Pavle Popović

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na:orijentacija, traži
Pavle Popović
Павле Поповић.jpg
Pavle Popović
Rođenje 16. travnja 1868.
Beograd
Smrt 4. lipnja 1936.
Beograd
Etnicitet Srbin
Polje povijest književnosti
Institucija Sveučilište u Beogradu

Pavle Popović (Beograd, 16. travnja 1868. – Beograd, 4. lipnja 1939.) je bio srpski povjesničar književnosti, akademik, profesor i rektor Sveučilišta u Beogradu.

Životopis

Rođen je u Beogradu 16. travnja 1868. Predavao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu više od trideset godina (1904. – 1938.).[1] U srpskoj znanstvenoj i kulturnoj sredini bio je jedan od najutjecajnijih profesora beogradskog filološkog kruga. Bio je urednik Srpskog književnog glasnika (1905. – 1906.), osnivač Društva za srpski jezik i književnost (1910.), osnivač časopisa Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (1921.), predsjednik Srpske književne zadruge (1928. – 1937.), rektor Sveučilišta u Beogradu (1924. – 1928.).

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Pavle Popović se politički angažirao. U Londonu je uređivao bilten Press Ecstracts (1916. – 1917.) i bio je član Jugoslavenskog odbora. U Engleskoj je napisao i knjigu Jugoslovenska književnost čije se prvo izdanje pojavilo u Cambridgeu 1918. godine.[1] Kao jedan od tvoraca nove države, tom knjigom je očigledno želio pokazati, između ostalog, da njena tri naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci) imaju i jednu zajedničku književnost. Stav koji je on, pritom, izražavao nije bio njegov osobni. To je bio stav snaga koje su stvarale novu državu, a prije svega stav Jugoslavenskoga odbora.

Prije toga čina, Pavle Popović je već bio priznati stvaralac. Njegov izbor za profesora srpske književnosti na Velikoj školi (1904.) odnosno na Sveučilištu u Beogradu (od 1905.) značajan je datum u povijesti srpske književnosti. Popoviću se sljedeće godine (1905.) na istoj katedri i na istom predmetu pridružio još jedan profesor, Jovan Skerlić. Njih dvojica će zajedno, sve do Skerlićeve smrti (1914.) predavati povijest srpske književnosti.

Popović i Skerlić su svoj nastavni predmet dijelili tako što je Pavle Popović predavao narodnu, staru (odnosno srednjovjekovnu) i srednju (dubrovačku, koja zapravo ne pripada srpskoj kao što Popović tvrdi, već pripada hrvatskoj) književnost, a Skerlić samo novu srpsku književnost. Iz tih njihovih predavanja nastale su dvije knjige: Popovićev Pregled srpske književnosti (1909.) i Skerlićeva Istorija nove srpske književnosti (1914.). Te dvije knjige zajedno i komplementarno predstavljale su srpsku književnost zajedno s dubrovačkom kao cjelinu. Korpus srpske književnosti, po njima, obuhvaćao je četiri dijela ili „oblasti“, tj. područja (Popovićev izraz): narodnu, staru, srednju (tj. dubrovačku) i novu književnost. Takvo sagledavanje korpusa srpske književnosti nije bilo osobno mišljenje dvojice mladih beogradskih profesora. Ono je proisticalo iz već stogodišnjeg bavljenja jutoslavenskom i srpskom književnošću kojem su značajne priloge dali: Kopitar, Šafarik, Pipin, Vatroslav Jagić, Stojan Novaković i drugi. Slična podjela važila je i za hrvatsku književnost koja je često obrađivana zajedno ili komplementarno sa srpskom.

Pavle Popović je između dva svjetska rata imao ogroman autoritet. Njegov Pregled je obilato tiskan (ima desetak izdanja). U to vrijeme vršio je utjecaj sličan Skerlićevoj Istoriji. Obe knjige su, na komplementaran način, predstavljale srpsku i dubrovačku književnost kao cjelinu.

Između dva svjetska rata, međutim, u duhu nove državne ideje, više se inzistiralo na jugoslavenskoj književnosti nego na posebnim nacionalnim književnostima. U duhu te ideje nastala je, za školske potrebe, i Jugoslovenska književnost Miloša Savkovića s pratećim hrestomatijama tekstova. I njena težnja je bila da se jugoslavenska književnost predstavi kao cjelina, s jasnom namjerom, kao i u knjizi Pavla Popovića pod istim nazivom, da se na nacionalnim odrednicama ne insisgira ili da se one brišu u ime zajedništva. Iz istog nastojanja se i Katedra za srpsku književnost pretvorila u Katedru za jugoslavensku književnost. Katedre pod tim imenom trajale su u više sveučilišnih centara do 1960-ih; poslije toga su se transformirale u katedre za jugoslavenske književnosti (množina).

Prije nego što se počela raspadati jugoslavenska država počela se raspadati jugoslavenska književnost. Knjiga Jugostvenska književnost, koju je, po nalogu jugoslavenskog Komiteta za saradnju sa inostranstvom pisao Antun Barac (1954.) već je bila nagoveštaj takvog raspada. Ta knjiga ima isti naslov kao i knjige Popovića i Savkovića. Ali se u njoj od početaka, paralelno ali odvojeno, prati poseban razvoj triju jugoslavenskih literatura: srpske, hrvatske i slovenske. To više, stvarno, nije povijest jedne već tri bliske literature.

U knjizi Antuna Barca, koja ima isti naslov kao i knjige Popovića i Savkovića došlo je do još jednog značajnog pomeranja: dubrovačka književnost je kod Barca uključena u hrvatsku. To nije nova činjenica u odnosu na prethodne povijesti hrvatske književnosti: hrvatski povjesničari su od 19. stoljeća dubrovačku književnost smatrali sastavnim dijelom hrvatske književnosti, kao što se ona u povijestima srpske književnosti smatrala sastavnim dijelom srpske, ili bar zajedničkom srpskohrvatskom književnošću. Nova je činjenica da je poslije Barca dubrovačka književnost izostavljena iz korpusa srpske književnosti. Tako je bilo učinjeno u izdanju Srpska književnost u sto knjiga koja se pojavila u izdanju Matice srpske i Srpske književne zadruge (1958. – 1966.), zatim u Nolitovom izdanju Srpska književnost u književnoj kritici u osam knjiga (1965.), u Istoriji srpske književnosti Jovana Deretića (1983.) i drugde.

To je jedan od glavnih političkih razloga zašto Pregled srpske književnosti Pavla Popovića nije bio poslije Drugog svjetskog rata tiskan kao što je to činjeno sa Skerlićevom Istorijom. O Popoviću, osim toga, gotovo da i nije pisano poslije Drugog svjetskog rata. Svako ozbiljnije pisanje o njemu ne bi moglo zaobići njegovo glavno djelo i određenje prema problemima koje ono pokreće. A pošto se Popović oslanjao na veliku literaturu o srpskoj književnosti, praktično je morala biti zapostavljena i ta literatura koja je sa njegovom vizijom bila saglasna.

Imati u vidu samo Skerlićevu Istoriju, a ne i Popovićevu, značilo je imati u vidu samo jedan dio srpske literature. Pošto je Skerlić, u svojoj Istoriji, slučajno negirao umjetničke vrijednosti i stare, odnosno srpske srednjovjekovne književnosti i dubrovačke književnosti, lako se mogao steći dojam da on u svojoj Istoriji govori o srpskoj književnosti u cjelini.

Polustoljetno tiskanje djela Pavla Popovića, kao i literature, i srpske i strane, na kojoj je njegovo djelo izraslo, pokazuje se u svoj svojoj tragičnoj besmislenosti u dane kada se jugoslavenska država raspala i kad su Srbi stavljeni u situaciju da traže nova rješenja u svim područjima pa i u nacionalnoj filologiji. Razotkriva se da iz korpusa srpske literature nije izostavljan samo jedan njen dio, srednja (dubrovačka) književnost, već da su ugrožena i druga dva dijela te literature iz Popovićevog Pregleda: stara, odnosno srpska srednjovekovna književnost i srpska narodna književnost.

Pedesetogodišnje odstranjivanje Pavla Popovića iz znanstvene javnosti i nastavne prakse očigledno je ostavilo krupne tragove na svijesti profesora koji su posle rata formirani a koji danas predaju srpsku književnost. Od četiri područja srpske književnosti koje je Popović unio u svoju Jugoslavensku književnost sada Srbi iz te zajedničke jugoslavenske književnosti izlaze samo s jednim od tih područja - onom koju je predavao Skerlić. Srpska književnost se tako skraćuje za više od pet stoljeća i sužava na vještački omeđeno duhovno područje.

I hrvatski povjesničari su svoju književnost (Šurmin i drugi) podijelili na ona ista četiri područja: na narodnu, staru, srednju i novu književnosg. U reprezentativnom izdanju Povijest hrvatske književnosti, koja je izašla u sedam knjiga, postoje veoma obimne knjige posvećene i narodnoj, i staroj, i srednjoj hrvatskoj književnosti, i četiri knjige posvećene novoj.

Kad se ima u vidu i situacija kod drugih slavenskih i neslavenskih naroda, ispast će da samo Srbima književnost počinje od 18. stoljeća i da samo Srbi nemaju svoju srednjovekovnu i narodnu književnost.

Djela

  • Pregled srpske književnosti (1909.)
  • Jugoslovenska književnost (1918.)
  • Nova srpska književnost 1 (objavljeno posmrtno, 1999.)
  • Nova srpska književnost 2 (objavljeno posmrtno, 2000.)
  • Narodna književnost (objavljeno posmrtno, 2000.)
  • Dubrovačke studije (objavljeno posmrtno, 2000.)
  • Milovan Vidaković (objavljeno posmrtno, 2000.)
  • O Njegošu (objavljeno posmrtno, 2000.)
  • Stara srpska književnost (objavljeno posmrtno, 2000.)
  • Dnevnik (objavljeno posmrtno, 2000.)
  • Književna kritika - književna istoriografija (objavljeno posmrtno, 2002.)
  • Ćirilo i Metodije (objavljeno posmrtno, 2004.)
  • Sveti Sava (objavljeno posmrtno, 2004.)

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 Palavestra, Predrag. Istorija srpske književne kritike : 1768-2007. Tom 2. Novi Sad : Matica srpska, 2008.. str. 457. – 473. ISBN 978-86-87079-14-4 

Literatura

Vidi još

Vanjske poveznice


Prethodi: Rektor Sveučilišta u Beogradu
1924. – 1927.		 Slijedi:
Bogdan Gavrilović Čedomilj Mitrović
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Pavle_Popović&oldid=334054"