Seljačka buna
 |
Predloženo je da se u ovaj tekst uklopi Razgovor:Seljačka buna. (Rasprava) |
Ovo je glavno značenje pojma Seljačka buna. Za druga značenja pogledajte Seljačka buna (razdvojba).Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska Seljačka buna[1][2] po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili seljački rat)[3] je buna koja je izbila na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog povećanja rente i terora Franje Tahija, 1573. godine.[4]
Uvod
.jpg)
Početkom i u prvoj polovici 16. stoljeća mnoge europske zemlje bile su zahvaćene valom seljačkih ustanaka: u Mađarskoj velika Dožina seljačka buna 1514. godine, u Sloveniji ustanak slovenskih kmetova 1515. godine te u Njemačkoj veliki seljački ustanak 1524. – 1525.[3] U Hrvatskoj neprekidni protuturski ratovi sveli su ozemlje Hrvatske na ostatke ostataka nekada slavnoga kraljevstva a dio hrvatskog područja okupirali su i Mlečani.[3]
Buna
Nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.
Za vođu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Ustanici se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog feudalnog poretka negoli su ustrojili program po kojemu su planirali ukinuti vladavinu plemstva te se boriti za stvaranje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu[3], uspostavljanje seljačke vlade, koja će voditi skrb o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Matija Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem i inima digao seljake na ustanak. U noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine buna je započela napadom na Cesargrad.[3][4] Pokret seljaka brzo se proširio, a buna je zahvaćala 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije. Ustanici su se podijelili u tri skupine. Prva, pod zapovjedništvom Ilije Gregorića, djelovala je na slovenskom području, druga, pod zapovjedništvom Ivanom Pasancem, na području između Save i Kupe a treća skupina pod zapovjedništvom Matije Gupca, u Hrvatskom zagorju.[4]
Nakon početnih uspjeha feudalna vojska je ubrzo slomila bunu. Gubec je s dijelom ustanika između 29. siječnja i 2. veljače 1573. godine iz Donje Stubice krenuo prema Zaboku i uspio osvojiti utvrđenu kuriju Šimuna Keglevića, Šabac kraj Krapine.[5] Već 5. veljače 1573. godine kod Krškog slovenske kmetove predvođene Nikolom Kupinićem rastjerao je kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinca te su zatim svladani i ustanički odredi u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog. 7. veljače 1573. godine ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju a idućega dana Gregorićeva vojska poražena je u bitci kod Šempetra.[3] Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u Hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. godine napala plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjice pružili su, u odlučnoj bitci, tako žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.
Nakon bune
Matija Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je pogubljen na Trgu svetog Marka 15. veljače 1573. godine na veoma okrutan način. Kako legenda kaže morao je nositi užarenu krunu na glavi nakon toga mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio ga je. Jedini koji je iz mađarskih redova u tajnosti oplakao Gupčevu smrt bio je domaršal Jozsef Mladany.
Postupanje plemstva s pobunjenim seljacima po gušenju velike seljačke bune 1573. godine po kronici Nikole Istvánffyja:
- "Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju. Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije rasčetvoren kao razbojnik..."[6]
Vidi još
- Seljačke bune
- Spomenik Seljačkoj buni
- Hvarski ustanak
- Seljačka buna (1975.), film o buni
- Seljačka buna (Šenoa), roman o buni
- Gubec-beg, rock-opera
Izvori
- ↑ Proleksis enciklopedija: Gubec, Matija Ambroz, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ Hrvatski obiteljski leksikon: Alapić, Gašpar, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Muzej seljačkih buna: Seljačka buna, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Hrvatski obiteljski leksikon: Seljačka buna, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ Hrvatski biografski leksikon: Gubec, Ambroz, preuzeto 30. svibnja 2012.
- ↑ Seljačka buna, Crohis.com, (u pismohrani archive.org 23. listopada 2007.), pristupljeno 1. travnja 2016.