Čajo
Čajo je voditelj svatovskog protokola
Brak je, u pravnom smislu, zakonom uređena životna zajednica muškarca i žene. U Republici Hrvatskoj, pogotovo u zadnje vrijeme, sklapa se kršćanski brak koji započinje vjenčanjem u crkvi pred svećenikom i najmanje dva svjedoka (kumovi).
Zbog značenja braka, kao temeljnog odnosa u životu čovjeka, ženidbenim se običajima pridaje izuzetan značaj, zbog čega svatovi sa svim popratnim običajima , imaju svoje posebnosti u našem narodu i obavlja se prema ustaljenom redu. U ovim krajevima baštinimo običaje iz prijašnjih vremena, čime se ženidbi daje posebni tradicionalni, folklorni značaj.
Mladenci (mladoženja i mlada), glavni su akteri na svadbenoj svečanosti, ali svadbu čine svatovski običaji.
Prije same svadbene svečanosti, mladenci dogovore dan i mjesto vjenčanja, izaberu vjenčanicu, prostor u kojem će se odvijati svadbena svečanost, izaberu svirače, pozovu uzvanike i goste, izaberu svatovski meni, kolače, torte,…a također izaberu i pozovu i čaju, odnosno voditelja protokola svatova, kakvog su mladenci ranije dogovorili i utanačili.
U raznim dijelovima Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine, jednu od važnijih svatovskih uloga , osobu po nazivu čajo drugačije nazivaju: čauš, čavo, kapetan, čale, oberšicer, ceribaša, buljubaša, barjaktar, vrtopicera, gonikobila , pušikobila..
Prema tradiciji čajo bi trebao biti netko iz rodbine mladenaca, ali ljudi se često ustručavaju , ili nisu pričljivi, pa je vremenom postao običaj da se za vođenje svatova zovu određeni ljudi koji su se ranije pokazali kao dobri voditelji i zabavljači.
U slavonskim svatovima sve oči su uperene na mladu i mladoženju , ali čovjek kojeg se najviše sluša je voditelj svatova, čajo.
To mora biti okretan, pričljiv i snalažljiv čovjek, čija je briga, u dogovoru s domaćinom i kumom, kompletna organizacija svečanosti, od prihvata pozvanih gostiju, odlaska po kuma i po mladu, pa do vjenčanja u matičnom uredu ili u novije vrijeme u crkvi, briga oko satnice, odlazak s mjesta na mjesto, do vođenja proslave nakon vjenčanja. Čajina je briga sve što se u jednim svatovima događa, on mora povezati rad kuharica i konobara, brinuti o sviračima, voditi prikazivanje darova, paziti da nitko ne ostane gladan, ili žedan, a često zbrinjava i one koji su pretjerali s pićem.
Njemu se obraćaju svi, od fotografa, matičara, svećenika, kuma, domaćina,… On brine kada treba početi ples s mladom, kada mlada mora sjesti, kada će baciti buket iza sebe i kada će mladoženja rezati tortu. O čajinim sposobnostima često ovisi raspoloženje u svatovima, zadovoljstvo gostiju, Jednom riječju mora biti „majstor svog zanata“.
Svojim primjerom, veselošću i tempom on daje ton općem svadbenom veselju i raspoloženju. Mora biti sklon šali, zezanju (i na svoj račun) i ne smije se ni na kakvu ”uvredu” naljutiti.
U svatove dolazi uglavnom u narodnoj nošnji ( u ovom dijelu –slavonskoj), na glavi nosi šešir okićen dukatima , fazanovim i paunovim perjem, u jednoj ruci drži čuturicu zakićenu peškirom, a u drugoj zakićenu sjekiricu. To su simboli po kojima se čajo poznaje.
Jednom riječju čajo vođenjem svadbenog protokola, zamjenjuje domaćina i u potpunosti između ostalih obaveza , preuzima i njegovu funkciju.
Čajini simboli[uredi]
- Čajini simboli, koje nosi sa sobom prilikom obavljanja čajinog posla su:
- Čajina čuturica - okičena šokačkim peškirom
- Čajina kapa - okičena dukatima, fazanovim i paunovim perjem
- Čajina sjekirica - okičena manjim peškirom ili krpenom salvetom
- Čajina torba
-
Čajina čuturica -
Čajina kapa -
Čajina sjekirica -
Čajina torba
