara|Ferrari]] i na kraju u [[Nocera|Noceri]] u [[Umbrija|Umbriji]])<ref name="Ljubo Boban">Ljubo Boban, ''Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2'', Školska knjiga-Stvarnost, Zagreb, 1989., {{ISBN|86-03-99598-2}}, str. 339.-340.</ref>, gdje se prihvatio učenja [[talijanski jezik|talijanskog jezika]]. [[Austro-Ugarska|Austrougarsko carstvo]] se raspadalo, u [[Zagreb]]u se formiralo [[Narodno vijeće SHS|Narodno vijeće]], rađale su se nove nacionalne države, car [[Karlo IV. Austrijski|Karlo IV.]] razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je [[Jugoslavenska legija]], koja je poslana na [[Solunska fronta|Solunsku frontu]]. Stepinac se javio kao dragovoljac u Jugoslavensku legiju, te je uz posredovanje [[Jugoslavenski odbor|Jugoslavenskog odbora]] otpušten je iz zarobljeničkog logora [[6. prosinca]] [[1918.]] godine ([[Austro-Ugarska]] je bila kapitulirala još 3. studenog 1918.) i poslan u [[Solun]] gdje je proveo [[Božić]] u karanteni. U Jugoslavenskoj legiji mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika .<ref name="Ljubo Boban" />

Solunska fronta je bila probijena u rujnu iste godine (Bugarska i Turska su potom kapitulirale u rujnu, odnosno listopadu 1918.) i borbe su u vrijeme Stepinčevog dolaska u Solun već bile okončane: Jugoslavenska legija je trebalo pripomoći konsolidiranju stanja na širokom balkanskom području. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u [[Vranje]], [[Gnjilane]] i [[Priština|Prištinu]] demobiliziran te se u [[proljeće]] [[1919.]] godine vratio kući u časničkom činu [[Poručnik|potporučnika]] redovne vojske; [[1920.]] godine će biti promaknut u čin pričuvnog [[poručnik]]a.<ref name="Ljubo Boban" />

=== Studiji i prosidba ===
Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je ujesen [[1919.]] otputovao u [[Zagreb]], obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom [[obitelj]]skom imanju. U [[Zagreb]]u je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu koji ga je postavio za upravitelja jednog od najvećih obiteljskih posjeda u [[Kamenarevo|Kamenarevu]]. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku [[Katolička mladež|Katoličke mladeži]].

Godine [[1922.]] u [[Brno|Brnu]] na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih [[Hrvati|Hrvata]] nosio je veliku [[Hrvatska zastava|hrvatsku zastavu]] na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. U to vrijeme mu je otac rekao kako mu je vrijeme da se ženi, te je i znatan posjed u Kamenarevu prenio na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu.

Alojzije se odlučio udvarati Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo [[pošta|poštom]] i oni su razmijenili mnogo pisama. S vremenom je Stepinac pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila [[prsten (nakit)|prsten]], a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželjevši joj svako dobro u budućem životu.

=== Svećenički poziv ===
Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg [[svećenik]]a. Godine [[1924.]] pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.

I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u [[Đakovo]] na zbor Orlova, jednog od društava [[Hrvatski katolički pokret|Hrvatskog katoličkog pokreta]]. Tu se upoznao s [[Franjo Šeper|Franjom Šeperom]] (budućim kardinalom), mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno [[rim]]sko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećeničkom pozivu i kako želi poći u [[Innsbruck]], gdje je studirao njegov stric, kanonik [[Matija Stepinac]], i gdje su se predavanja držala na [[njemački jezik|njemačkom jeziku]]. Nije želio nastaviti studij u [[Zagreb]]u, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.

Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u [[Rim]] na Gregorijansko sveučilište kod [[isusovci|isusovaca]]. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u listopadu [[1924.]] u svojoj 26. godini krenuo u [[Rim]].

== Svećenička i nadbiskupska služba (1924.-1945.) ==
===Studij teologije u Rimu===
U [[Rim]]u je na [[Papinsko sveučilište Gregoriana|Gregorijanskom sveučilištu]] Stepinac sedam godina studirao [[teologija|teologiju]]. Zaređen je u jesen [[1930.]] u [[crkva|crkvi]] svetog Petra Kanizija, a [[mlada misa|mladu je misu]] služio u crkvi [[Bazilika sv. Marije Velike|Santa Maria Maggiore]] na blagdan [[Svi sveti|Svih svetih]]. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora [[teologija|teologije]] i vratio se u zavičaj.

===Pastoralna služba===
Stepinac je odmah želio prionuti poslu [[župnik]]a, te je podnio molbu da mu se dodijeli [[župa]]. Međutim je [[Antun Bauer (biskup)|nadbiskup Bauer]] odlučio dovesti ga u Zagreb u svoju [[Biskupska kurija|kuriju]] te ga je imenovao [[ceremonijar]]om, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Stepinac je nagovarao nadbiskupa Bauera da u Zagrebu osnuje [[Caritas]]. Nadbiskup je okružnicom od [[25. studenog]] [[1931.]] osnovao ustanovu [[Caritas]] na području [[zagrebačka biskupija|zagrebačke biskupije]] s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac; on se prihvatio posla s oduševljenjem. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog [[Caritas]]a bilo je otvaranje [[pučka kuhinja|pučkih kuhinja]] i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga. 
[[Datoteka:Alojzije Stepinac Ludbreg.JPG|thumb|Spomenik Stepincu u [[Ludbreg]]u]]

===Zagrebački nadbiskup-koadjutor===
Godine [[1932.]] na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je [[1932.]] svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces, jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala [[Aleksandar I. Karađorđević|kraljeva]] privola pored [[Pio XI.|papine]]. Nakon podosta kandidata, koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa [[senj]]skim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane [[biskup]]om, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega [[Sveta stolica]] blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja.

Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u [[smijeh]]. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."

Stepinac je tada uzeo geslo ''In Te, Domine, speravi'' (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u [[Beograd]] da položi prisegu kralju, u svom dnevniku je napisao: ''Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, [[Srbija]] bi za 20 godina bila katolička.'' Ta će rečenica dvadesetak godina kasnije biti korištena kao argument o njegovoj uključenosti u ratne zločine protiv [[Srbija|Srba]].

Nakon što je preuzeo upravljanje nadbiskupijom, Stepinac radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a zbog strogosti i naglašenog interesa za socijalna pitanja među nekim svećenicima nazivan je [[boljševizam|boljševičkim]] nadbiskupom.

===Zagrebački nadbiskup===
Nakon smrti nadbiskupa Bauera [[7. prosinca]] [[1937.]] Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je ''de facto'' već bio.

Godine [[1934.]] na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u [[Franjevački svjetovni red|franjevce trećoredce,]] na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.

Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] i otkrio da postoji zavjet, što ga je Hrvatski sabor još [[1739.]] godine učinio [[Bog]]u, a još nije bio izvršen. Tada je harala [[kuga]], pa je na Hrvatskom saboru u [[Varaždin]]u, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u [[Ludbreg]]u izgradi kapela, ako [[Bog|Svevišnji]] zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo [[1411.]] godine i u njemu se čuva [[relikvija Krvi Kristove iz Ludbrega|relikvija Krvi Kristove]]. Stepinac je odlučio biti pokrovitelj izvršenja tog dva stoljeća starog zavjeta, te je [[1940.]] godine objavio je poziv hrvatskom narodu da se tijekom proslave 1300. godišnjice [[kršćanstvo|kršćanstva]] u [[Hrvati|Hrvat]]a izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika narednih desetljeća, zavjet je izvršen tek [[1996.]] godine.

Kao nadbiskup, javno je zauzimao stavove o mnogim društvenim i političkim pitanjima, te je tako nešto prije objave enciklike "[[Mit brennender Sorge]]" istupio protiv rasističkih politika nacizma.<ref>{{Citiranje weba|url=http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=121100|title=NADBISKUP STEPINAC I NACIONALSOCIJALIZAM U SVJETLU IZVJEŠĆA GESTAPOA|author=Frano Glavina|date=Prosinac 1997.|work=|language=|publisher=Croatica Christiana periodica, Vol.21 No.40|accessdate=}}</ref>

====Propovijedi====
Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi sv. Katarine, na otvorenju Trećeg Hrvatskog Socijalnog Tjedna, 23. listopada 1938.

''Živimo u doba, u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvom mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. 
Nastupio je potpuni preokret vrijednosti. Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo, kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu. (...) Nitko razuman neće zanijekati, da je Crkva katolička od svog opstanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. 
Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. (..) Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. 
Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individua prema društvu i društva prema individui.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! »Homo homini lupus!«''<ref>Katolički list, 27. listopada 1938, br. 43. str., 509-511.
IZVOR: BATELJA, Juraj (ur.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulacija blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 263-269 (prikaz, stručni)</ref>. 

=== Razdoblje NDH (1941-1945.) ===
{{glavni|Katolička crkva u NDH}}

==== Prvi dani nove države ====
[[File:Ante Pavelić and Alojzije Stepinac.jpg|thumb|Alojzije Stepinac i [[Ante Pavelić]]|alt=]]
Dva dana nakon uspostave [[Nezavisna Država Hrvatska|Nezavisne Države Hrvatske]], [[12. travnja]] Stepinac je posjetio [[Slavko Kvaternik|Slavka Kvaternika]], kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, [[16. travnja]], primio ga je i [[Ante Pavelić]]. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije [[17. travnja]] [[1941.]] Tako je Stepinac, barem nominalno, prekršio svoju zakletvu vjernosti jugoslavenskom kralju - umjesto Aleksandra, bio je to maloljetni Petar, koji je na vlast došao [[Državni udar u Kraljevini Jugoslaviji|državnim udarom od 27. ožujka 1941. godine]], povodom kojega je sebe bio proglasio punoljetnim; mladi kralj čiji su generali na sve strane predavali oružje agresorima je 13. travnja avionom odletio u Grčku, gdje mu se dva dana kasnije u egzilu pridružila i njegova vlada.

[[Petar Milutin Kvaternik]], brat vojskovođe [[Slavko Kvaternik|Slavka Kvaternika]], pokušao je [[10. travnja]] [[1941.]] u [[Crikvenica|Crikvenici]] preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac osobno predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža.

Stepinčeva [[uskrs]]na propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u [[Zagrebačka katedrala|katedrali]] rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general [[Slavko Kvaternik]], koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.

U to vrijeme je uspostava Nezavisne Države Hrvatske imala jasnu potporu većine hrvatskog naroda, sve ako je ona bila uspostavljena voljom Njemačke i Italije.<ref>[http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=114001 „Pitanje državnosti Nezavisne Države Hrvatske“], Tomislav Jonjić, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No.3, prosinac 2011., str. 643</ref> U obrani pred sudom komunističke vlasti nakon rata, Alojzije Stepinac će svoje držanje objasniti ovim riječima: "''Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji''."<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=121105 "'''LIK NADBISKUPA STEPINCA PREMA NJEGOVIM PROPOVIJEDIMA I GOVORIMA''')"], Antun Škvorčević, Croatica Christiana periodica, Vol. 21 No. 40, 1997., pristupljeno 1. lipnja 2021.</ref>

Dana, [[28. travnja]] Stepinac šalje kleru nadbiskupije okružnicu, u kojoj određuje, da se [[4. svibnja]] po svim župnim [[crkva]]ma održi svečani [[Te Deum]] povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
:»Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitak zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.« ''(Krišto 2, dokument br. 10, str. 34–36)''

Stepinac je entuzijastično pozdravio osnivanje NDH pod pokroviteljstvom Njemačke i Italije - unatoč tome što je odmah nakon njemačke ulaska njemačkih snaga u [[Osijek]] (11. travnja 1941.) i čak prije nego što je [[Ante Pavelić]] iz Italije doputovao u Zagreb (15. travnja 1941.) bila 13. travnja 1941. godine spaljena sinagoga u Osijeku, da bi već 18. travnja 1941. godine bila donesena Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske imovine<ref>{{Citiranje weba|url=https://project.zo-osijek.hr/project/sinagoga-u-gornjem-gradu/|title=Lokacija Sinagoge u Gornjem Gradu – Osijek, Podsjetnik|publisher=Židovska općina Osijek|accessdate=4. travnja 2021.}}</ref> kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH (što će se kasnije uzimati za prvi korak u [[Holokaust u NDH|holokaustu u NDH]]), a 30. travnja 1941. Pavelić potpisuje NDH rasističke zakone: ''Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti'', ''Zakonska odredba o državljanstvu'' i ''Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda'' - kojima je po uzoru na nacističke [[Nürnberški zakoni|Nürnberške zakone]] iz 1935. godine bilo propisano je da jedino osobe "arijske" krvi mogu biti hrvatski državljani (čime su Židovi, Romi i drugi "nearijci" izgubili mnoga građanska prava), a zabranjeni su i brakovi između Židova i osoba "arijskog" podrijetla.{{sfn|Goldstein|p=551}} 

U [[Stepinac i Židovi#Dopis Andriji Artukoviću 23. travnja 1941|''dopisu Andriji Artukoviću 23. travnja 1941'']]. se Stepinac zalaže da se kod donošenja "potrebnih" zakona protiv Židova (koji su sadržavali propise o getoizaciji Židova, koje je u to vrijeme Treći Reich promovirao u dijelovima Europe pod svojim utjecajem;  istrjebljivanje Židova će njemačko vodstvo započeti početkom 1942. godine<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.jewishvirtuallibrary.org/an-introductory-history-of-the-holocaust|title=The Holocaust: An Introductory History|language=engleski|publisher=Jewish Virtual Librarz|accessdate=4. travnja 2021.}}</ref>), od njihove primjene ipak izuzmu židovski konvertiti na katoličanstvo. U pismu Papi [[Pio XII.|Piju XII.]] od 16. svibnja 1941. god. Stepinac govori:  „''Očit je za sada, pritisak Nijemaca, koji se jako osjeća u zakonima protiv Židova, iako oni tvrde da se ne žele miješati u unutarnje stvari Hrvatske Države. Uistinu, rasistički zakon donijet ovih dana mora se pripisati teškim pritiscima Njemačke, jer mi je poznato iz osobnih susreta s osobama koje vode državu da ne namjeravaju dugo držati zakon u potpunoj snazi kao što je objavljen. Mnogo je manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke. U tom slučaju mi bismo trpjeli sudbinu Slovenaca.''“<ref name=":8">{{Citiranje weba|url=https://www.bitno.net/academicus/znanost/jure-kristo-hrvoje-klasic-alojzije-stepinac/|title=Krišto: Klasić dokumente ne čita pažljivo, a ‘zločince’ prosuđuje po unutarnjoj matrici|author=Jure Krišto|date=26. ožujka 2021.|publisher=Bitno.net|accessdate=4. travnja 2021.}}</ref> Tu Stepinac govori o slučaju Slovenije, gdje su njemačke vlasti odmah nakon okupacije u travnju 1941.  god. uvele sve zakone (pa i protužidovske) koji su vrijedili u [[Treći Reich|Trećem Reichu]], te zabranile korištenje slovenskog jezika na svim javnim mjestima - čak se i u crkvama smjelo moliti isključivo na njemačkom jeziku; a započele su i masovne deportacije Slovenaca.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.sistory.si/cdn/publikacije/36001-37000/36293/ch09.html|title=https://www.sistory.si/cdn/publikacije/36001-37000/36293/ch09.html|author=Mojca Šorn|work=https://www.sistory.si/|language=engleski|publisher=sistory|accessdate=4. travnja 2021.}}</ref>

U sljedećem pismu Papi od 14. lipnja 1941., Stepinac prenosi što su mu o svojim namjerama iznijeli najviši dužnosnici novoformirane NDH:  “''Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”'', te zaključuje: ''“Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“.''<ref name=":2">{{Citiranje weba|author=Hrvoje Klasić|date=2021-03-24|title=EKSKLUZIV: Donosimo dijelove Stepinčevih pisama o ustašama, Paveliću, Srbima i rasnim zakonima o kojima priča Porfirije i Hrvatska|url=https://net.hr/danas/hrvatska/ekskluzivno-objavljujemo-dijelove-stepincevih-pisama-o-ustasama-pavelicu-srbima-i-rasnim-zakonima-o-kojima-prica-porfirije-i-citava-hrvatska/|url-status=live|accessdate=11. lipnja 2021.|work=Net.hr|language=hr}}</ref> Stepinac hvali Pavelića: ''“mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”'' Aludirajući na izjave vlasti NDH o “milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva” Stepinac piše: ''“Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.”'' Pismo završava Stepinčevom ocjenom o namjerama Pavelićevog režima prema srpskim pravoslavcima na području NDH: “''Vjerujem da bi, ako bi poglavnik Pavelić ostao na čelu Vlade 20 godine, šizmatici u Hrvatskoj posve nestali.''“ (talijanski: “''Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati''“). Jure Krišto smatra takav prijevod ispravnim, uz napomenu da je službeni prevoditelj koji je Pavelićev tekst prevodio s talijanskog na srpski jezik riječ "liquidatti" preveo rječju "zbrisani" („сбрисани“).<ref name=":2" /> <ref>{{Citiranje weba|author=Jure Krišto|date=1. travnja 1941.|title=Rečenice kojima je Stepinac zaključio pismo Papi sadrže cijelu povijest njegovog odnosa prema ustašama|url=https://www.bitno.net/academicus/znanost/jure-kristo-covjek-crkve-i-sin-domovine-drugo-stepincevo-pismo-papi/|url-status=live|accessdate=11. lipnja 2021.|publisher=Bitno.net}}</ref>

Za razliku od gornjeg prijevoda Jure Krišta, povjesničar Hrvoje Klasić - uz ogradu da njegovo poznavanje talijanskog jezika nije osobito dobro - mjesto u pismu gdje Stepinac piše Papi da bi pod Pavelićem "[[Šizma|šizmatici]]" u NDH "''sareberro del tutto liquidat''i", čini pravilnim prevesti sa "da će biti posve likvidirani".<ref name=":2" /> U rječnicima se talijanska riječ "liquidatti" prevodi prvenstveno kao likividirati, riječ sa više značenja, kao što se koristi u hrvatskom: od likvidiranja financijskih obveza, preko likvidiranja poduzeća i ustanova, do likvidiranja u smislu ubojstva. Nijedan rječnik to ne prevodi kao "nestati", poput Krišta, ali navode politički primjer uporabe, "Stalin ha liquidato i Kulaks" - tj. Staljin je likvidirao Kulake (nije riječ o primjeru autentičnog talijanskog teksta - talijanski se zapravo ne bi reklo "kulaks" neko "kulaki" - nego o prijevodu dijela internetskog članka s engleskog na talijanski jezik<ref>[https://www.worldhistorysite.com/busvgov.html "Business versus Government: Historical Perspectives"], (adapted from ''On the Ballot in Louisiana'' by William McGaughey), wordlhistorysite.com Pristupljeno 15. lipnja 2021.</ref>; zapravo je službena politika u SSSR-u nakon revolucije bila da se imaju "likvidirati kulaci kao klasa" (oduzimanjem zemlje bogatim seljacima tj. kulacima, radi njene dodjele kolektivnim farmama pod kontrolom Komunističke partije),<ref>[http://soviethistory.msu.edu/1929-2/collectivization/collectivization-texts/stalin-on-the-liquidation-of-the-kulak/ "Stalin on the Liquidation of the Kulak"], izvadak iz izlaganja Josifa Staljina "Problemi poljoprivredne politike u SSSR-u" od 27. prosinca 1929. god., "Seventeen Moments in Soviet History" (Michigan State University), prema  I. V. Stalin, Problems of Leninism (Moscow: Foreign Language Publishers, 1934), pp. 391-93, 408-9, 411-12 Pristupljeno 15. lipnja 2021.</ref> te se govorilo o "borbi protiv sabotaža kulaka nakon likvidacije kulaka kao klase", u kojoj su mnogi bogati seljaci doista pobijeni.<ref>[https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/trocki/1936/izdana-revolucija/ch02.htm "Privredni razvoj i krivudanje upravljanja:"], Lav Trocki, u knjizi [https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/trocki/1936/izdana-revolucija/index.htm "Izdana revolucija" (1936.)], izdanje Otokar Keršovani 1973., kod "marxist.org" Pristupljeno 15. lipnja 2021.</ref> Također se daju primjeri rečenica "Otpisali su ga jer je bio beskućnik" i „Kada je početkom 19. stoljeća ruski car likvidirao strukture naše Crkve u Kijevu, te su strukture bile obnovljene u Lavovu, uz suglasnost Svete Stolice.“<ref>G[https://glosbe.com/it/hr/liquidato losbe talijansko-hrvatski riječnik, prijevod liquidato za hrvatski] (s primjerima praktičnog korištenja riječi, pristupljeno 11. lipnja 2021.</ref> <ref>[https://context.reverso.net/traduzione/italiano-inglese/ha+liquidato Reverso talijansko-engleski,prijevod za "the liquidato]"(s primjerima praktičnog korištenja riječi, pristupljeno 11. lipnja 2021.</ref> Klasić smatra da je pravilno na hrvatski jezik prevesti tu rečenicu uz uporabu termina "likvidirani", jer Stepinac ne daje primjedbe na Pavelićevu ideju protjerivanja 200.000 Srba iz NDH u Makedoniju (vidi sljedeći odlomak). Klasić navodi kako bi se to “na današnjem sudu svakako označilo kao etničko čišćenje”.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hr.n1info.com/vijesti/o-stepincevim-pismima-na-danasnjem-bi-se-sudu-to-oznacilo-kao-etnicko-ciscenje/|title=Klasić otkrio što piše u Stepinčevim pismima: "Na današnjem bi se sudu to označilo kao etničko čišćenje!"|date=2021-03-29|work=N1|language=hr|accessdate=2021-04-28}}</ref> Stepinac se u lipnju 1941. god. bio založio da Vatikan prizna NDH te je pisao Papi o razočaranju ustaških vlasti jer se to još nije dogodilo<ref name=":2" /> (Vatikan nije nikad priznao NDH, već je tokom rata nastavio održavati diplomatske odnose s jugoslavenskom vladom u izbjeglištvu - čiji je veleposlanik bio službeno akreditiran kod Svete Stolice - dok je 1945. priznao nove jugoslavenske vlasti).

====Odnos prema progonima Srba i Židova====
{{glavni|Stepinac i Židovi}}
[[Datoteka:NDH - salute.jpg|mini|Alozije Stepinac (krajnje desno), na sahrani [[Marko Došen|Marka Došena]].<ref>{{Citiranje časopisa |url=http://www.hdpz.htnet.hr/broj224/gabelica.htm |accessdate=9. siječnja 2011. |title=Površno i pristrano djelo o Bl. Alojziju Stepincu |archiveurl=https://web.archive.org/web/20110721100651/http://www.hdpz.htnet.hr/broj224/gabelica.htm |archivedate=21. srpnja 2011. }}</ref>]]

Već [[14. svibnja]] 1941. god. Stepinac je poslao [[Poglavnik]]u prosvjedno pismo: »''Ovaj čas primio sam vijest, da su [[ustaše]] u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti''.« ''(Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40)'' ''(''Vidjeti ''[[Katolička crkva u NDH#Prosvjedi zbog progona i pogroma|Katolička crkva u NDH - Prosvjedi zbog progona i pogroma]], te članak [[Srbi u NDH]].)''

Istoga dana Stepinac piše Papi o informacijama koje je dobio u dotadašnjim razgovorima s Antom Pavelićem u nekoliko prethodnih dana; među ostalim da "''njemačke vlasti planiraju protjerati s područja dijeceza Maribora i Ljubljane 200.000 Slovenaca, a možda i sve, i naseliti ih u Makedoniji''“. Pavelić je kod prenošenja te informacije pitao Stepinca što misli o ideji da se ti Slovenci umjesto u Makedoniju nasele u NDH, a da se u Makedoniju iseli odgovarajući broj Srba iz NDH - na što mu je Stepinac, kako on izvještava Papu, da bi "za nesretne Slovence“ bilo bolje preseljenje u katolička područja nego u Makedoniju.<ref>{{Citiranje weba|last=dr. Jure Krišto|date=1. travnja 2021|title=Krišto: Rečenice kojima je Stepinac zaključio pismo Papi sadrže cijelu povijest njegovog odnosa prema ustašama|url=https://www.bitno.net/academicus/znanost/jure-kristo-covjek-crkve-i-sin-domovine-drugo-stepincevo-pismo-papi/|url-status=live|accessdate=7. svibnja 2021.|website=Bitno.net.|quote=U daljnjem tekstu dopisa Papi, Stepinac izvještava: "Više od 100 slovenskih svećenika prognano je s područja Mariborske i Ljubljanske dijeceze i preseljeni su u Hrvatsku, sve sam ih bratski primio, kako ne bi umrli od gladi i drugih nevolja. Ratni me ministar obavješćuje da Nijemci kane protjerati i prebaciti u Srbiju ostalih 300 svećenika iz istih biskupija, koji su do sada bili zatvoreni ili u kućnom pritvoru u spomenutim dijecezama. U međuvremenu naš je ratni ministar, kao dobar katolik, predložio da spomenuti svećenici budu prevezeni u Hrvatsku, a za uzvrat da s hrvatskoga područja bude prevezeno 300 Srba. Njemačke su vlasti već odobrile ovaj protuprijedlog. Stoga sljedećega tjedna, kako mi javljaju iz Ratnoga ministarstva, počinje ovo preseljenje katoličkoga klera, bolno preseljenje za Crkvu u Sloveniji, ali ipak sreća u nesreći, jer ipak mogu spasiti život. U Makedoniji u zatočeništvu sigurno bi nestali. Ionako ne bi imali mogućnosti slaviti svetu misu. Zamolio sam ratnoga ministra da redovnici budu odmah primljeni u samostane koji su odgovarajućega Reda u Hrvatskoj. A da svjetovni svećenici, koji budu preseljeni u Hrvatsku pod uvjetom privremene internacije budu smješteni u pristojna mjesta, sve dok stvar ne bude predana zaboravu. Dakle, koliko bude moguće, ondje ćemo se zauzeti za pastirsko djelovanje.“}}</ref> Povodom ovakvog sadržaja pisma povjesničar Hrvoje Klasić ukazuje kako je Stepincu očito više bilo stalo do Slovenaca (katolika), nego do Srba (pravoslavaca); a povjesničar Jure Krišto naprotiv komentira da je Stepinčevo držanje u tadašnjim okolnostima - uostalom bilo je očito da o svim tim preseljenjima odlučuju isključivo Nijemci, a da im vlasti NDH tek ponešto mogu predložiti - bilo posve razumljivo.<ref name=":2" /><ref>{{Citiranje weba|url=https://www.bitno.net/academicus/znanost/jure-kristo-covjek-crkve-i-sin-domovine-drugo-stepincevo-pismo-papi/|title=Krišto: Rečenice kojima je Stepinac zaključio pismo Papi sadrže cijelu povijest njegovog odnosa prema ustašama|author=dr. Jure Krišto|date=1. travnja 2021.|publisher=Bitno.net|accessdate=7. svibnja 2021.}}</ref> U prosincu 1941. godine je Stepinac papu Pija XII. izvijestio kako među više desetaka tisuća Slovenaca prisilno iseljenih iz dijela [[Slovenija|Slovenije]] koji je 1940. godine bio pripojen Njemačkoj - oni uglavnom i nisu bili smješteni na nekim imanjima i stanovima oduzetim Srbima, nego u raznim neuvjetnim smještajima - ima i mnoštvo katoličkih svećenika, koje je on uzeo pod posebnu zaštitu;<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.sistory.si/cdn/publikacije/30001-31000/30176/Prispevki_za_novejso_zgodovino_2012-2.pdf|title=Migracije Slovencev na hrvaško območje v drugi svetovni vojni (izseljevanje in izgnanstvo)*|author=Marica Karakaš Obradov|language=slovenski|publisher=Prispevki za novejšo zgodovino LII - 2/2012|accessdate=6. svibnja 2021.}}</ref> slovenski katolički biskup Stanislav Lipovšek iznijeti će 2019. godine da je u Hrvatskoj utočište tada bilo našlo 534 slovenskih katoličkih svećenika<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.zg-nadbiskupija.hr/print.aspx?id=30114|title=Nadbiskup Alojzije Stepinac - zaštitnik slavenskoga naroda i slovenskih svećenika|date=18. listopada 2021.|publisher=službene stranice Zagrebačke nadbiskupije|accessdate=6. svibnja 2021.}}</ref> (ustaše su u Jasenovcu pobile 7 od tih slovenskih svećenika, povodom čega je Stepinac u pismu Anti Paveliću od 24. veljače 1943. godine iznio osudu da je posrijedi ”sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za NDH”; pismo nije bilo objavljeno u doba NDH).<ref>{{Citiranje knjige|title=War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration|first=Jozo|last=Tomasevich|date=2002|url=https://books.google.com/books?id=fqUSGevFe5MC|language=en|pages=571|publisher=Stanford University Press|isbn=978-0-8047-7924-1}}</ref> <ref>[https://www.autograf.hr/alojzije-stepinac-i-vlasti-u-ndh-3/ "Alojzije Stepinac i vlasti u NDH (3)"], Milan Koljanin, 30. kolovoza 2020. "Autograf", pristupljeno 25. svibnja 2021.</ref>

Slovenske prognaničke organizacije i povjesničari navode da za razliku od gostoprimstva koje su Slovenci doživjeli u Srbiji, gdje su bilo odmah raspoređeni po obiteljima koje su ih htjele primiti,<ref name=":822">{{Citiranje weba|last=Božič|first=Kristina|date=12. ožujak 2016.|title=Izgnani in pregnani iz Slovenije: To se je dogajalo nam!|url=https://www.dnevnik.si/1042731650|url-status=live|accessdate=2021-05-22|website=Dnevnik.si}}</ref> vlasti NDH su na prvih oko mjesec dana smjestile Slovence u logore u kojima su uvjeti bili izuzetno loši, bez osnovne hrane, držali ih gole i bose, ljudi su razboljeli, neki su počinili samoubojstva.{{sfn|Kramar|p=23}} U istim logorima - ali u drugim barakama - ustaše su smještale Srbe predviđene za progon u Srbiju, koje su pljačkali, mučili, te na stotine pobili.{{sfn|Kramar|p=31}}. Kasnije su ustaške vlasti Slovence nastanile u kućama koje su oduzele Srbima,{{sfn|Kramar|p=21}} neke Slovence koji su surađivali s partizanima ubili.{{sfn|Kramar|p=39}}<ref>{{Citiranje weba|last=Kramar, Slavko|first=Svet slovenske narodne manjšine Mesta Zagreb, 2015|title=SLOVENSKI IZGNANCI V NEODVISNI DRŽAVI HRVAŠKI, str. 7-8, 38|url=http://www.slovenci-zagreb.hr/wp-content/uploads/2017/02/Slovenski_izgnanci_v_NDH.pdf|url-status=live|website=}}</ref> Filip Škiljan i Barbara Riman nakon znanstvenog istraživanja među izgnanicima na područje NDH, iznose da su glavni problemi slovenskih izgnanika proizlazili iz poteškoća da u ratom pogođenoj zemlji priskrbe za svoje uzdržavanje, da su neki bili mobilizirani u vojne postrojbe NDH, te su zbiljskoj opasnosti od službi NDH bili izloženi oni koji su se odlučili pristupiti partizanima.<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=362444 "Sjećanja slovenskih izgnanaca iz Zagreba na prisilno iseljavanje iz Slovenije tijekom Drugog svjetskog rata"], Filip Škiljan i Barbara Riman, Pilar : časopis za društvene i humanističke studije, Vol. XIV No. 27-28 (1-2), 2019. Pristupljeno 15. lipnja 2021.</ref> 266 etničkih Slovenaca nalazi se na popisu pobijenih u [[Koncentracijski logor Jasenovac|Koncentracijskom logoru Jasenovac]]. Nasuprot Krištu, povjesničar Jozo Tomasevich navodi kako su NDH vlasti same Nijemcima predložile protjerivanje Srba iz NDH,{{sfn|Tomasevich|p=393}} a i sam Stepinac pisao je Papi da je "kao dobar katolik" Kvaternik predložio Nijemcima da dovedu slovenske svećenike u Hrvatsku, i zauzvrat da ustaše protjeraju Srbe iz NDH. Siegfried Kasche, njemački veleposlanik u NDH, izvjestio je da su do rujna 1941. godine NDH vlasti, suprotno dogovoru, ilegalno protjerale daleko više Srba, sve skupa 118.000, u usporedbi sa svega 17.700 dogovorenih, te samo 9.400 Slovenaca koje se Njemci protjerali u NDH.{{sfn|Tomasevich|p=395}}  Među tim Srbima, ustaše su protjerale i 353 pravoslavnih svećenika, to jest pola pravoslavnih svećenika u NDH.{{sfn|Tomasevich|p=393}} Za razliku od zauzimanja za katoličke svećenike, Tomasevich navodi kako Stepinac nikada nije izustio nijednu riječ prosvjeda protiv masovnog ubijanja i protjerivanja pravoslavnih svećenika od strane NDH vlasti.<ref name=":0">{{Citiranje knjige|last=|first=|url=https://kupdf.net/download/jozo-tomasevich-rat-i-revolucija-u-yu-1941-1945_5b0c4099e2b6f5973512f61e_pdf|title=Tomasevich, Rat i revolucija, str. 625-630|date=|publisher=Globus, Zagreb|isbn=|pages=|language=en}}</ref>{{sfn| Tomasevich|p=537}} Dapače, u istom pismu Papi u kojem izražava svoju suglasnost ideji za protjerivanje Srba, zauzvrat da se Slovenci dovedu u Hrvatsku, Stepinac piše kako će pod Pavelićem "[[Šizma|šizmatici]]" (tj. Srbi-pravoslavci) u NDH biti "posve likvidirani."<ref name=":2" />

Nakon izbijanja masovnih [[Ustanak u Hercegovini 1941.|ustanaka Srba u Hercegovini]] i u drugim dijelovima NDH, njen vojni vrh je postao svjestan da ustaški teror zapravo potiče ustanke, te je sam vojskovođa [[Slavko Kvaternik]] u rujnu 1941. godine naredio oštar obračun s tzv. [[Divlji ustaše|divljim ustašama]] navodeći da "to nisu ustaše, nego divljaci i pljačkaši", koji zaslužuju da se - kao i [[Četnici u NDH|četnici]] - "stave pred prieki sud".<ref>[http://hrcak.srce.hr/2827 "Položaj Srba u domobranstvu Nezavisne države Hrvatske, 1941. - 1945."], Nikica Barić, POLEMOS: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol.V No.9-10, prosinac 2002. Pristupljeno 15. lipnja 2021., str. 162-163</ref> Njemački historičar [[Alexander Korb]] 2010. god. konstatira da je od kraja 1941. godine teror nad Srbima - Korb iznosi da je kojih je u proljeće i ljeto 1941. god već bilo pobijeno njih oko 100.000 - bio uvelike smanjen, makar ga je i nadalje bilo.<ref>[https://www.academia.edu/3443114/Understanding_Usta%C5%A1a_violence_2010_ Alexander Korb (2010) "Understanding Ustaša violence"], Journal of Genocide Research, 12:1-2, 1-18, str. 2, 3, 4, 5, 12</ref>  Crkveni povjesničar [[Franjo Šanjek]] ukazuje da Alojzije Stepinac nije "ni pred vjernicima ni pred Apostolskom Stolicom" stavljao u pitanje odgovornost NDH za ekscese, ali smatra evidentnim da se - ne želeći dovesti u pitanje opstanak NDH - Stepinac ograničavao na osuđivanje odgovornih pojedinaca i na zalaganja protiv zločinačkih aktivnosti. F. Šanjek smatra da se Stepinčev stav i djelovanje dobro mogu iščitati iz njegovih riječi upućenih Anti Paveliću u ožujku 1943. godine - nakon mnogih drugih upozorenja i zalaganja: "''Poglavniče! Ne dopustite, da se neodgovorni i nepozvani elementi ogrešuju o istinsko dobro našega naroda. Kršenje naravnog zakona u ime naroda i države osvećuje se na samom narodu i na državi: u zemlji se stvara ogorčenje, koje teži za osvetom, dok vanjski neprijatelj napada etičku našu vrijednost''".<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=121102 DR. ALOJZIJE STEPINAC I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA U SVJETLU NADBISKUPOVADOSSIERA SVETOJ STOLICI (1943.)], Franjo Šanjek, Croatica Christiana periodica, Vol. 21 No. 40, 1997.</ref>

Povjesničar [[Jozo Tomašević|Jozo Tomasevich]] smatra da Stepinac zaslužuje pohvale za njegove intervencije za pojedince i grupe, kao i za opće proglase o ljudskim pravima, ali ga kritizira što nikada nije javno osudio ustašku genocidnu politiku protiv Srba i masovne napade na Srpsku pravoslavnu crkvu, što se "ne može braniti sa stajališta humanosti, pravde i uobičajene pristojnosti".<ref name=":0" /> (o tome, v. dolje u poglavlju Otpor prisilnim vjerskim prijelazima).

Unatoč činjenici da su ustaše već uvele nekoliko antisemitskih zakona te započele s nasiljem protiv Židova, Stepinac je s oduševljenjem pozdravio uspostavu NDH. Također se nije usprotivio uvođenju glavnih  rasnih zakona u NHD, primjenom kojih će kasnijih godina biti istrijebljeno 80% Židova u NDH, već je to pravdao kao "manje zlo" od uvođenja istih izravno od strane Nacista.<ref name=":8" /> U pismu Papi 14. lipnja 1941. godine iznosi kako očekuje da bi u NDH mogli prevladati pripadnici [[Hrvatska seljačka stranka|Hrvatske seljačke stranke]], a polagao je stanovite nade da bi Ante Pavelić - dakle potpisnik rasnih zakona - mogao voditi razumnu politiku: "''Činjenica je da [[Vladko Maček|dr. Maček]] ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove... iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj''."<ref name=":2" /> Dana [[22. svibnja]] Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da svi [[Židovi]] moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutarnjih poslova [[Andrija Artuković|Andriji Artukoviću]] piše: „''Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.''« ''(Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51)'' Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od [[Židovi|Židova]] zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade. ([[Stepinac i Židovi#Dopis Andriji Artukoviću 22. svibnja 1941|Šire o tom dopisu, u članku "Stepinac i Židovi"]].)

U pismu upućenom Anti Paveliću 21. srpnja 1941. Stepinac piše u čemu se slaže, a u čemu se ne slaže s ustaškom politikom protiv Židova i Srba: »''Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu''.« Povodom upućivanja Židova u ustaške koncentracijske logore, u istom pismu Stepinac iznosi: "''Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici.''" Kritičari ističu da, koristeći riječ "nearijski", Stepinac prihvaća ustašku rasističku terminologiju i u dopisu ne dovodi u pitanje deportaciju, već samo zagovara da se Židovi šalju u koncentracijske logore na "human" način.{{sfn|Goldstein|2018|p=566}} (Vidi: Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941)

Alojzije Stepinac je dao posakrivati dosta Židova u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hkm.hr/vijesti/domovina/stepinac-spasavao-zidove-u-bolnici-sestara-milosrdnica/|title=Stepinac spašavao Židove u bolnici Sestara milosrdnica|date=10. veljače 2019.|publisher=Hrvatska katolička mreža|accessdate=20. travnja 2021.}}</ref> Neke Židove je Alojzije Stepinac dao sakriti po drugim mjestima, poput primjerice kasnijeg izraelskog policijskog generala [[Dan Baram|Dana Berama/Milivoja Fuchsa]] i njegovu majku Ernu Fuchs, kojima je osigurao isprave s lažnim imenima, uredio da budu pušteni na slobodu i sklonio ih na selo.<ref>{{Citiranje weba|url=https://m.vecernji.hr/vijesti/progonjeni-hrvatski-djecak-bio-je-osnivac-izraelske-narodne-garde-1268348|title=Progonjeni hrvatski dječak bio je osnivač izraelske narodne garde|author=Renata Rašović|date=6. rujna 2018.|publisher=Večernji list|accessdate=21. travnja 2021.}}</ref> Procjenjuje se da je Stepinčevom zaslugom spašeno od smrti tijekom Drugoga svjetskog rata oko 400 zagrebačkih Židova.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=24034|title=A QUESTION OF JUDGEMENT: DR. ALOJZIJE STEPINAC AND THE JEWS|author=Esther Gitman|language=engleski|publisher=Review of Croatian history, Vol. II No. 1, 2006.|accessdate=20. travnja 2021.}}</ref>

Godine 2019. objavljena je knjiga [[Juraj Batelja|Jurja Batelje]] ''Blaženi Alojzije Stepinac – Spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu'' s brojnim dokumentima i iskazima osoba koje su svjedočile Stepinčevim aktivnostima na spašavanju Srba i Židova izloženih progonima. Među osobama koje su posvjedočile o Stepinčevim zalaganjima bio je [[Amiel Shomrony|dr. Amiel Shomrony,]] koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio osobni tajnik zagrebačkog nadrabina [[Miroslav Šalom Freiberger|Miroslava Šaloma Freibergera]].<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.jutarnji.hr/naslovnica/monsinjor-u-misiji-zastite-ugleda-alojzija-stepinca-zelim-dokazati-da-je-sve-ono-sto-su-o-njemu-rekli-lobisti-pravoslavlja-potpuna-laz-8854472|title=MONSINJOR U MISIJI ZAŠTITE UGLEDA ALOJZIJA STEPINCA 'Želim dokazati da je sve ono što su o njemu rekli lobisti pravoslavlja potpuna laž'|author=Tomislav Mamić|date=12. svibnja 2019.|publisher=Jutarnji list|accessdate=26. travnja 2021.}}</ref>

[[Ivo Goldstein]] također navodi Stepinčeve prosvjede protiv ustaških zločina i spašavanje pojedinih Židova. Međutim piše, da je najveći propust Stepinca bila njegova javna podrška zločinačkoj NDH, od prvih do posljednjih dana - bezbroj puta se fotografirao s Pavelićem i drugim ustaškim glavešinama, itd. To je ustašama, smatra Goldstein, dalo legitimitet i podršku, te im je pomoglo opstati na vlasti i vršiti zločine, što je nemoguće “kompenzirati” s tim što je spasio neke ljude od istih zločinačkih vlasti koje je do kraja podržavao.<ref name=":1">{{Citiranje knjige|title=Jasenovac|first=Ivo|last=Goldstein|date=2018|url=https://books.google.com/books?id=tAI3wAEACAAJ&newbks=0&hl=en|language=en|pages=582-583|publisher=Fraktura|isbn=978-953-266-987-9}}</ref> Ustaše su Stepinčeve privatne kritike ignorirali, dok je njegove “javne” kritike čuo relativno mali broj ljudi, a bezbroj ih je vidjelo i čitalo o njegovoj podršci NDH. Takodjer, “javne” kritike nadbiskupa Stepinca izrečene su tek nakon sto su ustaše već obavili najveći dio genocidnih zločina.<ref name=":1" />

Goldstein piše da je relativno više Židova spašeno kad su se visoki crkveni uglednici otvorenije, energično usprotivili progonu, kao u Francuskoj.{{sfn|Goldstein|2018}} Pravoslavni mitropolit Stefan u Sofiji spriječio je da ijedan Židov bude deportiran u nacističke logore iz Bugarske, neumornom, javnom obranom židovskih života (čak je osobno legao na željezničku prugu i zaustavio vlak sa Židovima koje su pokušali poslati u Njemačku).<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.jutarnji.hr/naslovnica/miljenko-jergovic-vrijeme-kad-je-jedino-ispravno-biti-naivan-305743|title=Jutarnji list - MILJENKO JERGOVIĆ Vrijeme kad je jedino ispravno biti naivan|date=2015-09-29|work=www.jutarnji.hr|language=hr-hr|accessdate=2021-04-20}}</ref> U Francuskoj, koja je također imala svoje kvislinške vlasti, preživjelo je 75% Židova,<ref>{{Citiranje weba|url=https://webserver07.reims.sciences-po.fr/research/cogito/home/the-survival-of-the-jews-in-france-1940-1944/?lang=en|title=The Survival of the Jews in France, 1940-1944|date=2019-07-10|work=Cogito|language=en-US|accessdate=2021-04-20}}</ref> u usporedbi s NDH, koju je Stepinac podržavao sve do kraja, gdje je samo 20% Židova uspjelo preživjeti, dok je 80% Židova istrijebljeno, većina u NDH logorima.<ref>{{Citiranje weba|url=http://the-holocaust-in-croatia.html/|title=The Holocaust in Croatia {{!}} www.yadvashem.org|work=the-holocaust-in-croatia.html|language=en|accessdate=2021-04-20}}</ref>

Američki povjesničar Robert McCormick ocjenjuje da su Stepičeva javna podrška ustaškim vlastima - slavio je dolazak ustaša na vlast, održavao Te Deume na godišnjice NDH, (čak još i 10. travnja 1945. godine), itd. - te propust da javno osudi ustaška zlodjela u ime NDH, bili "ravni prihvaćanju Pavelićev politike“.<ref>{{Citiranje knjige|title=Croatia Under Ante Pavelic: America, the Ustase and Croatian Genocide|first=Robert|last=McCormick|date=2014-09-30|url=https://books.google.com/books?id=c-t7BAAAQBAJ&newbks=0&hl=en&source=newbks_fb|language=en|pages=83|publisher=Bloomsbury Academic|isbn=978-1-78076-712-3}}</ref>

S druge strane, za razliku od hrvatske katoličke crkve koja je večinom podržavala NDH vlasti,<ref name=":0" />{{sfn| Tomasevich|p=537}} odgovorne za genocide nad Židovima, Srbima i Romima,{{sfn|Tomasevich|2002|p=381,404}} bilo je diljem Europe vrlo drastičnih progona protiv same Katoličke crkve, te prosudba kako se postaviti u kontekstu nacističkih progona i nije bila posve jednostavna. Primjerice je u [[Nizozemska|Nizozemskoj]], nakon što su se tamošnji katolički biskupi u lipnju 1942. godine vrlo oštro usprotivili deportaciji nizozemskih Židova u koncentracijske logore, dogodilo da Nijemci posve dosljedno u logore odvedu baš sve Židove koji su bili konvertirali na katoličanstvo - čak i svećenike i časne sestre - ali su od odvođenja u logore bili poštedjeli 9.000 Židova koji su bili konvertirali na [[protestantizam]] .<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.catholic.com/magazine/print-edition/catholic-martyrs-of-the-holocaust|title=Catholic Martyrs of the Holocaust|author=Matthew E. Bunson|date=11. siječnja 2008.|language=engleski|publisher=Catholic Answers|accessdate=6. svibnja 2021.}}</ref> U koncentracijskom logoru Dachau je bilo još od 1940. godine mnogo katoličkih svećenika: od 2.760 pripadnika kršćanskog klera koji su se ondje našli, katoličkih svećenika je bilo čak 2.579 (u tome 1.780 svećenika iz [[Poljska|Poljske]] i 441 iz Njemačke; mnogi od njih će ondje biti podvrgnuti medicinskim eksperimentima izlaganjem opasnim infekcijama, a njih ukupno 868 će ondje izgubiti život).<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.renegadetribune.com/the-clergy-in-dachau-an-insight-into-how-the-allies-manufactured-a-death-camp/|title=The Clergy In Dachau: An Insight Into How The Allies Manufactured A Death Camp|author=John Wear|date=12. veljače 2019.|language=engleski|publisher=The Renegade Tribune|accessdate=6. svibnja 2021.}}</ref>

==== Odnos do prisilnih vjerskih prijelaza i napada na SPC ====
[[Datoteka:Blaženi Alojzije Stepinac u činu pokatoličavanja srpske pravoslavne djece u Jastrebarskom 1943.jpg|mini|Službena propaganda Republike Srbije nastoji i danas prikazati lik i djelo A. Stepinca kao kontroverznu osobu blisku ustaškom režimu. Na izložbi ''Dianina djeca'' održanoj u Beogradu u travnju i svibnju 2018. god., ova je fotografija objavljena uz objašnjenje "Blaženi Alojzije Stepinac u činu pokatoličavanja srpske pravoslavne djece u [[Koncentracijski logor Jastrebarsko|Jastrebarskom]] 25. srpnja 1943.". Podatak iz knjige [[Juraj Batelja|Juraja Batelje]] ''Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko''.|alt=]]

Povjesničar Jozo Tomasevich navodi da unatoč tome što su znali da se preobraćenja vrše prvenstveno zbog političke situacije, često pod ekstremnom prisilom, Vatikan i Stepinac se nisu javno usprotivili ustaškoj politici nasilnog poticanja masovnih vjerskih prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo. Zauzeli su se međutim za pristup vjerskim prijelazima u kojemu bi se ipak osiguralo da prijelazi budu dobrovoljni, a na sjednici Hrvatske biskupske konferencije održane 17. i 18. studenog 1941. god. u Zagrebu pred Stepinčevim predsjedanjem biskupi su se jasno usprotivili slanju nekakvih državnih "misionara" koji bi organizirali vjerske prijelaze, te represalijama protiv Srpske pravoslavne crkve: "Neka se za konverzije  stvori među grkoiztočnim žiteljima psihologički temelj. U  tu  svrhu  neka  im  se  ne  samo  zajamče  nego  i  dadu  sva  građanska prava  i  osobito  pravo  osobne  slobode  i  pravo  vlasništva.  Neka  se  najstrože  zabrani  svaki protuzakoniti postupak protiv osobne  slobode  i  svojine  grkoiztočnjaka,  a  neka  se  izriču  nad  njima  kazne,  kao  i  nad  drugim  građanima,  samo  nakon  provedenog sudbenog postupka. U prvom redu neka se najstrože zabrani  svaka privatna akcija za rušenje  grkoiztočnih  crkvi  i  kapela i otuđivanje njihova  vlasništva." Tomasevich ipak ukazuje da je u pismu Papi od 3. prosinca 1941. god. pisao da su se za konverzije s pravoslavlja na katoličanstvo "pokazivale najbolje perspektive", te se vjerskim prijelazima na katoličanstvo u principu nije protivio ako su za njih bili ispunjeni kanonski uvjeti (tj., da prijelaz bude dobrovoljan) - makar se iz pisma dade razumijeti da je svjestan da je na terenu do tada bilo slučajeva kada ti uvjeti nisu bili ispunjeni. Tijekom rata je vjerojatno na katoličanstvo prešlo oko 250.000 ljudi.<ref>{{Citiranje weba|url=https://kupdf.net/download/jozo-tomasevich-rat-i-revolucija-u-yu-1941-1945_5b0c4099e2b6f5973512f61e_pdf|title=Rat i revolucija u Jugoslaviji : okupacija i kolaboracija : 1941-1945., str. 593-597 (str. 597-603 PDF-)|author=Jozo Tomasevich|publisher=Europapress holding, Zagreb, 2010|accessdate=5. travnja 2021.}}</ref>

Ustaše se nisu pridržavale pravila za konverziju koje je stipulirala Crkva. Tako je mostarski biskup Alojzije Mišić pisao Stepincu u kolovozu 1941. god. da ustaše ubijaju i prekrštene Srbe, “dok su novoobraćenici još u crkvi kod sv. mise, hvataju ih, staro-mlado, muško-žensko, gone ko roblje… u masama u vječnost.”<ref>{{Citiranje časopisa|author=Tomo Vukušić|title=MOSTARSKI BISKUP ALOJZIJE MIŠIĆ (1912.-1942.) ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA (II.) Prilog proučavanju međucrkvenih i međunacionalnih odnosa*|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=37130|date=2006-09-21|journal=Crkva u svijetu : Crkva u svijetu|volume=41|issue=3|pages=331|language=hr|accessdate=2021-03-28}}</ref> Ustaše su sprovodile i masovno nasilje protiv SPC - ubili su 154 pravoslavnih svećenika, plus tri biskupa, protjerali većinu ostalih svećenika, razorili brojne pravoslave crkva, nacionalizirali imovinu SPC-a, te pokušali smjenit SPC s ustaško-stvorenom, Hrvatskom pravoslavnom crkvom.<ref name=":0" /> Dok je Stepinac privatno prosvjedao protiv ustaškog pokolja 260 Srba u Glini, među njima i katoličkih konvertita,{{sfn| Tomasevich|p=536}} nit on nit itko drugi iz Crkve nikada nije javno progovorio protiv tih zločina nad Srbima i SPC. Tomasevich navodi da je glavni razlog tome što je veliki dio katoličke crkve u Hrvatskoj podržavao ustaške vlasti, te su smatrali da ustaška politika protiv Srba i SPC pomaže katoličanstvu na Balkanu.<ref name=":0" />{{sfn| Tomasevich|p=537}} 

Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Srba ''(vidi članak [[Srbi u NDH]])'', Stepinac piše [[Ante Pavelić|Paveliću]]: "''Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu [[Katoličanstvo|Katoličke Crkve]]. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj, da [[Srbi]] iz prkosa odluče masovno prijeći na [[islam]]. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među [[Srbi|Srbe]], a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo."'' {{Nedostaje izvor}}

[[Franjevci|Franjevac]] [[Aleksa Benigar]] navodi, da je vidjevši da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede, Stepinac već u tijeku [[1941.]] g. poslao povjerljivu okružnicu svećenstvu, u kojoj piše:
:»''Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje''.« ''(Benigar, str. 395)''
Benigar ne navodi izvor, pa je status ove okružnice upitan. ''(Vidi više o tome u [[Katolička crkva u NDH i progoni Srba#Otpor prisilnom prijelazu u katoličanstvo]])''.

==== Protiv Jasenovca i rasizma ====
U pismu [[Ante Pavelić|Paveliću]] [[24. veljače]] [[1943.]], Stepinac prosvjeduje zbog ubojstva sedmorice [[Slovenci|slovenskih]] svećenika u [[Sabirni logor Jasenovac|Jasenovcu]]. 
:»''Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? (…) Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!''« ''(Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255)''

Stepinac je u nekoliko propovijedi, koje su imale značajan javni odjek iako su ustaške vlasti zabranjivale da budu tiskane, osudio [[rasizam|rasističku]] ideologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi. ''(Vidjeti o tome u odlomku [[Stepinac i Židovi#Propovijedi protiv rasizma|Propovijedi protiv rasizma]], u članku [[Stepinac i Židovi]].)''

Drugi ističu da je Stepinac napisao da je Jasenovac "sramotna ljaga i zločin" tek nakon likvidacije katoličkih svećenika, unatoč tome što je znao što se u Jasenovcu događa mnogo ranije. Već krajem 1941., jedan zagrebački Židov koji je uspio pobjeći iz Jasenovca, obavijestio ga je o zvjerstvima u logoru.{{sfn|Goldstein|2018|p=568}} Stepinac je također znao od svećenika u gradu Jasenovcu da su se tamo "odigravaju strašne stvari." Župnik [[Juraj Paršić]] izvijestio je Stepinca o tom što je osobno čuo od stražara u logoru, za koje je napisao da su svi okrvavili ruke, te je sam procijenio 30.000 do 40.000 žrtvi logora.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.tportal.hr/kultura/clanak/ivo-goldstein-revizionisti-pokusavaju-hrvate-napraviti-kolektivno-odgovornim-za-zlocine-u-jasenovcu-a-to-je-civilizacijska-strahota-i-sramota-foto-20181111|title='Revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu, a to je civilizacijska sramota'|work=tportal.hr|accessdate=2021-04-21}}</ref> No, usprkos tome, osim tog jednog privatnog prosvjednog pisma nakon ubojstva katoličkih svećenika, Stepinac nikada nije javno progovorio o Jasenovcu.

Stepinac također nikada nije objavio nijedno pastirsko pismo u kojem se osuđuju ustaše i njihovi zločini, za razliku od dva pastirska pisma u kojima je oštro osudio komuniste - prvo u ožujku 1945., čak i prije njihova dolaska na vlast, a drugo, u rujnu 1945.{{sfn|Goldstein|2018|p=582}} Oba pisma pročitana su javno u svim crkvama diljem Hrvatske, a kasnije i u Jugoslaviji. Čak je javno prijetio komunistima ekskomunikacijom zbog nacionalizacije crkvene imovine,<ref name=":6">{{Citiranje časopisa|author=Stella Alexander|title=Archbishop Stepinac reconsidered|url=https://doi.org/10.1080/09637497808430862|date=1978-01-01|journal=Religion in Communist Lands|volume=6|issue=2|pages=76–88|id=10.1080/09637497808430862|accessdate=2021-04-17}}</ref> što nikada nije prijetio ustašama zbog njihovih genocida, unatoč tome sto bi na Pavelića i ostale ustaše koje su se javno predstavljale kao veliki katolici, zasigurno prijetnje ekskomunikacijom daleko više djelovale, no na bezbožne komuniste.{{sfn|Goldstein|2018|p=568}}

==== Propovijed od 31. listopada 1943. ====

Osobiti odjek imala je njegova propovijed od [[31. listopada]] [[1943.]], održana na završetku pokorničke procesije okupljenim tisućama vjernika na trgu pred [[Zagrebačka katedrala|katedralom]]. Ova je propovijed, u svojoj cjelini, tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doživljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, "proročanski" dio. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su [[Rimokatolička Crkva|Crkvi]] upućivanje s raznih strana.

Stepinac započinje na način [[Stari zavjet|starozavjetnog]] proroka, koji šiba pokvarenost svojeg naraštaja ("posljednjih dvadeset godina"), odnosno cijelog "modernog" doba ("posljednja dva stoljeća"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe.
:»''Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe''«.

Nakon toga slijede dijelovi propovijedi, koji imaju neposredni politički značaj, pa se mnogo češće citiraju. Stepinac koristi priliku, »da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola«, koji svaljuju na [[katoličanstvo|Crkvu]] krivnju za zla djela koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora, iznosi Stepinac:

#»''Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na [[Srbi|Srbe]], a također možda i na [[Židovi|Židove]].''
#''Druga vrst optužbi su za filokomunizam. [[Katolička Crkva]] odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira [[obitelj]] i koji bi htio negirati osobnoga [[Bog]]a i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po [[šuma]]ma, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.«''
#''Optužuju nas također da smo pristaše [[rasizam|rasizma]]; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla''.«

==== Propovijedi protiv rasizma ====
Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima, te praksi koja se iz te teorije izvodi. 

:''»Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narod pred iznimke pred Bogom ništica. (…) Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka''.«  Stepinac spominje da je Crkva dizala glas protiv boljševika, masona, pa i »plaćene nearijske štampe«, a zatim se vraća na osnovnu temu: »''Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.''«  Osim rase, on spominje i "narode", imajući nedvosmisleno u vidu progone Srba. ''(Krišto 2, dokument br. 216, str. 224–225)'' Francuski konzul (višijevskog režima) preveo je propovijed na francuski i poslao je svojoj vladi, pa je tako očuvana u francuskom arhivu.

Jednako odlučno nastupio je i u propovijedi od 14. ožujka 1943. Nasuprot rasističkim teorijama i postupcima, ističe dostojanstvo svake ljudske osobe i '''neotuđiva ljudska prava''' koja se iz toga izvode. »Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast.« (cit. str. 304)

U propovijedi pred Zagrebačkom katedralom 31. listopada 1943. god. izrekao je u osudi strijeljanja [[Talac|talaca]] počinjenih u NDH:»''Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom''.« (objavljeno u ''Stepinac mu je ime'', str. 45–50; ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile).<ref>[https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/kardinal-bozanic-napokon-jasno-i-glasno-osudio-zlocine-pocinjene-u-ndh-ucinio-je-to-na-istom-mjestu-kao-i-nadbiskup-stepinac-586358 "Kardinal Bozanić napokon jasno i glasno osudio zločine počinjene u NDH, učinio je to na istom mjestu kao i nadbiskup Stepinac"], Damir Šarac, "Slobodna Dalmacija", 28. siječnja 2019., pristupljeno 15. lipnja 2021. </ref>

No, svejedno je do samog kraha [[NDH]] koncelebrirao svečanu misu i pjevao [[Te Deum]] na [[Ante Pavelić|Pavelićev]] rođendan, u skladu s katoličkim običajem da se moli za osobe koje obnašaju vlast, bili oni pravedni ili grešni. Istovremeno je bivao zaokupljen [[grijeh|grešnošću]] čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda čudno; ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju: Stepinac vidi kako u spirali grijeha manji prijestupi protiv Božjeg zakona prerastaju u teže i teže, te s vremenom u užasno zločinstvo.

==== Spašavanje srpske djece ====
U nizu djela koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja srpske djece koje su ustaše držale u NDH logorima, dok neki kritičari naglašavaju da je izvorni začetnik i glavni voditelj te akcije bila [[Diana Budisavljević]], te da je Stepinac potom preko Caritasa pomogao pri udomljavanju djece. Naime, nakon ofenzive na Kozari njemačko-ustaške snage zarobile su 68.000 civila, uglavnom žena, djece i staraca, i odvele ih u logore NDH.<ref name=":9">{{Citiranje weba|url=https://forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-5849|title=Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci|author=Nataša Mataušić|date=1. srpnja 2017.|work=Forum tjedni magazin - Forum.tm|language=|publisher=Forum tjedni magazin - Forum.tm|accessdate=2021-01-20}}</ref>  Neke su raselili po Slavoniji i drugdje, dok su mnogim roditeljima nasilno oduzeli djecu, i poslali ih na prisilni rad u Njemačku. Tako je velik broj djece, od novorođenčadi do 14-godišnjaka, ostao potpuno nezbrinut.<ref name=":9" /> Njemački general von Horstenau opisao je svoj očevid gole, mrtve i umirujuće djece u "prihvatilištu" u Sisku.<ref name=":1" /> Diana Budisavljević opisala je kako su djeca umirala pred njenim očima u koncentracijskom logoru Stara Gradiška, dok su drugima crijeva visjela iz anusa zbog ekstremne djiareje.{{sfn|Budisavljević|p=71-72}}

U svojem ''Dnevniku'' Diana Budisavljević zapisuje da ju je nadbiskup Stepinac kod prve dvije audijencije u prosincu 1941. god. i svibnju 1942. god. primio s nepovjerenjem i opravdavajući da ne može ništa učiniti, a zatim da 18.  kolovoza 1942. godine - tj. u vrijeme kada situacija sa srpskom djecom postaje urgentna - da njegova obećanja nisu ispunjena  Diana sama je uz posredovanje njemačkog kapetana Gustava von Kocziana uspjela ishoditi 7. srpnja 1942. god. kod [[Eugen Dido Kvaternik|Eugena Dide Kvaternika]] oslobađanje djece iz logora. Kad je prvi transport 700 djece stigao u Zagreb, Diana je napisala: „''Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata…Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru…Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase''".{{sfn|Budisavljević|p=75-76}} Uz pomoć [[Kamilo Brössler|Kamila Brössler-a]] uspjeli su smjestiti djecu u štalama napuštenog talijanskog logora kraj Jastrebarskog. Tu je dr. [[Branko Dragišić]] uredio bolnicu i spasio mnoge, ali ipak je u Jastrebarskom umrlo 499 od 2997 djece.<ref name=":9" /> U ostalim logorima je bilo mnogo gore - u Sisku je umrlo je 74%, to jest 1.700 od 2.272 djece.<ref name=":9" /> Popis žrtava Spomen područja Jasenovac sadrži imena 20.101 djece do 14 godina, ali ne navodi koliko od tih je bilo kozaračke djece.

Upravu nad bolnicom za djecu u [[Jastrebarsko|Jastrebarskom]], u koju su prva djeca stigla odmah nakon što su bila evakuirana iz Stare Gradiške, od 11. srpnja 1942. godine - tj. od dana kada onamo stižu prva djeca, evakuirana dva dana ranije iz Jasenovca - službeno imaju [[Sestre milosrdnice|časne sestre milosrdnice sv. Vinka Pulskog]] (one su upravljale i [[KBC Sestre milosrdnice|Bolnicom sestara milosrdnica u Zagrebu]], gdje je nadbiskup Stepinac dao sakriti mnoge Židove); kako je ta bolnica imala kapacitet za prihvat 1.000 djece, prije kraja istoga mjeseca je u obližnjem mjestu Reka otvoren prihvatni centar za još 2.000 djece, također pod vodstvom časnih sestara milosrdnica.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/54981|title=Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., str. 76|author=Diana Budisavljević|date=|work=|language=|publisher=Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002., str. 58, 59, 68-76|accessdate=7. svibnja 2021.}}</ref> Stepinac će potom preko [[Hrvatski Caritas|Caritasa]] pomoći pri udomljavanju djece, uglavnom u hrvatske obitelji po selima; do kraja te 1942. godine će tako biti udomljeno 5.124 djece.<ref>Nataša Mataušić, op. cit.</ref> Diana Budisavljević na sastanku 23. kolovoza 1942. godine s razočaranjem konfrontira vodeće ljude Caritasa kako nadbiskupova obećanja nakon 5 dana još nisu ispunjena, da bi odmah u bilješci s tog sastanka mogla o suradnji s nadbiskupskim Caritasom govoriti sa zadovoljstvom. U cijelom kasnijem razdoblju o svojoj učestaloj suradnji s nadbiskupom Alojzijem Stepincem Diana Budisavljević govori samo najboljim riječima.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hrcak.srce.hr/54981|title=Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., str. 20, 54, 55, 75, 95, 99, 115-119, 126, 128, 139, 146-148, 151, 154, 155, 158, 159, 164, 171|author=Diana Budisavljević|publisher=Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002.|accessdate=10. ožujka 2021.}}</ref> Povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose: "Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2.000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa... Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u Zagrebačkoj nadbiskupiji."<ref>{{Citiranje weba|url=https://ika.hkm.hr/dokumenti/zbrinjavanje-kozaracke-djece-i-djecje-prihvatiliste-u-sisku-1942-1943/|title=„Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“, Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018.|author=|date=1. prosinca 2018.|work=https://ika.hkm.hr/|language=|publisher=IKA|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> Suprug Diane Budisavljević Dr. [[Julije Budisavljević]], Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno.<ref>Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164</ref> 

[[Marko Vidaković]] svjedoči o suradnji s Dianom Budisavljević i Alojzijem Stepince ovim riječima: ».... ''otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti... kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla... Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć... Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca''.«<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.glas-koncila.hr/ponos-katolicke-crkve-hrvata-nadbiskup-pomogao-spasavanju-9633-djece/|title=PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece|author=Stipan Bunjevac|date=23. studenog 2017.|work=|language=|publisher=Glas Koncila|accessdate=13. listopada 2019.}}</ref>

==== Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca ====
»Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) [[Ante Pavelić|Pavelić]] nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« ''(Matković, str. 127)''

Stepinac je u poznatoj propovijedi  od 31. listopada 1943.g. u Mariji Bistrici kazao slijedeće: 

"''Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kao što vidite, katolička Crkva je u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obične podmetanja, za koju vrijedi riječ: "u laži su kratke noge"! Katolička Crkva ne može priznati, da bilo koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači ili bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim ili manjim narodom''."<ref>Esther Gitman: "Kad hrabrost prevlada"</ref> 

Slijedeći dokument njemačkog SS-a pokazuje da su i oni pozorno pratili Stepinčeve propovijedi, a sama propovijed od 31.10.1943.g. je okarakterizirana kao: "oštri napad dr. Stepinca protiv režima" 

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj [[Ustaška nadzorna služba|Ustaške nadzorne službe]] od [[1. prosinca]] [[1943.]] navodi: 
:»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. ''(Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)''

===== Pripreme za uhićenja Stepinca 1942. godine =====
Nakon zaključaka [[Hrvatska biskupska konferencija|Hrvatske biskupske konferencije]] o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše [[Ante Pavelić|Paveliću]] [[20. studenog]] [[1941.]], [[Ante Pavelić]] i [[Eugen Dido Kvaternik]] navodno su planirali početkom [[1942.]] uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio [[Slavko Kvaternik]], koji je iz [[Rim]]a poslao u [[Zagreb]] dr. [[Nikola Rušinović|Nikolu Rušinovića]], da ih odvrati i da upozori Stepinca. ''(Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)''

===== Pripremanje atentata 1943. godine =====
U srpnju [[1943.]] izvršen je neuspjeli [[atentat]] na generala [[Ivan Prpić (general)|Ivana Prpića]], šefa ''Glavnog stožera oružanih snaga''. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene [[Hrvatsko domobranstvo (NDH)|domobranstvo]], u vrijeme sve većeg bježanja domobrana u [[Partizan (gerilac)|partizane]]. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od [[3. srpnja]] [[1944.]] Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. ''(Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89)''

==== Protesti zbog terora Talijana ====
Kada su Talijanski okupatori u srpnju i kolovozu tijekom protupartizanskih akcija na području oko Splita, Omiša i na otoku Brače spalili više sela i strijeljali civile, prosvjedovale su kod talijanske vlade i vlasti NDH i [[Sveta Stolica]], putem svojega nuncija pri talijanskoj vladi.  U radnoj verziji izvještaja [[Supersloda|Superslode]] (talijansko zapovjedništvo za područja Slovenije i NDH, od tal. "Comando '''super'''iore delle forze armate in '''Slo'''venia e '''Da'''lmazia) talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova povodom tih događaja, ustvrdili su talijanski vojni zapovjednici da se prosvjedi  vodstva Katoličke  crkve temelje "na  tvrdnjama kojima u dugotrajnoj kampanji protiv Italije služi Zagrebačka nadbiskupija i koje zanemaruju pozitivne poteze talijanskih snaga u NDH".<ref>[https://kupdf.net/download/jozo-tomasevich-rat-i-revolucija-u-yu-1941-1945_5b0c4099e2b6f5973512f61e_pdf Rat i revolucija u Jugoslaviji, 1941-1945 - okupacija i kolaboracija,] , Jozo Tomasevich, EPH Liber 2010., str. 179</ref>

==== Prosvjed zbog angloameričkog bombardiranja hrvatskih gradova ====
Stepinac je osudio [[Saveznici u Drugom svjetskom ratu|savezničko]] bombardiranje hrvatskog kopna [[1944.]], gdje su [[Treći Reich|njemačke]] snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri [[Sveta stolica|Svetoj stolici]] [[7. ožujka]] [[1944.]] navodi: 
:»''Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe''.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »''da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati''.« Poziva stoga: »''Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cijelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.''« ''(Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)''

==== O etničkom čišćenju Hrvata od strane talijanskog okupatora ====
Stepinac je pri kraju svog pisma [[Ante Pavelić|Paveliću]] od [[6. ožujka]] [[1943.]], u kojem prosvjeduje zbog popisa "nearijevaca" pri čemu su, u skladu s rasističkim zakonima, prijetili nasilni raskidi "rasno mješovitih brakova", dodao i sljedeći pasus:
:"''Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine.« Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio »oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika«, odgovoreno mu je: »što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj''!« ''(Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258)''

==== Odnos prema komunistima i neodobravanje plana obnove Jugoslavije ====
Stepinac svoj stav o komunizmu nije mogao sakriti: još je u svojoj Okružnici o progonu katolika u Španolskoj od 20. rujna 1936. god., koje su bile prenijele katoličke tiskovine, pisao vjernicima: »''Svima vam je poznato, kako već preko dva mjeseca bijesni u Španjolskoj strašni građanski rat... Ovaj su [[Španjolski građanski rat|građanski rat u Španjolskoj]] već godinama spremali pokreti, koji su na svojim zastavama napisali bezboštvo; koji su si postavili za cilj uništenje katoličke Crkve, osnova kršćanstva, svih moralnih i vjerskih vrednota. Na čelo tih pokreta stupili su komunisti, koji su smatrali, da je došao čas da dignu revoluciju u katoličkoj zemlji Španjolskoj... Bezbožnici su ubijali biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, da bi tako zastrašili vjernike, ali su tim svojim krvavim djelima baš protivno polučili, jer su se iza mučeničke smrti vođa javljale tisuće drugih mučenika, koji su se oprli ubijanju, klanju i barbarstvu. Komunisti i anarhisti ubijaju goloruke katoličke građane i seljake, ali na njihova mjesta stupaju hiljade drugih heroja, mučenika i boraca... Španjolski je primjer pokazao čitavom svijetu što je komunizam i kakva je njegova razorna barbarska sila. Španjolski primjer morat će sve narode odvratiti od komunističkoga bezboštva i od svih onih struja, koje možda u dobroj vjeri drže, da se dade provesti suradnja za socijalnu obnovu čovječanstva ne na osnovu nauke katoličke Crkve, nego na osnovu nauke materijalističkog marksizma. Hrvatski narod, a u prvom redu hrvatski seljaci, moraju se učiti na ovom primjeru i uvidjeti, kako je neistinito sve ono, što komunistički agitatori pod raznim oblicima i u raznim prilikama potajno i javno pripovijedaju po našim hrvatskim mjestima i selima o tobožnjem 'komunističkom raju'. Hrvatski seljaci moraju znati, da danas u Španjolskoj baš seljaci spašavaju svojom poštenom borbom staru katoličku kulturu i civilizaciju''.«<ref>[https://archive.org/stream/alojzije_stepinac_glasnik_postulature_1994-2015/alojzije_stepinac_glasnik_postulature_1996-broj1_djvu.txt Okružnica br. 130, objavljena u "Katolički List",]

u br. 39. od 24. rujna 1936., prenijeto u "Glasnik bl. Alojzija Stepinca" br. 3/1996, ur. Juraj Batelja</ref> 
O nastojanjima da obnove Jugoslaviju - koje su jasno deklarirali komunisti osnivavši [[Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije]] kao glavno tijelo vlasti na područjima koje su kontrolirali - u propovijedi u [[Svetište Majke Božje Bistričke|svetištu u Mariji Bistrici]] 9. srpnja 1944. godine, dakle u vrijeme kada se ishod rata već nazirao, izrekao je Stepinac ovakvu poruku:
:"''Smatra li možda ratujuća stranka, dok ovakvim strahotama pogađa našu zemlju zločinom, što hrvatski narod svom snagom svojega bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve? Onda bi bili zločinci i svi drugi narodi, koji nose u svom srcu isto tako nepokolebljivu težnju za slobodom i samostalnošću. Da se Hrvati ne će nikada odreći svoga prava, u to neka nitko ne sumnja''.«<ref>Anton Škvorčević, op. cit., str. 157</ref>
Inače je činjenica, da su Hrvati na području NDH pretežnim dijelom ginuli uslijed djelovanja postrojbi [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|NOVJ]] i saveznika. Od 155.142 osoba koji su poimenično popisane 1950. godine kao pali borci [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|NOVJ]] ili žrtve fašizma, bilo je Hrvata tek 55.802; njihov udio bi očito bio i manji da komunističke vlasti nisu odlučile popisati 6.422 žrtava avionskih bombardiranja (uglavnom savezničkih) kao žrtve fašizma. Hrvati su prevladavali među palim borcima i žrtvama fašističkog terora jedino na područjima uz Jadran, koja su do 1943. godine kontrolirali Talijani uz podršku četnika - tu je zapravo poginulo približno dvije trećine svih Hrvata s područja [[Socijalistička Republika Hrvatska|Narodne Republike Hrvatske]], popisanih kao žrtve na antifašističkoj strani (komunističke vlasti su se pridržavale odluke, da vojnike i civile poginule na neprijateljskoj strani ne popisuju).<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=304516 "Ljudski gubici u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu prema popisu iz 1950. godine"], str. 12-14, Mate Rupić, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 33 No. 1, 2001., pristupljeno 1. lipnja 2021.</ref> [[Bruno Bušić]] je na temelju službenih popisa stanovništva i procjena kompetentnih demografa koje je kraje 1960.-ih godina imao priliku izučavati kao suradnik Franje Tuđmana u tadašnjem [[Hrvatski institut za povijest|Insitutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske]] - iznio procjenu da je broj poginulih na "neprijateljskoj" strani na području Hrvatske i [[Bosna i Hercegovina|BiH]] za oko 30% veći od onoga na "antifašističkoj" strani; pri čemu je riječ uglavnom o stradalim etničkim Hrvatima.<ref>{{Citiranje weba|author=Bruno Bušić|date=5. svibnja 2019., prema knjiyi Bleiburška tragedija Hrvatskog Naroda (1976., str. 466-474)|title=Bruno Bušić: Demografski gubici – 
Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji (II)|url=https://projektvelebit.com/bruno-busic-demografski-gubici-zrtve-hrvata-u-hrvatskoj-i-jugoslaviji-ii/|accessdate=17. svibnja 2019.|work=projektvelebit.com|publisher=Projekt Velebit|language=}}</ref> Popis saveznih jugoslavenskih vlasti proveden 1964. godine utvrdio je na području čitave te države 83.257 poginulih Hrvata "na antifašističkoj strani" (uključujući [[Istra|Istru]], koja je 1941. godinu dočekala kao dio Italije, gdje je bilo skoro 6 tisuća palih boraca i žrtava fašizma, te uključujući poginule u bombardiranjima); u tome većina na područjima uz Jadran koje su kontrolirali Talijani uz potporu četnika kao [[Dobrovoljačka antikomunistička milicija|"Dobrovoljačke antikomunističke milicije"]].<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=114002 "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili 'okupatori i njihovi pomagači9 Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)"], Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 3, 2011.Vladimir Geiger, pristupljeno 2. lipnja 2021.</ref> Ukupno je Hrvata u tom ratu poginulo, smatra se, između 192 tisuća (procjena demografa [[Vladimir Žerjavić|Vladimira Žerjavića]]) i 207 tisuća (procjena demografa [[Bogoljub Kočović|Bogoljuba Kočovića]]).<ref>[https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=114002 "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu koje su prouzročili 'okupatori i njihovi pomagači' Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi)"], Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 3, 2011., pristupljeno 2. lipnja 2021.</ref> 1944. god. su masovna strijeljanja komunističke vlasti provodile čak i na području Srbije: Ministarstvo pravde Republike Srbije u službenom registru strijeljanih nakon 12. rujna 1944. god. broji s danom 2. lipnja 2021. god. 59.554 osoba.<ref>"[http://www.otvorenaknjiga.komisija1944.mpravde.gov.rs/ Otvorena knjiga", registar Komisije za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944.] (srpski), Ministarstvo pravde Republike Srbije, pristupljeno 2. lipnja 2021.</ref>

== Progon, mučeništvo i smrt (1945.-1960.) ==
=== Napeti mir ===
Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s [[partizani]]ma na pragu [[Zagreb]]a, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu. Stepinac je takav prijedlog odbio. Piše : "''Pavelić mi nudi, da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je Vaša stvar, kome ćete predati vlast, rekao sam mu. U politiku se ne miješam, nego ostajem tu, pa što bilo, da bilo''."<ref>{{Citiranje časopisa|last=Perić|first=Ratko|authorlink=|coauthors=|title=Stepinčevi interventi kod Pavelića|url=https://hrcak.srce.hr/search/?show=results&stype=1&c%5B0%5D=article_search&t%5B0%5D=stepin%C4%8Devi+interventi|date=|year=|month=|journal=Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, No. 3, 2017.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=15. veljače 2019.}}</ref>

U Zagreb su partizanske snage ušle [[8. svibnja]] [[1945.]] Stepinac je tražio od [[komunizam|komunističkih]] vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima [[Partizanski poslijeratni zločini u Zagrebu|koji je tih dana bjesnio u Zagrebu]]. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. [[Josip Broz Tito]] u Zagrebu se [[2. lipnja]] [[1945.]] sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi Crkve i novih vlasti [[Demokratska federativna Jugoslavija|Demokratske federativne Jugoslavije]] nekoliko mjeseci bili na prvi pogled korektni.

No povjesničari Jozo Tomasevich i Stella Alexander pišu da su bivši ustaški časnici kontaktirali Stepinca. Tako je posljednji šef ustaške policije, [[Erih Lisak]], prvo pobjegao s Pavelićem, ali se rujna 1945. potajno vratio u Hrvatsku kako bi organizirao ustaše koji su se skrivali u šumama.{{sfn|Tomasevich|p=560}} Lisak je uspio maskiran ući u nadbiskupsku palaču. Stepinčev tajnik ga je prepoznao i doveo Stepincu, koji se sastao s Lisakom, te ga saslušao bez komentara - naloživši svojem tajniku da pred njega ubuduće ne dovodi takvu vrstu posjetitelja.<ref>[https://biblicalstudies.org.uk/articles_rcl_02.php "Archbishop Stepinac Reconsidered",] Stella Alexander, "Religion in Communist Lands" 6.2 (1978): 76-88. Pristupljeno 15. lipnja 2021.</ref> Stepinca je kontaktirao i [[Ante Moškov]], bivši ustaški general, koji se vratio s istim ciljem organiziranja ustaša protiv novih vlasti: on je Stepincu poslao dva pisma, koja Stepinac po svemu sudeći nikad nije pročitao.<ref>[https://www.scribd.com/doc/276965697/Jozo-Tomasevich-Rat-I-Revolucija-U-Jugoslaviji-1941-1945 "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945"], Jozo Tomasevich, str. 619 EPH Liber 2010. Pristupljeno 15. lipnja 2021</ref> Policija je u nadbiskupskim podrumima pronašla kutije s - arhivom Ministarstva vanjskih poslova NDH, od kojih je nekoliko sadržavalo zlato koje su ustaše ukrale zatočenicima koncentracijskih logora NDH - te je kutije nadbiskupija bila preuzela bez pregledavanja njihovog sadržaja; poslije su te kutije bile predane ''partizanima'' nakon njihovog dolaska u Zagreb.{{sfn|Tomasevich|p=560}}<ref name=":6" /> 

[[22. rujna]] [[1945.]] objavljeno je ''Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije'', u kojem se govori o 501 ubijenih, zatvorenih i nestalih svećenika diljem Jugoslavije - u [[Zagrebačka nadbiskupija|Zagrebačkoj nadbiskupiji]] koja je zapravo bila manje pogođena pobijeno je 18% svećenika, u biskupijama u [[Bosna i Hercegovina|BiH]] je pobijeno pola i više svećenika - (dani su precizni podatci za one za čije se stradanje u to vrijeme sa sigurnošću znalo), te na mnoge koji se i dalje nalaze u različitim logorima, kao i drugi podatci o općenito grubom i nezakonitom postupanju prema crkvi i vjernicima.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.nsf-journal.hr/Online-Issues/Case-Studies/id/1142/komunistiki-progoni-katolike-crkve-u-bosni-i-hercegovini-1945-1990-brsvezak-9-br-3-2008#.XJj7m1VKgdV|title=Komunistički progoni katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945.-1990.|author=Ivica Lučić|date=|work=http://www.nsf-journal.hr|language=|publisher=National Securitz and the Future, Svezak 9, br. 3, 2008.|accessdate=25. ožujka 2019.}}</ref>  Pastirsko pismo dodaje: “Dopuštamo da je bilo i takvih svećenika, koji su se – zavedeni nacionalnostranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo medjutim istaći, da je broj takvih svećenika više nego neznatan.” S druge strane, Tomasevich piše da je među svećenicima sigurno bilo nevinih žrtava, ali mnogi su se svećenici pridružili ustašama, vršili dužnosti u ustaškoj upravi i vojsci, te je većina svećenstva podržavala ustaše i provodila propagandu za ustaške vlasti.{{sfn|Tomasevich|p=568-569}} Stepinac i hrvatski biskupi su još 24. ožujka 1945. javnom poslanicom pozvali narod da ostane lojalan NDH i osudili partizane.{{sfn|Tomasevich, Rat i revolucija|p=609}}

:Vidi Wikiizvor: [[s:Pastirsko_pismo_katoličkih_biskupa_Jugoslavije_20._rujna_1945.|Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije 20. rujna 1945.]]

Povjesničar Jozo Tomasevich napominje da su sve strane u drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije ubijale svećenike. Počelo je 1941. s ustaškim ubijanjem pravoslavnih svecenika i biskupa, kojih su ustaše pobili čak 188, medju njima 3 episkopa,{{sfn|Tomasevich, Rat i revolucija|p=625-630}} protjerali veliku većinu preostalih svećenika u Srbiju, za što niti Stepinac niti itko drugi iz hrvatske Crkve nikada nije javno prosvjedovao, kao ni protiv ostalih masovnih ustaških napada na SPC (rušenje mnogih pravoslavnih crkvi, nacionalizacija imovine [[Srpska pravoslavna crkva|SPC]], stvaranje [[Hrvatska pravoslavna Crkva|Hrvatske pravoslavne crkve]], prisilnog "prekrštavanja" 250.000 pravoslavaca, itd). 1945. godine su, doista, svećenike ubijali partizani, te i nakon završetka rata komunistička "narodna vlast", i to katoličke i pravoslavne svećenike.<ref name=":0" />{{sfn|Tomasevich|p=569}}  Povjesničari pišu da se je 75 katoličkih svećenika u NDH pridružilo partizanskom pokretu, dok je svećenik [[Svetozar Rittig]] bio član predsjedništva ZAVNOH-a.

Engleska povjesničarka Stella Alexander, će kasnije navodi da je Pastirsko pismo “popraćeno okružnicom samo svećenstvu koja je napisana na još beskompromisnijem jeziku, i pokazala da su zahtjevi Crkve jednako dalekosežni kao i Partije, i isto toliko apsolutni.” Okružnica je napala cjelokupnu osnovu vladinih reformi i odvajanje Crkve i države, odbacila je sekularno obrazovanje i zahtijevala vjeronauk kao sveto pravo, odbacila pravo države da nacionalizira imovinu te iznijela da su posrijedi grijesi koje kanonsko pravo kažnjava izopćenjem; komentira Stella Alexander 1978. godine stavove katoličkih biskupa o komunističkoj vladavini započetoj u [[Jugoslavenski komunistički zločini nakon završetka Drugog svjetskog rata|jugokomunističkom teroru iz 1945. godine]].<ref name=":6" />

Na reakciju vlasti na Pastirsko pismo čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila [[Josip Broz Tito|Titova]] izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u [[Hrvatska|Hrvatskoj]]. Nakon toga [[Komunistička partija Jugoslavije|partijski]] je tisak pojačao napade na Stepinca i [[biskup]]e, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.

Prilikom dolaska na blagoslov nove župe sv. Petra u [[Zaprešić]]u [[4. studenog]] [[1945.]], Alojzije Stepinac i zaprešićki župnik [[isusovac]] [[Matija Pašiček]] napadnuti su kamenjem i jajima. Napad je organizirala komunistička vlast. Spretnošću vozača Stjepana Kranjčeca, u napadu nije bilo stradalih. U spomen na taj događaj, otkrivena je 2004. godine spomen-ploča s likom bl. Alojzija Stepinca i prigodnim tekstom na pročelju kapelice sv. Petra u Zaprešiću.<ref>Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, Zagreb, God. 11. (2004.)</ref>

Komunistička tajna služba uhodila je i prisluškivala Stepinčevu rodbinu. Tko od njih nije surađivao s režimom, ušao u partiju ili nije bio "podoban" bio je podvrgnut maltretiranjima, ispitivanjima i progonima te nije mogao dobiti [[posao]] - makar je Stepinčev brat Mijo bio 1943. godine ubijen zbog suradnje s [[Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije|partizanima]], s kojima je u kontaktu bila i Mijina supruga.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.vecernji.hr/premium/alojzije-stepinac-propovijedao-protiv-ustasa-ne-znajuci-da-su-mu-nijemci-ubili-brata-miju-1021691|title=Stepinčeva brata bliskog komunistima 1943. ubili su Nijemci|author=Zvonimir Despot|date=28. kolovoza 2015.|work=|language=|publisher=Večernji list|accessdate=15. veljače 2019.}}</ref> Stepinčev nećak bio je teško ranjen u dva [[atentat]]a, zlostavljan u kaznionici, psihički propao i završio u duševnoj bolnici. Stepinčeva sestra Štefanija imala je psihičke probleme uslijed toga.<ref>Batelja, Josip: Stradanja u Federalnoj Hrvatskoj, Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, Zagreb, God. XV., 2008.</ref>

=== Uhićenje i suđenje ===
[[Datoteka:Alojzije Stepinac on trial.jpg|mini|right|Alojzije Stepinac za vrijeme suđenja]] 
Dana [[18. rujna]] [[1946.]] u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu nadbiskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog [[10. travnja]], na godišnjicu osnivanja [[NDH]], a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova [[NDH]]; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.

Stepinca je na sudu branio [[Ivo Politeo]], najistaknutiji hrvatski odvjetnik toga doba, a u svoju obranu je govorio i sam Stepinac. Priznao je da je posjetio ustaške vođe Pavelića i Kvaternika čim su stigli, ali tvrdio je da se to može smatrati normalnim za poglavara Katoličke crkve.<ref name=":6" /> Međutim, Stella Alexander piše da je oduševljeni ton njegove dobrodošlice ustaškim vlastima kod svećenstva nedvojbeno ostavio očekivanje da će ih prihvatiti i surađivati s njima,<ref name=":6" /> dok drugi povjesničari navode da je Stepinac podržavao NDH vlasti do samog kraja.{{sfn|Tomasevich|p=558}}<ref name=":1" /> Aleksandar vjeruje da je Politeo uspješnije opovrgnuo neke druge optužbe. Istaknuo je da je Stepinčeva kontrola nad cenzuriranim katoličkim tiskom u NDH uglavnom bila formalna, dok je tvrdio da, kad je proglašen vojnim vikarom, dvojica ustaških dužnosnika-svećenika su već bili imenovani za njegove zamjenike.<ref name=":6" /> Što se tiče ustaških arhiva u nadbiskupskim podrumima, Stepinac je tvrdio da ih je prihvatio ne provjeravajući što se u njima nalazi, dok za sastanak s bivšim šefom ustaške policije, [[Erih Lisak|Lisakom]] (kada se on vratio u Hrvatsku kako bi vodio ustaški otpor protiv novih vlasti), za taj sastanak Stepinac je krivio svog tajnika.<ref name=":6" /> Stella Alexander navodi da se Stepinac pokazao najnesigurnijim pri pokušaju obrane od najozbiljnijih optužbi o ulozi Crkve u prisilnom preobraćenju srpskog pravoslavnog stanovništva na katoličanstvo.

Nekoliko mjeseci prije [[Vatikan]]u je upućeno upozorenje, da će Stepinac biti uhićen, sa zahtjevom da ga smijene, jer ''...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih...'' Naime se pokazalo da biskupi u Jugoslaviji na čelu s Alojzijem Stepincem čvrsto odbijaju nastojanja vlasti [[Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija|Titove Jugoslavije]] da odvoje katolike u Jugoslaviji od Rima: stoga se htjelo maknuti najistaknutijeg protivnika tog važnog plana komunističkih vlasti.<ref>{{Citiranje časopisa|last=Akrap|first=Gordan|authorlink=|coauthors=|title=Gordan Akrap, Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e, Udruga sv. Juraj, Glas Koncila – Laser plus, Zagreb, 2016., poglavlje »Nadbiskup Alojzije Viktor Stepinac i komunistička vlast u Jugoslaviji«|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=271412|date=|year=|month=|journal=prezentacija Daniela Patafte: Croatica Christiana periodica, Vol. 41 No. 79, 2017.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> U Deklaraciji [[Hrvatski sabor|Hrvatskog sabora]] o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu od 14. veljače 1992. god. se cjelokupni progon Alojzija Stepinca pripisuje tome "što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana".<ref>{{Citiranje weba|url=https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_02_9_140.html|title=Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu|author=Hrvatski sabor|date=21. veljače 1992.|work=|language=|publisher=Narodne Novine br. 9/1992|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref>

Na suđenju je tužitelj [[Jakov Blažević]] koristio i takve dokaze za koje su neki tvrdili da su krivotvoreni: tako je kao osobito inkriminirajući dokument korišten tobožnji Stepinčev izvještaj [[Sveta Stolica|Svetoj Stolici]] iz 1943. godine, u kojemu Stepinac sebe (navodno) naziva "glavnim biskupom jedine katoličke države na Balkanu i metropolitom Hrvatske i Slavonije" - makar Stepinac nije imao niti je ikada koristio naslov "metropolita Hrvatske i Slavonije"; kao što nigdje nije sebe nikada nazivao niti "glavnim biskupom" (takav naslov se u katoličkoj hijerarhiji naprosto ne koristi); a nije naposljetku zabilježeno niti da bi Stepinac govorio da je Hrvatska na [[Balkanski poluotok|Balkanu]]. Pritom su taj dokument komunističke vlasti navodno pronašle u arhivi Ministarstva vanjskih poslova NDH, kojemu Stepinac uopće nije slao svoja izvješća Svetoj Stolici i gdje doista nije pronađeno niti jedno drugo Stepinčevo izvješće.<ref>{{Citiranje weba|url=https://kamenjar.com/kako-je-jakov-blazevic-ispitivao-stepinca-u-montiranom-procesu/|title=Kako je Jakov Blažević ispitivao Stepinca u montiranom procesu|author=A. Majić|date=5. siječnja 2019.|work=|language=|publisher=kamenjar.hr|accessdate=11. kolovoza 2020.}}</ref> Povjesničar Jure Krišto je 2020. objavio da je glavni autor tog izvještaja nedvojbeno hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, koji je 1943. poslan u Vatikan kao dio neformalnog hrvatskog predstavništva (Vatikan nije službeno priznavao NDH).<ref name=":4">{{Citiranje časopisa|author=Jure Krišto|title=Rješenje enigme navodnoga pisma nadbiskupa Stepinca papi od 18. svibnja 1943. godine|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=345191|date=2020-05-13|journal=Obnovljeni Život : časopis za filozofiju i religijske znanosti|volume=75.|issue=1.|pages=25–37|id=10.31337/oz.75.1.2|language=hr|accessdate=2021-04-16}}</ref> Krišto piše da je Draganović prethodno razgovarao sa Stepincem te da su se autori pisma koristili Stepinčevim materijalima, razmišljanjima i političkim prosudbama. Krišto iznosi da nema dokaza da je Stepinac autor pisma, ali je vidljivo daje pismo uglavno napisano Draganovićevim rukopisom, te da su u izradi pisma sudjelovali i drugi, uglavnom ljudi povezani s Ministarstvom vanjskih poslova NDH. Upravo kopija izvještaja pronadjena u tom ministarstvu je prezentiranana sudjenju Stepincu, uz tvrdnju da je baš Stepinac njegov autor.<ref name=":4" />

Vatikan je o zahtjevu jugoslavenskih komunističkih vlasti da on napusti Jugoslaviju obavijestio Stepinca, rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga [[Vatikan]] neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena već [[11. listopada]] iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč insistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.

==== Propagandne manipulacije spisom sa suđenja ====
Komunističke vlasti su desetljećima provodile propagandu kojom se Alojzija Stepinca - kao najugledniju figuru katoličke vjerske zajednice - prikazivalo kao zločinca. U javnosti se njegovo ime smjelo spominjati samo u najnegativnijem kontekstu: kao suradnika ustaškog režima i kočničara razvoja novog društvenog poretka.<ref>{{Citiranje weba|url=http://misija.slobodnadalmacija.hr/clanci/ID/15089/Utjecaj-komunisticke-propagande-na-stvaranje-negativne-slike-o-Alojziju-Stepincu|title=Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o Alojziju Stepincu|author=|date=25. studenog 2015.|work=|language=|publisher=Slobodna Dalmacija|accessdate=12. svibnja 2019.}}</ref>

[[UDBA]] je manipulirala sa sadržajem sudskog spisa s njegovog suđenja, organizirajući objavljivanje samo onih detalja koji su se mogli koristiti u protukatoličkoj i protuhrvatskoj propagandi. Zadnji put je sudski spis UDBA - kao pravi "vlasnik" tog suđenja i cjelokupne "istine" o A. Stepincu - revidirala 1983. godine. Sadržaj službene zabilješke o obrambenom govoru Stepinčevog odvjetnika dr. [[Ivo Politeo|Ive Politea]] na suđenju u cijelosti glasi: "Tekst obrambenog govora dr. Politea, branioca optuženog Stepinca, na rapravi 8.XI.1946. (kopija). Predmet obuhvaća 32 stranice. Po svom sadržaju predmet spada u grupu 'A' i nije za korištenje izvan službe DS. Primjedba: Predlaže se izuzimanje čitavog materijala iz predmeta radi oformljenja sudskog spisa." Dio dokumenata iz sudskog spisa je tom prigodom uništen, a da se ne bi znalo koji su točno dokumenti uništeni, uništen je i popis ("kratki pregled") sadržaja sudskog spisa.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.glas-koncila.hr/nepozeljni-dokumenti-iz-dosjea-stepinac-11-kako-je-krivotvoren-stepincev-dnevnik/ |title=Kako je krivotvoren Stepinčev "Dnevnik", Tomislav Vuković (2. dio feljtona 'Nepoželjni' dokumenti iz 'Dosjea Stepinac')|author=Tomislav Vuković|date=12. svibnja 2019.|work=|language=|publisher=Glas Koncila br. 19, 12. svibnja 2019.|accessdate=12. svibnja 2019.}}</ref>

=== Zatvor i kućni pritvor ===
Dana [[19. listopada]] [[1946.]] prebačen je sjeverno od Zagreba u [[Lepoglava|Lepoglavu]]<ref name="Batelja2010-436">Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 436</ref> nekadašnji [[pavlini|pavlinski]] [[samostan]] koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje se svaki dan služio misu: takav tretman nisu imali drugi svećenici u jugoslavenskim zatvorima<ref>{{Citiranje časopisa|last=Čolak|first=Beat|authorlink=|coauthors=Dean Slavić|title=Biblijski intertekst u Batinama do oltara don Ante Bakovića|url=https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=181856|date=|year=|month=|journal=Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol. 69. No. 2., 2014.|volume=|issue=|pages=|id=|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref>, ali je Stepinac bio osoba čiji je progon privlačio međunarodnu pažnju.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine [[1947.]], majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu [[knjiga|knjige]], rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten [[5. prosinca]] [[1951.]]<ref name="Batelja2010-436" /> i prebačen u [[Krašić]], gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Stepinca su u Krašiću dočekali američki i drugi novinari, kojima je izjavio da u zatvoru nije bio maltretiran, mogao je držati misu, imati posjetitelje, knjige i novine'''.<ref name=":7" />''' Dodao je: '''“'''Pustili su me na njihovu vlastitu želju ... Razlog zbog kojeg nisam tražio da me puste je taj što se ne osjećam krivim."

Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, [[molitva|molitvi]] i služenju misa. [[ljeto|Ljeti]] se kupao u [[rijeka|rijeci]], a uživao je i u šetnjama. Režim ga je pustio na uvjetnu slobodu, ali je zato u Krašiću uveden strogi policijski nadzor: ''Otkako je došao na izdržavanje (kazne) u sjedište rodne župe, svi su župljani živjeli pod stalnim nadzorom. Posjetitelji koji bi dolazili u Krašić bili su temeljito pregledavani jer se režim bojao da koji od njih ne nosi zasužnjenom Nadbiskupu neko pismo ili neki drugi dokument. Nisu mu se mogli približiti na uobičajen način, već bi se presvukli u krašićku narodnu nošnju ili bi se potajice, na stražarovu oku nedohvatnim vratima, probili u župnu kuću. Autobusi i vozila koja bi prolazila kroz Krašić bili su pod nadzorom i više puta su bili zaustavljani, a putnici pregledavani. Više se puta dogodilo da su takvi posjetitelji bili odvedeni u mjesnu policijsku stanicu, gdje su ih ispitivali o razlogu dolaska u Krašić te o smjeru kretanja.''<ref name="Batelja2010-436-437">Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 436-437</ref>

Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovjedaonicu, gdje je župnik Vraneković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.

[[Datoteka:Kip blaženog kardinala Alojzija Stepinca u Baškoj Vodi, Hrvatska.jpg|mini|Kardinalov kip u [[Baška Voda|Baškoj Vodi]]]]

====Posthumno poništenje presude====
Presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. poništena je 22. srpnja 2016. jer grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva, zaključio je sud obrazloživši odluku o reviziji presude kojom je Stepinac kažnjen sa 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnjim gubitkom političkih i građanskih prava.
Presuda koja je donesena u tom procesu 1946., predstavlja zloporabu političke moći i grubo kršenje svih načela prava.<ref>http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/odluka-o-reviziji-sudskog-postupka-kardinalu-alojziju-stepincu---444148.html</ref>

===Kardinalska čast===
Na audijenciji kod pape Pija XII. skupina se Hrvata zanimala kad će nadbiskup Stepinac postati kardinalom, na što je papa odgovorio:<ref name="Batelja2010-438">Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 438</ref>
{{citat|Nemate, doduše, kardinala, ali imate svetca.|Pio XII.}}

Dana [[29. studenog]] [[1952.]] u Vatikanu je objavljen popis novih [[kardinal]]a na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi da napusti [[Hrvatska|Hrvatsku]], no Stepinac to odbija. Na tajnom konzistoriju [[12. siječnja]] [[1953.]] papa Pio XII. imenovao je 24 nova kardinala, među kojima je nadbiskup Alojzije Stepinac.<ref name="Batelja2010-438" /> Kada je papa [[Franjo]] u svibnju 2020. godine za javnost otvorio arhivu iz doba Pija XII., otkriveno je kako je tadašnji papa Stepincu za naslovnu crkvu dao rimsku crkvu San Paolo alla Regola.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.glas-koncila.hr/napokon-rijesen-povijesni-misterij-zatocenomu-stepincu-papa-dodijelio-crkvu-nad-celijom-sv-pavla-apostola/|title=NAPOKON RIJEŠEN POVIJESNI MISTERIJ Zatočenomu Stepincu papa dodijelio crkvu nad ćelijom sv. Pavla apostola|author=Glas Koncila|date=22. prosinca 2020.|work=glas-koncila.hr|language=|publisher=Glas Koncila|accessdate=22. prosinca 2020.}}</ref>

===Smrt===
Još [[1953.]] dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz [[Freiburg]]a, bio je dijagnosticirao Stepincu [[policitemija|policitemiju]], rijetku [[bolest]] [[krv]]i koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se i [[tromboza]] u lijevoj nozi. Bolest se s godinama više nije mogla obuzdati i [[10. veljače]] [[1960.]] [[kardinal]] Alojzije Stepinac je preminuo, u Krašiću, svojem rodnom mjestu i mjestu svoje konfinacije. U 14 sati i 15 minuta<ref name="Batelja2010-4440">Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 440</ref> uspio je šapnuti ''fiat voluntas tua'' (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.

Državne vlasti tek uz oklijevanje dopuštaju da se Nadbiskupovo tijelo pokopa u Zagrebačkoj katedrali. Režimski tisak u Zagrebu je vijest o smrti najprominentnijeg vođe Katoličke Crkve u Jugoslaviji jedva spomenuo,<ref>{{Citiranje weba|url=https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/politika/na-danasnji-dan-prije-60-godina-new-york-times-je-na-naslovnici-objavio-vijest-o-smrti-velikog-hrvata-u-hrvatskim-medijima-ni-ime-mu-nisu-stavili-1002930|title=Na današnji dan, prije 60 godina, New York Times je na naslovnici objavio vijest o smrti velikog Hrvata. U hrvatskim medijima ni ime mu nisu stavili|author=Višnja Starešina|date=10. veljače 2020.|work=|language=|publisher=Slobodna Dalmacija|accessdate=11. veljače 2020.}}</ref> ali je ona objavljena na naslovnici "New York Timesa".<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.nytimes.com/1960/02/11/archives/cardinal-stepinac-dead-at-61-was-imprisoned-by-yugoslavia-prelates.html?searchResultPosition=1|title=Cardinal Stepinac Dead at 61; Was Imprisoned by Yugoslavia; Prelate's Conviction as War Collaborationist Sparred Church-State Conflict STEPINAC IS DEAD AT THE AGE OF 61|author=|date=11. veljače 1960.|work=|language=engleski|publisher=The New York Times|accessdate=11. veljače 2020.}}</ref>

Prof. dr. [[Neda Aberle]] s Medicinskog fakulteta u Osijeku (pedijatrica sa znanstvenom ekspertizom u djelovanju imunog sustava i trovanjima<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.bib.irb.hr/pregled/profil/25567|title=Pregled po CROSBI profilu: Neda Aberle|accessdate=6. svibnja 2021.}}</ref>) iznosi u studenom 2017. god. da su nakon osamostaljenja [[Hrvatska|Hrvatske]] analizom Stepinčevih [[kosti]]ju utvrđene visoke koncentracije teških metala, koje su najvjerojatnije uzrokovale njegovu smrt: koncentracija olova je iznosila 15,1&nbsp;mg/kg, ( normalna koncentracija je 0,64), koncentracija kroma je iznosila 45,3&nbsp;mg/kg (normala je manje od 2), antimona 391&nbsp;mg/kg (normala je 21), kalija 23,5&nbsp;mg/kg (1,8), arsena 3,8&nbsp;mg/kg (manje od 1); prema dr. Aberle riječ je o nepobitnim dokazima da je Stepinac bio sustavno trovan'''.'''<ref>{{Citiranje weba|url=https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/hrvatska/je-li-kardinal-stepinac-zapravo-umro-od-sustavnog-trovanja-39-bio-je-ozracen-radioaktivnim-tvarima-analiza-je-pokazala-da-je-u-sebi-imao-olova-kroma-arsena-39-516372|title=Je li kardinal Stepinac zapravo umro od sustavnog trovanja?: 'Bio je ozračen radioaktivnim tvarima, analiza je pokazala da je u sebi imao olova, kroma, arsena...'|author=Danijel Šarac|date=10. studenog 2017.|publisher=Slobodna Dalmacija|accessdate=6. svibnja 2021.}}</ref> Prije toga, u siječnju 2016. god. je povjesničar [[Hrvoje Klasić]] tvrdio da je [[Institut Ruđer Bošković]] navodno utvrdio da nema dokaza Stepinac mučen ili trovan, kao i da dokazi trovanja nisu pronađeni ni prilikom ekshumacije i istrage 1993. godine, vođene za vrijeme Franje Kuharića.<ref>{{Citiranje weba|url=https://hr.n1info.com/vijesti/a94944-Klasic-Slusamo-o-tome-kako-je-Stepinac-bio-trovan-zracen-i-maltretiran-ali-ne-postoje-dokazi/|title=Klasić: Slušamo o tome kako je Stepinac bio trovan, zračen i maltretiran, ali ne postoje dokazi|date=2016-01-05|work=N1|language=hr|accessdate=2021-05-01}}</ref> 

Dr. Neda Aberle  iznosi da se nakon toliko godina ne može utvrditi je li Stepinac bio izložen radijaciji.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/516372/je-li-kardinal-stepinac-zapravo-umro-od-sustavnog-trovanja-39bio-je-ozracen-radioaktivnim-tvarima-analiza-je-pokazala-da-je-u-sebi-imao-olova-kroma-arsena39|title=Je li kardinal Stepinac zapravo umro od sustavnog trovanja?: 'Bio je ozračen radioaktivnim tvarima, analiza je pokazala da je u sebi imao olova, kroma, arsena...'|author=Damir Šarac|date=10. studenog 2017.|work=|language=|publisher=Slobodna Dalmacija|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref> "The New York Times" izvješćuje 1991. god. da je vodeći istraživač radioaktivnog zračenja i primjeni istog u liječenju, američki liječnik John H. Lawrence, 1953. doletio u Jugoslaviju te liječio zračenjem Alojzija Stepinca od bolesti krvi; u tome da je korišten radioaktivni fosfor.<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.nytimes.com/1991/09/09/us/john-h-lawrence-87-led-in-radiation-research.html|title=John H. Lawrence, 87; Led in Radiation Research|author=By BRUCE LAMBERT|date=9. rujna 1991.|work=|language=engleski|publisher=The New York Times|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref>

====Prijepori o trovanju Alojzija Stepinca====
Josip Manolić, komunistički policajac i obavještajac najvišeg ranga koji je u presudno vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske obnašao ključnu dužnost predsjednika Vlade RH - a koji je na početku Stepinčevog utamničenja bio šef zatvorskog sustava [[Socijalistička Republika Hrvatska|SR Hrvatske]], te kasnije u sastavu [[UDBA|UDBE]] nadzirao sve političke zatvorenike u [[SFRJ]] - prezentirajući knjigu svojih memoara "Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" izlazi 2015. godine u javnost s detaljima o uhićenju, suđenju i tretmanu Alojzija Stepinca. Manolić tvrdi da je šef komunističke Jugoslavije [[Josip Broz Tito]] - na sastanku u Beogradu kojem je među nekolicinom prisutnih sudjelovao i šef hrvatskih komunista [[Vladimir Bakarić]] - bio još prije ulaska [[Jugoslavenska narodna armija|Jugoslavenske Armije]] u Zagreb 1945. god. naredio da se nadbiskupa Stepinca ubije, ali je ubojstvo spriječio tadašnji načelnik OZNE u Hrvatskoj [[Ivan Krajačić|Ivan Stevo Krajačić]].<ref>[http://www.jutarnji.hr/-bio-sam-odabran-da-sprovedem-stepinca-u-lepoglavu--tito-je-poslao-oficira-ozne-da-likvidira-stepinca--ali-je-stevo-krajacic-kardinala-upozorio-da-se-skloni/1378304/ "Josip Manolić 'Tito je poslao oficira Ozne da likvidira Alojzija Stepinca, ali je Stevo Krajačić kardinala upozorio da se skloni'"], Tomislav Mamić za "Jutarnji List", 8. srpnja 2015.</ref>

Postulator postupka za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja (profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) odgovara na Manolićeve izjave i pisanje tvrdnjom da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je njegovo utamničenje nadzirao J. Manolić: sudske medicinske komisije su proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio izlagan radijaciji, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao nalog da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.<ref>[http://www.jutarnji.hr/kaptol-odgovara-manolicu-stepincevo-je-srce-danima-cuvano-u-samostanu--a-nadb--seper-ga-je-predao-agentima-udbe-tek-nakon-prijetnje/1382663/ "Kaptol uzvratio Manoliću: Stepinčevo je srce danima čuvano u samostanu, a nadb. Šeper ga je predao agentima Udbe tek nakon prijetnje"], Juraj Batelja u "Jutarnji List" 15. srpnja 2015.</ref>

Novinari poznatog američkog časopisa Time dvaput su tijekom 1951. intervjuirali Stepinca - u zatvoru i na dan kada je pušten iz zatvora. Napisali su da je Stepinac bio u "dobroj formi" (engleski: "fit")<ref>{{Citiranje novina|title=YUGOSLAVIA: Where There Is Good Will . . .|url=http://content.time.com/time/subscriber/article/0,33009,814692,00.html|work=Time|date=1951-04-16|accessdate=2021-04-16|id=0040-781X|language=en-US}}</ref> i da je "hodao lako i čvrsto, bez traga zatvorskog drhtanja".<ref name=":7">{{Citiranje novina|title=YUGOSLAVIA: Dust In the Eyes|url=http://content.time.com/time/subscriber/article/0,33009,859448,00.html|work=Time|date=1951-12-17|accessdate=2021-04-17|id=0040-781X|language=en-US}}</ref> Isti je časopis je 1960. napisao da je Stepinac 1953. obolio od bolesti krvi, [[Policitemija|policitemije]] (znanost do danas nije utvrdila točne uzroke nastanka ta vrsta raka krvi, izuzev da se javlja povodom mutacije gena odgovornih za proizvodnju krvi<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.mayoclinic.org/diseases-conditions/polycythemia-vera/symptoms-causes/syc-20355850|title=Polycythemia vera|author=Mayo Clinic staff|date=18. ožujka 2021.|language=engleski|publisher=Mayo Clinic|accessdate=7 svibnja 2021.}}</ref>), za koju se tada predviđalo 7 do 10 godina života, uz najbolje metode liječenja. Novinar i teolog [[Drago Pilsel]] navodi da su Stepinca od te bolesti liječili vrhunski liječnici - poznati hrvatski kirurg i Stepinčev osobni prijatelj, prof. dr. [https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52832 Danko Riessner], te vrhunski stručnjaci iz Njemačke i Amerike, koji su svi posjećivali Stepinca.<ref name=":5">{{Citiranje weba|url=https://www.nacional.hr/svjetski-ekskluziv-iz-2016-kaptol-prevario-papu-alojzije-stepinac-nije-ubijen/|title=SVJETSKI EKSKLUZIV IZ 2016.: Kaptol prevario Papu, Alojzije Stepinac nije ubijen|work=NACIONAL.HR|language=hr|accessdate=2021-04-16}}</ref> Nitko od tih liječnika nije primijetio simptome trovanja ili zračenja u Stepincu. Liječili su ga najsuvremenijim metodama, uključujući radioaktivnim izotopima. O svemu je dr. Riessner osobno obavijestio Papu, tijekom posjete Vatikanu.<ref name=":5" /> Dr. Riessner je napisao da je Stepinac umro od komplikacija bolesti, te je također bio prisutan pri obdukciji, i Riessner ne navodi da je bilo što sumnjivo učinjeno ili pronađeno. Ni tijekom obdukcije 1993. godine ništa nije otkriveno, kada je Kongregacija za kauze svetaca zatražila toksikološku analizu, piše Drago Pilsel 2016. godine.<ref name=":5" />

Ugledna hrvatska pedijatrica (s ekspertizom u području plućnih bolesti) prof. dr. [[Neda Aberle]] iznosi 2018. god. da je obdukcija provedena od zdravstvenih vlasti nakon Stepinčeve smrti naznačila kao razlog smrti [[Plućna embolija|plućnu emboliju]], koja nije sukladna simptomima koje je Alojzije Stepinac imao.<ref>{{Citiranje weba|url=https://dalmatinskiportal.hr/hrvatska/u-zadru-iznesena-inicijativa-o-proglasenju-stepinca-zastitnikom-sudaca-i-odvjetnika/28705|title=U Zadru iznesena inicijativa o proglašenju Stepinca zaštitnikom sudaca i odvjetnika|date=8. veljače 2018.|publisher=Dalmatinski portal|accessdate=6. svibnja 2021.}}</ref> Makar brojni znanstveni izvori navode da je bolest policitemija, kojom su Stepinca još 1953. dijagnozirali vrhunski svjetski stručnjaci, daleko glavni uzročnik plućne embolije ("Polycythemia is a single most significant risk factor for pulmonary embolism"), <ref>{{Citiranje časopisa|author=Martin Griesshammer, Jean-Jacques Kiladjian, Carlos Besses|title=Thromboembolic events in polycythemia vera|url=https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC6469649/|date=2019|journal=Annals of Hematology|volume=98|issue=5|pages=1071–1082|id=10.1007/s00277-019-03625-x|accessdate=2021-05-06}}</ref> <ref>{{Citiranje časopisa|author=Lidija Ristić, Milan Rančić, Milan Radović, Zorica Cirić, Dušanka Kutlešić Kurtović|title=Pulmonary embolism in chronic hypoxemic patients with and without secondary polycythemia--analysis of risk factors in prospective clinical study|url=https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/23892842/#:~:text=Conclusion:%20Polycythemia%20is%20a%20single,raise%20clinical%20suspicion%20of%20PE.|date=2013-08|journal=Medicinski Glasnik: Official Publication of the Medical Association of Zenica-Doboj Canton, Bosnia and Herzegovina|volume=10|issue=2|pages=258–265|accessdate=2021-05-06}}</ref><ref>{{Citiranje weba|url=https://www.webmd.com/cancer/lymphoma/qa/are-blood-clots-a-risk-if-you-have-polycythemia-vera|title=Are blood clots a risk if you have polycythemia vera?|work=WebMD|language=en|accessdate=2021-05-06}}</ref> dr. Neda Aberle ukazuje da je smrtna agonija kod A. Stepinca trajala čak tri dana. Stoga, kategorična je dr. Neda Aberle, embolija plućnih vena navedena kao razlog smrti u nalazu obdukcije, ne može biti razlog smrti. Prema njoj, simptomi odgovaraju posljedicama trovanja teškim metalima - koji su doista pronađeni u Stepinčevim kostima u izrazito visokim koncentracijama - uslijed kojih je nastalo [[multiorgansko zatajenje]], kao neposredni uzrok smrti<ref>{{Citiranje weba|url=https://ika.hkm.hr/novosti/zadar-predstavljena-knjiga-komunisticki-progon-i-mucenistvo-blazenoga-alojzija-stepinca/|title=Zadar: Predstavljena knjiga „Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca"|date=9. veljače 2018.|publisher=IKA|accessdate=7. svibnja 2021.}}</ref> Kod plućne embolije smrt - ako nastupi - nastupa naglo, u pravilu unutar 1 do 2 sata.<ref>{{Citiranje weba|url=http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-za-pacijente/bolesti-pluca-i-disnih-putova/plucna-embolija|title=Plućna embolija|publisher=MSD medicinski priručnik za pacijente|accessdate=7. svibnja 2021.}}</ref> Za razliku od tih tvrdnji, izvještaj Stepinčevog osobnog liječnika i prijetalja, Dr. Reissner-a, navodi da je kraj naglo nastupio: "tromboza (to jest diretnna poslejdica dijagnozirane policitemije) je ovaj put zahvatila žile zdjelice i dovela do masovne plućne embolizacije...Čitava terminalna kriza trajala je svega nekoliko sati te je kardinal preminuo još istog dana, t.j. 10. 2. 1960. u 14 sati i 15 minuta".<ref name=":5" /> 

===Pokop===
Nadbiskup-koadjutor [[Franjo Šeper]] naredio je da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu [[crna boja|crne]] [[zastava|zastave]]. Od državnog je službenika zatražio, da se tijelo doveze u [[Zagreb]] i pokopa u kripti [[zagrebačka katedrala|prvostolne crkve]]. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se [[12. veljače]] ipak predomislile. 

Pogreb je održan 13. veljače 1960. godine u [[Zagrebačka katedrala|Zagrebačkoj katedrali]], uz sudjelovanje mnogih biskupa, svećenika i oko 20.000 vjernika. Sve je bilo pomno praćeno, fotografirano, dokumentirano i analizirano od strane jugoslavenskih službi sigurnosti.<ref>{{Citiranje weba|url=Zagrebačka katedrala|title=Šokantni Udbin dosje iz ’60-ih: ‘Sprovod Alojzija Stepinca’|author=Ines Šikić|date=10. kolovoza 2016.|work=|language=|publisher=Express 24 sata|accessdate=11. veljače 2020.}}</ref>

Stepinac je pokopan u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa [[Maksimilijan Vrhovac|Maksimilijana Vrhovca]], a u kripti se nalaze i tijela [[Petar Zrinski|Petra]] i [[Ivan Antun Zrinski|Ivana Antuna Zrinskog]], [[Fran Krsto Frankopan|Frana Krste Frakopana]] te [[Eugen Kvaternik|Eugena Kvaternika]]. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme ''Ecce quomodo moritur iustus'' (''Evo kako umire pravednik''). Danas je tijelo blaženog Alojzija Stepinca izloženo za štovanje u sarkofagu od kristala i srebra, u prostoru iza glavnog oltara Katedrale.<ref>{{Citiranje weba|url=http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/muzej-bl-alojzija-stepinca/grob-bl-alojzija-stepinca/218|title=Grob bl. Alojzija Stepinca|author=|date=|work=|language=|publisher=Zagrebačka Nadbiskupija|accessdate=11. veljače 2020.}}</ref>

== Djela ==
Propovijedi, govori i poruke Alojzija Stepinca objavljivani su u onovremenom katoličkom tisku. Posthumno su sabrani i u više knjiga objavljeni njegovi spisi.

* [https://hrcak.srce.hr/230689 ''Zavjet Hrvatskog sabora : Jeruzalemska kapelica Groba Isusa u Ludbregu''] (1940.) <ref>Alojzije Stepinac, [[Juraj Lahner|Juraj Lachner]], [[Josip Andrić (muzikolog)|Josip Andrić]], Ivan Bočkaj, ''Zavjet Hrvatskog sabora : Jeruzalemska kapelica Groba Isusa u Ludbregu'', ''[[Podravski zbornik]]'' 21/1995. (pretisak iz časopisa ''[[Sveta zemlja (časopis)|Sveta zemlja]]''  1-2/1940.)</ref>
* ''Katehetske propovijedi'' (1956., 2015.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Katehetske propovijedi'', sv. 1 i 2 (uredio Nikola Borić), Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, Zagreb, 1956.; II. izdanje: Alojzije Stepinac, ''Katehetske propovijedi'' (priredio Juraj Batelja), [[Postulatura blaženog Alojzija Stepinca]], Zagreb, 2015., ISBN 9789537441234 (cjelina); svezak I. (404 str.) ISBN 9789537441258; svezak II. (404 str.) ISBN 9789537441265</ref><ref>Juraj Batelja, [http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2018/7028/76354/hrcak.srce.hr/file/161120.pdf ''Starozavjetne teme u Katehetskim propovijedima blaženoga Alojzija Stepinca''], ''[[Crkva u svijetu]]'' 3/2013. ([[HAW]])</ref><ref>Juraj Batelja, [https://hrcak.srce.hr/116605 ''Novozavjetne teme u Katehetskim propovijedima blaženoga Alojzija Stepinca''], ''[[Riječki teološki časopis]]'' 2/2013.</ref>
* ''Stepinac govori : život i rad, te zbirka govora, propovijedi, pisama i okružnica velikog hrvatskog rodoljuba i mučenika dra Alojzija Stepinca'' (1967.) <ref>[[Eugen Beluhan Kostelić]] (priredio), ''Stepinac govori : život i rad, te zbirka govora, propovijedi, pisama i okružnica velikog hrvatskog rodoljuba i mučenika dra Alojzija Stepinca'', Tiskara Samostana Gandia : Hrvatska tiskara, Valencia, 1967. (525 str.)</ref><ref>Knjiga sadrži Stepinčev životopis, 13 pisama, propovijedi (10 marijanskih, 2 euharistijske, 29 staleških, 26 blagdanskih i svetačkih) i 13 okružnica i poruka. ([[Bonaventura Duda]], [https://haw.nsk.hr/arhiva/vol2018/7027/77736/hrcak.srce.hr/file/51356.pdf ''Nadbiskup Stepinac - pobornik božanskih čovjekovih prava''], ''[[Bogoslovska smotra]]'' 4/1996. (HAW))</ref>
* ''Mladi Stepinac : pisma zaručnici'' (1975.) <ref>[[Ivon Ćuk|Dian Baton (Ivon Ćuk)]], ''Mladi Stepinac : pisma zaručnici'', [[ZIRAL]], Rim, 1975. (128 str.); II. izdanje: Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Zagreb, 2010. (157 str.), ISBN 9789537154523; III. izdanje 2018.; Knjiga sadrži korespondenciju dvadesetpetogodišnjeg Alojzija Stepinca s Marijom Horvat, svojom zaručnicom. Osamnaest pisama (šest Alojzijevih i dvanaest Marijinih) popraćeni su urednikovim komentarom. Tekst knjige Ivon Ćuk je prvotno čitao u programu [[Radio Vatikan|Radio Vatikana]] od 27. siječnja do 13. ožujka 1975. godine, a u ožujku 1975. godine objavljena je knjiga. ([http://web.archive.org/web/20200224130050/http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/bibliografija-o-stepincu/dian-baton-mladi-stepinac-pisma-zarucnici/613 Predgovor II. izdanja]</ref>
* ''Najljepše Mariji : misli blagopokojnog kardinala-nadbiskupa Alojzija Stepinca o štovanju [[Marija (majka Isusova)|Majke Božje]]'' (1990.) <ref>Juraj Batelja, ''Najljepše Mariji : misli blagopokojnog kardinala-nadbiskupa Alojzija Stepinca o štovanju Majke Božje'', Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, 1990. (114 str.); Sadržaj knjige: [http://web.archive.org/web/20210122023440/http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/bibliografija-o-stepincu/najljepse-mariji-misli-blagopokojnog-kardinala-nadbiskupa-alojzija-stepinca-o-stovanju-majke-bozje/614 Predgovor] ([[Franjo Kuharić]]),''Majka Božja u životu kardinala Stepinca'', ''Bezgrešna djevica'', ''Marija Bogorodica'', ''Majka Kristova'', ''Djevica hvale dostojna'', ''Slika budućega vijeka'', ''Suotkupiteljica'', ''Posrednica milosti'', ''Majka milosrđa'', ''Po Mariji k Isusu'', ''Zaručnica Duha Svetoga'', ''Marija u Crkvi'', ''Majka svećenika'', ''Pomoćnica kršćana'', ''U Pismima predskazana'', ''Utočište grešnika'', ''Vršiteljica volje Božje'', ''Uzor djevičanskog života'', ''Odličnost krunice'', ''Marijanske pobožnosti zalog vječne radosti'', ''Čašćenje Bogorodice izvor kršćanskog usavršavanja'', ''Kraljica Hrvata'', ''Svojstva Marijanskih pobožnosti''; Dodaci: Biografski podaci kardinala Alojzija Stepinca, ''Okružnica o nestalom kipu Majke Božje Bistričke iz zagrebačke katedrale'', Tri otajstva Gospine krunice, Litanije lauretanske Blažene Djevice Marije, ''Zdravo, o Marijo'' (pjesma)</ref>
* [http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2017/5085/63311/hrcak.srce.hr/file/149793.pdf ''Pisma zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku Narodne vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću godine 1945.''] (1992.) <ref>[[Nada Kisić-Kolanović]], ''Pisma zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku Narodne vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću godine 1945.'', ''[[Croatica Christiana periodica]]'' 29/1992.</ref>
* ''Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.)'' (1996.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.)'' (pripremili i uvod napisali Juraj Batelja i [[Celestin Tomić]]), Postulatura za kanonizaciju Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca : [[AGM]], Zagreb, 1996. (296 str.), ISBN 9531740542; Bonaventura Duda, [https://haw.nsk.hr/arhiva/vol2018/7027/77736/hrcak.srce.hr/file/51356.pdf ''Nadbiskup Stepinac - pobornik božanskih čovjekovih prava''], ''Bogoslovska smotra'' 4/1996. (HAW)</ref><ref>[[Antun Škvorčević]], [http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2017/5085/63311/hrcak.srce.hr/file/121105.pdf ''Lik nadbiskupa Stepinca prema njegovim propovijedima i govorima''], ''Croatica Christiana periodica'' 40/1997. (HAW)</ref>
* ''Pisma iz sužanjstva : (1951. - 1960.)'' (1998.) <ref>Alojzije Viktor Stepinac, ''Pisma iz sužanjstva : (1951. - 1960.) : prigodom 100. obljetnice rođenja'' (priredio Juraj Batelja, Postulatura sluge Božjega Alojzija Stepinca, Zagreb, 1998. (401 str.), ISBN 9539722101</ref>
* ''Propovijedi, govori, poruke : (1934. - 1940.)'' (2000.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Propovijedi, govori, poruke : (1934. - 1940.)'' (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000. (XXXIII, 516 str.), ISBN 9539722152</ref>
* ''Propovijedi o [[Gospa Lurdska|lurdskim ukazanjima]]'' (2007.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Propovijedi o lurdskim ukazanjima'' (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca : [[Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj]], Zagreb, 2007. (234 str.), ISBN 9789537441029 (Postulatura); II. izdanje, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, 2008. (265 str.), ISBN 9789537441050</ref>
* ''Sveti Josip : propovijedi prema Litanijama [[Sv. Josip|sv. Josipa]]'' 2009.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Sveti Josip : propovijedi prema Litanijama sv. Josipa'' (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2009. (234. str), ISBN 9789537441081</ref><ref>Juraj Batelja, [http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2018/7028/76354/hrcak.srce.hr/file/65720.pdf ''Analiza i poruke zbirke “Propovijedi prema Litanijama Sv. Josipa” blaženog Alojzija Stepinca''], ''[[Crkva u svijetu]]'' 3/2009. (HAW)</ref>
* ''Propovijedi o [[Presveto Srce Isusovo|Presvetom Srcu Isusovu]]'' (2009.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu'', (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2009. (283 str.), ISBN 9789537441104</ref><ref>Juraj Batelja, [http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2018/1052/79838/hrcak.srce.hr/file/43565.pdf ''Analiza propovijedi blaženog Alojzija Stepinca o Presvetom Srcu Isusovu''], ''[[Obnovljeni život]]'' 3/2008.(HAW)</ref>
* ''Veliča duša moja Gospodina : propovijedi na [[Magnificat]] (Lk 1, 46-55)'' (2012.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Veliča duša moja Gospodina : propovijedi na Magnificat (Lk 1, 46-55)'', Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012. (88 str.), ISBN 9789537441180</ref>
* ''Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.)'' (2012.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.)'' (uredio i bilješkama popratio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, 2012. (552 str.), ISBN 9789537441203</ref>
* ''Propovijedi o [[Deset zapovijedi|deset zapovijedi]] Božjih'' (2013.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Propovijedi o deset zapovijedi Božjih'' (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2013. (256 str.), ISBN 9789537441210</ref><ref>Edvard Punda, [http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2018/7028/76354/hrcak.srce.hr/file/178661.pdf ''Propovijedi blaženog Alojzija Stepinca''], ''Crkva u svijetu'' 1/2014. (HAW)</ref>
* [https://www.bib.irb.hr/787039 ''Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji Pavlović''] (2014.) <ref>[[Ivan Armanda]], ''Pisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici [[Amadeja Pavlović|Amadeji Pavlović]]'', ''[[Tkalčić (časopis)|Tkalčić]]'' 18/2014.</ref>
* ''Čovjek čiste savjesti : razmišljanja i molitve s blaženim Alojzijem Stepincem'' (2016.) <ref>Juraj Batelja (uredio), ''Čovjek čiste savjesti : razmišljanja i molitve s blaženim Alojzijem Stepincem'', Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2016. (76 str.), ISBN 9789537441319</ref>
* [https://www.bib.irb.hr/860984 ''Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Družba sestara Naše Gospe''] (2016.) <ref>Ivan Armanda, ''Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i [[Sestre Naše Gospe|Družba sestara Naše Gospe]]'' (sadrži prijepis pisama nadbiskupa Alojzija Stepinaca upućenih redovnicama iz Družbe sestara Naše Gospe), ''Tkalčić'' 20/2016.</ref>
* ''Posljednje propovijedi iz sužanjstva : od Božića 1959. do Svijećnice 1960.'' (2019.) <ref>Alojzije Stepinac, ''Posljednje propovijedi iz sužanjstva : od Božića 1959. do Svijećnice 1960. / Letzte Predigten aus der Gefangenschaft : von Weihnachten 1959. bis Mariä Lichtmess 1960.'' (priredili Juraj Batelja i Claudia Stahl), Juraj Batelja, Zagreb, 2019. (206 str.), ISBN 9789539821775; Knjiga sadrži deset posljednjih Stepinčevih propovijedi.</ref><ref>[http://web.archive.org/web/20200218112714/https://www.zg-nadbiskupija.hr/dokumenti/aktualnosti/predstavljena-knjiga-kardinal-alojzije-stepinac-posljednje-propovijedi-iz-suzanjstva-od-bozica-1959-do-svijecnice-1960 ''Predstavljena knjiga "Kardinal Alojzije Stepinac: Posljednje propovijedi iz sužanjstva, od Božića 1959. do Svijećnice 1960."''], objavljeno 18. prosinca 2019. ([[Internet Archive]]), pristupljeno 30. travnja 2021.</ref>
* ''Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca : 1934. - 1945. : iz arhiva UDBA-e'' (2020.) <ref>[[Željko Karaula (povjesničar)|Željko Karaula]] (priredio), ''Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca : 1934. - 1945. : iz arhiva UDBA-e'', Despot Infinitus, Zagreb, 2020. (534 str.), ISBN 9789538218668; Knjiga se temelji na prijepisu rukopisa Stepinčeva ''Dnevnika'' koji je napravila [[UDBA]] između 1950. i 1952. godine ili nešto kasnije i nalazi se u [[Hrvatski državni arhiv|Hrvatskom državnom arhivu]]. Pojedini dijelovi ''Dnevnika'' preuzeti su iz feljtona tjednika ''[[Danas (Zagreb)|Danas]]'' u kojem su tijekom 1989. i 1990. godine objavljivani, te iz knjiga Juraja Batelje koje je on objavljivao poslije 2000. godine. U bilješkama su doneseni kratki životopisi osoba koje se u ''Dnevniku'' spominju, a na kraju knjige nalaze se zapisnici sa salušanja nadbiskupa Alojzija Stepinca nakon njegova prvog uhićenja 1945. godine i dva elaborata UDBA-e o Stepincu.</ref>

==Štovanje==
[[Datoteka:Sarkofag bl. Alojzija Stepinca.jpg|mini|Sarkofag bl. Alojzija Stepinca u [[Zagreb]]ačkoj [[katedrala|katedrali]], kojeg je izradio akademski kipar Hrvoje Ljubić. Ispod je grobnica zagrebačkih biskupa i nadbiskupa.]]

===Kanonski postupak za proglašenje Alojzija Stepinca blaženim i svetim===
[[Papa]] [[Ivan Pavao II.]] proglasio je Stepinca blaženim u [[Marija Bistrica|Mariji Bistrici]], [[3. listopada]] [[1998.]], pred mnoštvom od oko 500.000 vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se [[10. veljače]]. Na proslavi Stepinčeva u Rimu 2014., u [[Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima|rimskoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima]] prefekt [[vatikan]]ske [[Rimska kurija|kurijalne]] Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato obznanio da je nadležna liječnička komisija utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Stepinca, te da je o tome obavijestio [[papa Franjo|papu Franju]].

====Osporavanja====
Tadašnji predsjednik [[Srbija|Republike Srbije]] (i [[Četnici|četnički]] vojvoda) [[Tomislav Nikolić]] izražava krajem svibnja 2015. godine zabrinutost zbog najave da bi Katolička Crkva mogla Alojzija Stepinca ubrzo mogao proglasiti svetim: u razgovoru s kardinalom Kurtom Kochom (koji je posjetio Srbiju u svojstvu predsjednika Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana i razgovarao s Nikolićem o pripremama za posjet predsjednika Srbije Vatikanu planiranog za rujan 2015.), Nikolić je izrazio zabrinutost da bi takva odluka narušila sve ono što je do sada urađeno na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske.<ref>[http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/Politika/1932785/Nikoli%C4%87%3A+Zahvalnost+zbog+Kosova%2C+zabrinutost+zbog+Stepinca.html "Nikolić: Zahvalnost zbog Kosova, zabrinutost zbog Stepinca"], Radio televizija Srbije 28. svibnja 2015. god.</ref> Ubrzo potom (02. lipnja 2015. god.) srbijanski mediji prenose kako je [[Srpska pravoslavna Crkva]] odlučila započeti pregovore s Hrvatskom biskupskom konferencijom povodom "kontroverznog nadbiskupa&nbsp;Stepinca"; navodno izvori iz SPC izjavljuju medijima da je to pitanje nametnula (srbijanska) državna politika, ali barem jedan velikodostojnik SPC o Alojziju Stepincu govori: "Mi ga smatramo ustaškim zločincem jer je bio inicijator prekrštavanja pravoslavnih Srba i njih 244.000 do kraja 1943. preveo u katoličanstvo. Hrvati smatraju to dobročinstvom jer ih je spasio sigurne smrti od fašista".<ref>[http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/564117/Za-Srbe-zlocinac-za-Hrvate-idol-Cetiri-tacke-razilazenja-oko-Stepinca "Za Srbe zločinac, za Hrvate idol: Četiri tačke razilaženja oko&nbsp;Stepinca"], Slađana Vukašinović za "Blic", 02. lipnja 2015.</ref>

Srpski dužnosnici su Blaženog Alojzija Stepinca nakon njegove beatifikacije nazvali "ustaškim vikarom",<ref>[http://www.index.hr/vijesti/clanak/stepinac-je-doista-bio-ustaski-vikar-ali-hrvati-to-ne-vole-cuti/826786.aspx Vučić: Stepinac je Ustaški vikar, ali Hrvati to ne vole čuti], Index.hr, 22. lipnja 2015.</ref> a [[Aleksandar Vučić]] je u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srbije izjavio 2016. god. da je Stepinac "bio jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti".<ref>{{Citiranje weba|url=https://www.srbijadanas.com/clanak/vucic-o-presudi-stepincu-trudim-se-da-se-suzdrzim-od-teskih-reakcija-23-07-2016|title=VUČIĆ O PRESUDI STEPINCU: Trudim se da se suzdržim od teških reakcija|author=|date=23. srpnja 2016.|work=|language=srpski|publisher=Srbija danas|accessdate=11. veljače 2019.}}</ref>

=== Titular i patron ===
Nakon proglašenja Alojzija Stepinca blaženim nekoliko novoosnovanih hrvatskih župa ima ga za titulara. To su župe blaženog Alojzija Stepinca u [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Trnjanska Savica)|zagrebačkoj Trnjanskoj Savici]], [[Župa blažnog Alojzija Stepinca (Duga Resa)|Dugoj Resi]], [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Koprivnica)|Koprivnici]], [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Milanovac)|Milanovcu]], [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Bestovje/Novaki/Rakitje)|Rakitju]], [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Novska)|Novskoj]], [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Slavonski Brod)|Slavonskom Brodu]] i [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Velika Gorica)|Velikoj Gorici.

[[Hrvatsko kanonističko društvo]] odabralo je blaženog Alojzija Stepinca za svog zaštitnika.<ref name="Statut">[http://hrvatsko-kanonisticko-drustvo.hr/statut/ Statut Hrvatskoga kanonističkog društva]</ref>

===Relikvije===
U župnoj crkvi Presvetog Srca Isusovog u Porto-Novu, Benin, gdje je dugo župnikom bio vlč. Franjo Jačmenica, ugrađene su relikvije bl. Alojzija Stepinca u oltar prilikom posvete crkve. Reprezentativna crkva je uređena i gotovo u cijelosti izgrađena za župnikovanja vlč. Franje.<ref name="Đurin">[http://biskupija-varazdinska.hr/vijesti/nakon-svecenickog-redjenja-u-africi-vlc-odilon-imenovan-misionarom-u-hrvatskoj/1223 Varaždinska biskupija] Marko Đurin: ''Varaždinska biskupija - Nakon svećeničkog ređenja u Africi vlč. Odilon imenovan misionarom u Hrvatskoj'', 21. kolovoza 2009. (pristupljeno 4. studenoga 2016.)</ref>

===Glasnik ''Blaženi Alojzije Stepinac''===
Glasnik je kao četvrtgodišnjak počeo izlaziti 1994. godine pod nazivom ''Glasnik Sluge Božjega Alojzija Stepinca'' <ref>''Glasnik Sluge Božjega Alojzija Stepinca : glasnik Postulature'', uređuje i odgovara Juraj Batelja, Postulatura Sluge Božjega Alojzija Stepinca, Zagreb, 1994., ISSN 13318284</ref>. Iste godine naziv se mijenja u ''Sluga Božji Alojzije Stepinac'' <ref>''Sluga Božji Alojzije Stepinac : glasnik Postulature'', ISSN 13312529</ref> Nakon beatifikacije 1998. godine časopis mijenja naziv u ''Blaženi Alojzije Stepinac'' <ref>''Blaženi Alojzije Stepinac : glasnik Postulature'', ISSN 13319124</ref> i izlazi tromjesečno. Urednik časopisa od početka izlaženja je Juraj Batelja. Glasnik donosi vijesti vezane za postupak kanonicacije, priloge vezane uz život i djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i svjedočanstva o uslišanjima molitava upućenih blaženiku.

==Spomen==
[[File:Alojzije Stepinac Katedrala.jpg|thumb|right|Slika sa likom blaženoga Alojzija Stepinca u [[Zagrebačka katedrala|Zagrebačkoj katedrali]].]]
===Spomen-dom blaženog Alojzija Stepinca===
U krašićkom župnom dvoru u kojem je Alojzije Stepinac boravio i radio posljednjih godina života i u kojem je preminuo uređena je spomen-soba sa zbirkom posvećena uspomeni na njega. U početku su javnosti bile dostupne dvije prostorije u kojima je blaženi Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački, provodio zatočeničke godine kućnog pritvora, a nakon obnove cijeli kompleks je pretvoren u Spomen-dom. Zbirka sadrži namještaj i predmete kojima se kardinal koristio, fotografije, portret sa suđenja, njegove osobne predmete, oltar za svetu misu, misno ruho i posuđe, kardinalovu posmrtnu masku i druge predmete.<ref>[http://web.archive.org/web/20201123161953/https://hvm.mdc.hr/spomen-soba-blazenog-alojzija-stepinca-krasic,109/hr/crkvene-zbirke/ Spomen-soba blaženog Alojzija Stepinca, Krašić], hvm.mdc.hr (Internet Archive), pristupljeno 4. svibnja 2021.</ref><ref>[https://hkm.hr/feljton/iz-stepinceva-krasica-spomen-dom-bl-alojzija-stepinca-u-krasicu-6-9/ ''IZ STEPINČEVOG KRAŠIĆA - Spomen-dom bl. Alojzija Stepinca u Krašiću''], hkm.hr, objavljeno 6. veljače 2021., pristupljeno 4. svibnja 2021.</ref>

===Muzej blaženog Alojzija Stepinca===
Zagrebačka nadbiskupija 1995. godine otvorila je za javnost spomen-zbirku Sluge Božjega Alojzija Stepinca koja je bila je smještena u prizemlju nadbiskupskog dvora, u dvorištu iza katedrale. Dvanaest godina kasnije građa zbirke premještena je u novouređeni muzejski prostor u dijelu nadbiskupske palače poznatijem kao kula Nebojan. U muzeju se čuvaju dokumenti i predmeti kojima se za života služio kardinal Stepinac te fotografije vezane za njegov život i djelovanje.<ref>[http://haw.nsk.hr/arhiva/vol2016/1518/54246/www.infozagreb.hr/istrazi-zagreb/kultura/muzeji/muzej-blazenog-alojzija-stepinca.html Muzej Blaženog Alojzija Stepinca], [[HAW]], arhivirano sa www.infozagreb.hr, pristupljeno 12. veljače 2019.</ref>

=== Spomenici ===
[[Datoteka:IMG 4480.jpg|thumb|200px|Poprsje Kardinala Stepinca ispred katedrale u [[Melbourne]]u, [[Australija]]]]
Alojziju Stepincu podignut je niz spomenika. U Hrvatskoj spomenici i poprsja posvećeni Stepincu nalaze se u [[Baška Voda|Baškoj Vodi]], [[Benkovac|Benkovcu]], [[Fažana|Fažani]], [[Krašić]]u, [[Marija Bistrica|Mariji Bistrici]], [[Rozga|Rozgi]] nedaleko Zagreba, [[Novalja|Novalji]], [[Osijek]]u, [[Veliko Trgovišće|Velikom Trgovišću]] i Zagrebu ([[Utrina]] i Vrapče).
Izvan Hrvatske Stepinčev spomenik nalazi se ispred katedrale sv. Patrika u [[Melbourne]]u, [[Australija]].

=== Toponimi ===
U Hrvatskoj su po Stepincu imenovane ulice u [[Bibinje|Bibinjama]], [[Beli Manastir|Belom Manastiru]], [[Bjelovar]]u, [[Dubrovnik]]u, [[Dugopolje|Dugopolju]], [[Knin]]u, [[Krapina|Krapini]], [[Krk (grad)|Krku]], [[Kutina|Kutini]], [[Mala Subotica|Maloj Subotici]], [[Nova Gradiška|Novoj Gradiški]], [[Ogulin]]u, [[Osijek]]u, [[Pag (grad)|Pagu]], [[Pakoštane|Pakoštanama]], [[Podstrana|Podstrani]], [[Požega|Požegi]], [[Privlaka (Zadarska županija)|Privlaci]], [[Samobor]]u, [[Selnica|Selnici]], [[Slavonski Brod|Slavonskom Brodu]], [[Split]]u, [[Stobreč]]u, [[Rovišće|Rovišću]], [[Trogir]]u, [[Varaždin]]u, [[Velika Gorica|Velikoj Gorici]], [[Velika Pisanica|Velikoj Pisanici]], [[Vinkovci]]ma, [[Virovitica|Virovitici]],[[Vukovar]]u i [[Zaprešić]]u. Stepinčevo ime nose trgovi u [[Gospić]]u, [[Jastrebarsko]]m, [[Karlovac|Karlovcu]] i [[Novalja|Novalji]]. U [[Sinj]]u postoji Šetalište Alojzija Stepinca, a u [[Marina (općina)|Marini]] se nalazi Obala kardinala Alojzija Stepinca.

Izvan Hrvatske u američkom gradu [[Chicago|Chicagu]] od [[1999.]] godine postoji ulica ''Cardinal Stepinac Way''.<ref>[http://www.stjeromecroatian.org/hrv/kardinal.html Hrvatska župa sv. Jeronima u Chicagu: Puta Kardinala Stepinca] Preuzeto 5. siječnja 2012.</ref> U Bosni i Hercegovini Stepinčevo ime nose ulice u [[Glamoč]]u, [[Ljubuški|Ljubuškom]], [[Mostar]]u i [[Široki Brijeg|Širokom Brijegu]].

===Ustanove i organizacije===
Stepinčevo ime nosi veše ustanova i kulturnih i prosvjetnih društava:
* Srednja škola nadbiskupa Alojzija Stepinca (''Archibishop Stepinac High School'') djeluje od [[1948.]] godine u [[White Plains, New York|White Plainsu]], [[New York (savezna država)|New York]] ([[SAD]]) <ref>{{eng oznaka}} [http://www.stepinac.org/RelId/605977/ISvars/default/History.htm Archibishop Stepinac High School: History] {{Webarchive|url=https://web.archive.org/web/20111009144912/http://stepinac.org/RelId/605977/ISvars/default/History.htm |date=9. listopada 2011. }} Preuzeto 5. siječnja 2012.</ref>
* Hrvatska škola Kardinal Stepinac, [[Chicago]] (SAD) <ref>http://www.stjeromecroatian.org/eng/shoolcsks.html</ref>
* Hrvatska katolička škola kardinal Stepinac, [[Toronto]], ([[Kanada]]) <ref>http://www.torontozupa.com/site/parish-organizations/the-croatian-catholic-school</ref>
* Osnovna škola Alojzija Stepinca, Zagreb<ref>[http://os-astepinca-zg.skole.hr/ Osnovna škola Alojzija Stepinca, Zagreb], pristupljeno 10. veljače 2018.</ref>
* Osnovna škola "Kardinal Alojzije Stepinac", Krašić<ref>[http://os-alojzije-stepinac-krasic.skole.hr/skola Osnovna škola "Kardinal Alojzije Stepinac", Krašić], pristupljeno 10. veljače 2018.</ref>
* [[Cardinal Stepinac Village|Naselje kardinala Stepinca (''Cardinal Stepinac Village'')]], dom i i njegovalište umirovljenika u St. Johns Parku, [[Sydney]] ([[Australija]])
* Dječji centar kardinal Stepinac, [[Port-au-Prince]] ([[Haiti]])
* Hrvatsko australsko društvo kardinal Alojzije Stepinac, [[Geelong]] (Australija) <ref>http://ahdgeelong.com.au/</ref>
* Tamburaški orkestar Kardinal Stepinac, Vancouver (Kanada)
* Hrvatski kulturni klub "Kardinal Stepinac", [[New York City, New York|New York]] (SAD)

=== Prijedlozi za nagradu Pravednik među narodima ===
Dvaput je ([[1970.]] i [[1994.]]) bila pokrenuta inicijativa da za svoje zasluge u spašavanju Židova Stepinac dobije [[izrael]]sko priznanje [[Pravednik među narodima]], ali je oba puta odbijeno. ''(Vidi članak [[Stepinac i Židovi]].)''

== U umjetnosti ==
===Književnost===
* ''[[Kardinalovo srce]]'', roman [[Nevenka Nekić|Nevenke Nekić]]

===Kazalište i film===
* ''Gospodine, u Tebi je moja nada'', kazališni komad o suđenju Stepincu kojeg je napisao i režirao [[Ante Vican]] <ref>bljesak.info: [http://www.bljesak.info/rubrika/kultura/clanak/preminuo-glumac-ante-vican/80122 Preminuo glumac Ante Vican], bljesak.info, 22. ožujka 2014.</ref>
* ''[[Neukrotivi kardinal]]'' (2014.), dokumentarni film
* ''[[Alojzije Viktor Stepinac]]'' (2019.), dokumentarno-igrani film
* ''[[Stepinac: kardinal i njegova savjest]]'' (2020.), dokumentarni film

== Zanimljivosti ==
* Stepinac je jedini crkveni velikodostojnik, koji se popeo na [[Triglav (vrh)|Triglav]], [[1936.]], dok je bio pomoćni zagrebački nadbiskup. To je obilježeno postavljanjem spomen-obilježja u crkvici na Kredarici, 300 metara ispod vrha, [[5. kolovoza]] [[2006.]]<ref>[http://novine.novilist.hr/default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285F2863285F2863285A28582858285E286328A22889288C28962892288928632863285A2858285D2858285C285828632863286328582863K Alojzije Stepinac – jedini crkveni velikodostojnik na Triglavu] Članak u "Novom listu", 7. srpnja 2006. Preuzeto 5. siječnja 2012.</ref>
*Stepinčevog su brata 1943. ubili nacisti "zbog veza s partizanima".<ref>{{Citiranje knjige|title=Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal|author=Aleksa Benigar|authorlink=|coauthors=|origdate=1993|date=|chapter=|chapterurl=|editor=|url=|format=|edition=|language=|pages=448|publisher=Glas Koncila|location=Zagreb|others=|quote=|accessdate=23. srpnja 2021.|isbn=|id=}}</ref>

== Literatura ==
* [[Juraj Batelja]]: ''Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi'', Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, II. dopunjeno izdanje 2010., {{ISBN|978-953-7441-12-8}}
* [[Aleksa Benigar]]: ''Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal'', Zagreb: Glas Koncila, 1993. (2. izdanje. Prvo izdanje u Rimu, 1974.)
* [[Ivan Gabelica]]: ''Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država'', feljton objavljivan u časopisu ''[[Zatvorenik (časopis)|Zatvorenik]]'', glasilu [[Hrvatsko društvo političkih zatvorenika|Hrvatskog društva političkih zatvorenika]]. Prvi nastavak objavljen je u broj 145. u travnju [[2004.]], a završni, četrdeseti, u broju 186. u rujnu [[2007.]].
* [[Vladimir Horvat]]: Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008., {{ISBN|978-953-239-096-4}}
* [[Nikola Rušinović]]: ''Moja sjećanja na Hrvatsku'', Zagreb: Meditor, 1996.
* Josip Vraneković: ''Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.)'', Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006., {{ISBN|953-7441-01-6}}
* ''Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata'', priredio: [[Vinko Nikolić]], Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991. (Prvo izdanje: Barcelona, 1978.)

<!--
privremeno zakomentirano
*''Dnevnik [[Diana Budisavljević|Diane Budisavljević]] 1941–1945'', Zagreb: Hrvatski državni arhiv – Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2003.
*[[Jure Krišto|Krišto, Jure]] (1): ''Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska'', Knjiga prva, Zagreb: [[Hrvatski institut za povijest]] – Dom i svijet, 1998.
*[[Jure Krišto|Krišto, Jure]] (2): ''Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska. Dokumenti'', Knjiga druga, Zagreb: [[Hrvatski institut za povijest]] – Dom i svijet, 1998.
*[[Jure Krišto|Krišto, Jure]] (3): ''[[Sukob simbola (Krišto)|Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj]]'', Zagreb: Nakladni zavod Globus, 2001.
*[[Hrvoje Matković|Matković, Hrvoje]]: ''[[Povijest Nezavisne Države Hrvatske (Matković)|Povijest Nezavisne Države Hrvatske]], Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2002.
-->
== Izvori ==
{{izvori|2}}

== Poveznice ==
* [[Katolička crkva u NDH]]
* [[Katoličanstvo u Hrvata]]
* [[Stepinac i Židovi]]
* [[József Mindszenty]]
* [[Óscar Romero]]

== Vanjske poveznice ==
;Ostali projekti
{{WProjekti
|commons        = Alojzije Stepinac
|commonshr      = Alojzije Stepinac
|commonscat     = Alojzije Stepinac
|commonscathr   = Alojzije Stepinac
|wikivrste      = 
|wikivrstehr    = 
|wikizvor       = Oporuka kardinala Stepinca
|wikizvor_autor = 
|wječnik        = 
|wikiknjige     = 
|wikicitat      = Alojzije Stepinac
}}
;Mrežna mjesta
* [http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr Blaženi Alojzije Stepinac], službeno mrežno mjesto
* [http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/glasnik-bl-alojzija-stepinca/2011-2015/121 ''Glasnik blaženog Alojzija Stepinca''], časopis Postulature za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca
* {{moljac|stepinac.htm}}
* [http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=120 Bibliografija o bl. Alojziju Stepincu]
* [http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=84182 Nadbiskup Alojzije Stepinac u izvješćima Njemačkog poslanstva u Zagrebu, Josip Kolanović]
* [https://web.archive.org/web/20120112181727/http://www.glas-koncila.hr/feljtoni/index.php?title=Uzni%C4%8Dki_dani_bl._kardinala_Alojzija_Stepinca_%281%29 Uznički dani bl. kardinala Alojzija Stepinca] Glas Koncila br. 6.-10. 2008. g. str.25
* [http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=63684 Svi hrvatski kardinali], IKA, 24. listopada 2003., IKA P - 63684/10
* [http://croative.net/uz-blagdan-stepinceva-kardinalov-govor-na-sudu/ Croative.net] (VIDEO) Uz blagdan Stepinčeva: Kardinalov govor na sudu
* [https://jumbo.iskon.hr/dl/ff76a26f-f001-4df3-8a86-cb9faee23b78 Alojzije Sterpinac: Pisma zaručnici]
*[http://www.unicath.hr/predstavljena-knjiga-alojzije-stepinac-pillar-of-human-rights Predstavljenje knjige Esther Gitman (američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja je preživjela holokaust) “Alojzije Stepinac – Pillar of Human Rights”], Hrvatsko katoličko sveučilište, 2019.

{{s-start}}
{{s-rel|ca}}
{{s-bef|before=[[Antun Bauer (biskup)|Antun Bauer]]}}
{{s-ttl|title=[[Zagrebačka nadbiskupija|zagrebački nadbiskup]]|years=1937.–1960.}}
{{s-aft|after=[[Franjo Šeper]]}}
{{s-end}}

{{Hrvatski kardinali}}
{{Hrvatski sveci i blaženici}}

{{GLAVNIRASPORED:Stepinac, Alojzije}}
[[Kategorija:Hrvatski blaženici]]
[[Kategorija:Hrvatski kardinali]]
[[Kategorija:Katolička crkva i NDH]]
[[Kategorija:Životopisi, Jastrebarsko]]
<!-- [[Kategorija: Hrvatski nadbiskupi|Stepinac, Alojzije]] -->
[[Kategorija:Krašić]]