Tripo Buća

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži

Tripo Buća (Tripho, Triphon de Bucha, Buchia, Bucchia) (Kotor, ? — ?, vjerojatno između 27. siječnja 1350. i 21. ožujka 1351.), diplomat, trgovac, član kotorske plemićke obitelji Buća.[1]

Prvi član ove obitelji Hrvata zabilježen s obiteljskim imenom Buća. Nije moguće sasvim sigurno ustvrditi neposredne pretke. Vjerojatno je sin Petra i brat braće Nikole i Miha,[1] osnivača triju obiteljskih ogranaka Buća, koji su više stoljeća bili jezgra kotorskog javnog i kulturnog života.[2] Prema većini povjesničara, on je "Triphon Michaelis de Catharo".

Isprepleću mu se gospodarske djelatnosti, često u svezi s Dubrovnikom te diplomatske misije. Istakao se u diplomaciji. Bio jedan od izaslanika srpskog kralja Stevana Uroša II. Milutina 1308. papi Klementu V. i pretendentu na prijestolje Latinskoga Carstva Charlesu de Valoisu. Uskoro u Dubrovniku zastupao interese srpskog kralja Stevana Uroša II. Milutina. Desetak je godina izbivao sa srpskog dvora, a od 1323. zastupao interese srpskoga kralja Stevana Dečanskog. Djelovanje na srpskom dvoru Dubrovčanima je pomoglo 1326. skršiti gospodare Stona braću Branivojeviće s kojima su bili u sukobu. Još je iste godine zastupao Stevana Dečanskog u pregovorima o ustupanju Stonskog rata i Stona Dubrovniku. Pregovori tada nisu uspjeli.[1]

Od tada arhivi ga spominju u gospodarstvu i javnom životu Kotora. U Kotoru obnaša visoke dužnosti: sudac i auditor. U gospodarstvo je njegovao žive trgovačke veze s tržištima ruda u Srbiji. Njegov interesni sektor bila je trgovina kovinama: srebrom, zlatom, olovom, bakrom, zatim voskom i dr. Trgovao sa Zadrom, utemeljio trgovačka društva s Kotoranima, Dubrovčanima, Baranima i Talijanima. U Kotoru je dao podignuti crkvu Sv. Nikole "de hortis" u Kotoru, koja je srušena u novijem dobu.[1]

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 Hrvatski biografski leksikon Tatjana Radauš: Buća, Tripo, LZMK, Zagreb, 1989. (pristupljeno 16. prosinca 2016.)
  2. Hrvatski biografski leksikon Stjepan Krasić i Tatjana Radauš: Buća, LZMK, Zagreb, 2013. (pristupljeno 14. prosinca 2016.)