Stanko Dujo Mijić
Fra Stanko Dujo Mijić (Karakašica, 5. siječnja 1940. — 24. siječnja 2022. franjevac konventualac, član zagrebačkog samostana Svetog Duha. Pisac niza knjiga duhovnog sadržaja.[1]
Životopis
Rodio se je oca Jerka i Kate r. Runje. Privremene zavjete u redu franjevaca konventualaca položio je 15. kolovoza 1957. u Cresu, a svečane 2. srpnja 1965. godine u Zagrebu. Za svećenika zaredio se je u Splitu 22. kolovoza 1965. godine. Zlatnu misu proslavio je 5. rujna 2015. u rodnoj selu u crkvi Sv. Leopolda Bogdana Mandića.[1]
Bio je pastoralni djelatnik (župnik ili župni vikar) u samostanima i župama u Molvama, Vinkovačkom Novom Selu, Cresu, Zagrebu, Splitu, Sisku, Šibeniku i Visu. Vodio je brojne duhovne vježbe. Bio je duhovnik i ispovjednik redovnica, svećenika, redovničkih i svećeničkih kandidata i kandidatica i vjernika laika. Odgojitelj bogoslova u Hrvatskoj provinciji franjevaca konventualaca. Bio je gorljivi propovjednik. Bio je dugogodišnji suradnik Veritasa. [1]
Djela
Napisao je nekoliko knjiga duhovnog sadržaja i propovjedništva:[1]
- Istinom do čovjeka - Kristoterapija
- Hrvatska do pakla i natrag
- Exempla trahunt - Primjeri privlače
- Žena - Božja čestica
- Čudo Božje zvano čovjek
- Čovjek do pakla i natrag
- Otkriće života poslije života
- Sotonska gripa
- Poezija koja se ne pjeva
- Duhovne vježbe
- Što primiste…dajte
Izvori, referencije i bilješke
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 A.A.: TUGA U SINJU Preminuo fra Stanko Mijić. Dalmatinski portal. 24. siječnja 2022. Pristupljeno 26. svibnja 2023.