Slaven Barišić
| Slaven Žitomir Barišić | |
| Slaven Barišić | |
| Rođenje | 26. siječnja 1942. |
|---|---|
| Smrt | 5. travnja 2015. |
| Poznat(a) po | hrvatski akademik |
| Zanimanje | fizičar, redovni profesor PMF-a |
| Portal o životopisima | |
Slaven Žitomir Barišić (Pleternica, 26. siječnja 1942.- Zagreb, 5. travnja 2015.[1]) međunarodno afirmirani hrvatski znanstvenik fizičar, akademik, redovni profesor Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Obrazovanje[uredi]
Osnovnu školu pohađao je u Pleternici i kasnije u Zagrebu, gdje se upisuje u prirodoslovno–matematičku V. gimnaziju[2]. Diplomirao je teorijsku fiziku 1964. na PMF-u u Zagrebu, a magisterij, (1968.) i doktorat znanosti (1971.) je stekao na Faculté de Sciences, Université de Paris-Sud u Orsayu pod vodstvom slavnog fizičara čvrstog stanja Jacquesa Friedela[3] (npr. Friedelove oscilacije).
Znanstvena karijera[uredi]
Od 1965. do 1972. je bio najprije znanstveni asistent na Institutu za fiziku u Zagrebu. Od 1967. do 1971. je bio istraživač u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja u Francuskoj, gdje je i doktorirao. 1972. vraća se u domovinu i postaje docent, od 1976. izvanredni, a od 1979. je redoviti profesor u Fizičkom odsjeku PMF-a[3].
Od svog doktorata na Sveučilištu Pariz-Jug radi u polju teorijske fizike čvrstoga stanja, i to na teorijskoj fizici metala, napose visokotemperaturnih supravodiča i faznih prijelaza u niskodimenzijskim vodljivim materijalima, odnosno u širem smislu riječi jako koreliranim elektronskim sustavima[3].
U međunarodnom časopisima i zbornicima objavio je preko 100 znanstvenih članaka s područja opće teorije elektron-foton vezanja u čvrstoj (kovalentnoj) vezi, teorije lančastih (anizotropnih) vodiča, analize niskodimenzijskih fenomenoloških modela Landauova tipa i teorije visokotemperaturne supravodljivosti[4], većinom u renomiranim znanstvenim časopisima, koji su citirani oko 1800 puta[5]. Održao je 34 pozvana predavanja na međunarodnim konferencijama. Suorganizator je triju međunarodnih znanstvenih konferencija i suizdavač dva njihova zbornika. Na Fizičkom odsjeku je preuredio dodiplomski kolegij Fizika čvrstog stanja koji je godinama predavao generacijama fizičara na znanstvenom-istraživačkom smjeru fizike, a uveo je i novi dodiplomski kolegij Ireverzibilni procesi te novi poslijediplomski kolegij Teorija faznih prijelaza.
Kao pročelnik Fizičkog odsjeka inicirao je reorganizaciju i modernizaciju studija na smjerovima dipl. inž. fizike (poslije bolonjske reforme istraživački studij fizike) i profesor fizike. Bio je član Izdavačkog odbora znanstvenog časopisa Fizika, kao i Izdavačkog odbora časopisa European Journal of Physics, te serije Physics and Chemistry of Materials with Low-dimensional Structures (Kluwer). Bio je recenzent je za domaće i inozemne znanstvene časopise.[3]
Bio je član Hrvatskog fizikalnog društva (kojeg je 1990. postao prvim predsjednikom), Francuskog fizičkog društva, Europskog fizičkog društva i Institute of Physics (UK). Od 1990. je izvanredni, a od 1991. redoviti član HAZU-a. Od 1995. je redoviti član Europske akademije znanosti i umjetnosti sa sjedištem u Parizu[4]. Godine 1976. nagrađen je Nagradom “Ruđer Bošković”, a 1997. Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Društveni i politički angažman[uredi]
Uz užu struku bavio se pitanjima znanosti i školstva, te još općenitije, pitanjima modernizacije Hrvatske.
Od 1972. do 1981. je bio prvi pročelnik Odjela teorijske fizike Instituta za fiziku Sveučilišta u Zagrebu, od 1977. do 1978. pročelnik Fizičkog odsjeka PMF-a, od 1984. do 1986. prorektor Sveučilišta u Zagrebu, a od 1986. do 1988. dekan Prirodoslovnih odjela PMF-a. Od 1982. je član, a od 1989. do 1999. i predsjednik Matičnog povjerenstva za fiziku.[3]
Između ostalog se kao prorektor Sveučilišta u Zagrebu od 1984. do 1986. g., i kasnije, javno suprotstavio Šuvarovoj reformi srednjeg školstva[6]. Kao član Prosvjetnoga savjeta Republike Hrvatske 1990. se s uspjehom založio za ponovno uvođenje gimnazija koje su Šuvarovom reformom bile ukinute.
Zatim se uključio u stvaranje nove hrvatske države. Od 1991. do 1992. g. bio je prvi i 1998. – 2000. g. posljednji savjetnik za znanost, naobrazbu i strategiju razvitka zemlje prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana. Od 1993. do 1996. je bio član Upravnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu. Suosnivač je Vojno-tehničkog savjeta Ministarstva obrane Republike Hrvatske. U razdoblju 1994. – 2000. g. bio je prvi predsjednik Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu.
Bio je jedan od utemeljnitelja i dopredsjednik neovisne građanske udruge Hrvatsko kulturno vijeće. Kroz zadnjih nekoliko godina objavio je nekoliko eseja o znanstveno-obrazovnom razvoju Hrvatske.[7]
Izvori[uredi]
- ↑ Priopćenje HAZU o preminuću akademika Slavena Barišića.
- ↑ Službeni kratki životopis akademika Slavena Barišića na stranicama Fizičkog odsjeka PMF-a u Zagrebu.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Životopis Slavena Barišića na stranicama Središnje knjižnice za fiziku.
- ↑ 4,0 4,1 Hrvatska enciklopedija: Barišić, Slaven
- ↑ Rezultat Web of Science pretrage.
- ↑ Životopis Slavena Barišića na portalu HKV-a zadnja izmjena 10. listopada 2006. (preuzeto 2. prosinca 2010.)
- ↑ Komentari akademika S. Barišića na Portalu HKV-a
- Hrvatska opća enciklopedija 1, str. 622., Zagreb, 1999. godina
- Ljudevit Petrak, „Pleternica vjekovima“, 1979. godina
Vanjske poveznice[uredi]
- Životopis Slavena Barišića na stranicama Središnje knjižnice za fiziku
- Biografija Slavena Barišića na stranicama HAZU (preuzeto 2. prosinca 2010.)
- HKV Članovi - Slaven Barišić
- H. Hitrec, U sjećanje na akademika Slavena Barišića, hkv.hr
- A. Bjeliš, In memoriam: Slaven Barišić, učitelj i prijatelj, stranica Fizičkog odsjeka
- Hrvatska Enciklopedija: Barišić, Slaven
- Hrvatski biografski leksikon: Barišić, Slaven
{{#invoke:OTRS dopusnica|main|url1=http://info.hazu.hr/%7Curl2=Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti|naslov=Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti}}
{{#invoke:Namespace detect|main|wikipedia=|other=}}