Münchenski sporazum

Britanski premijer Neville Chamberlain, francuski premijer Édouard Daladier, njemački kancelar Adolf Hitler, talijanski vođa Benito Mussolini i talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano na potpisivanju sporazuma 1938.

Münchenski sporazum (češki: Mnichovská zrada; njemački: Münchner Abkommen) je ugovor s kojim je riješena Sudetska kriza. Ugovor je potpisan u Münchenu 29. rujna 1938. između Zapadnih sila i Njemačke.

Sudetska kriza

Nakon što je godine 1936. između Njemačke, Italije i Japana potpisan tzv. Antikominternski pakt - preteča budućeg Trojnog pakta - Njemačka je godine 1938. poduzela nasilnu aneksiju, tzv. Anschluss Austrije. Hitlerov režim je taj potez opravdavao provođenjem načela o pravu na samoodređenje, odnosno činjenicom da su mnogi Austrijanci sebe smatrali dijelom njemačke nacije od koje su odijeljeni umjetnom granicom.

Hitler je sličan izgovor odlučio primijeniti na Sudete - oblast Čehoslovačke gdje su Nijemci činili većinu. Čehoslovačka vlada je bila spremna da se pokušaju mijenjanja granica odupre oružanim putem, računajući na svoj status vjerne francuske saveznice. Međutim, britanska vlada je držala da još nije u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da zajedno s njom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Ostavljena na cjedilu, čehoslovačka vlada je podlegla njemačkom ultimatumu. Dok su dio svjetske javnosti ovim događajima bio šokiran i razočaran, veliki dio zapadne javnosti ih je smatrao ispravljanjem versajskih nepravdi te iskorištenom prilikom za postizanje trajnog mira u svijetu.

Komadanje Čehoslovačke nakon Münchenskog sporazuma

Sklapanje Münchenskog sporazuma i potom njemačko pripojenje Sudeta je Čehoslovačkoj - koja je bila vrlo ozbiljno naoružala svoju vojsku za obranu zemlje od potencijalih napada totalitarnih režima u Njemačkoj i Sovjetskom Savezu i baš u Sudetima sagradila moćni sustav modernih utvrda - da od Velike Britanije, Francuske i drugih zemalja, s kojima je gajila blisko savezništvo, zapravo neće dobiti nikakvu ozbiljnu pomoć.

Nakon što je Mađarska zatražila reviziju svojih teritorijalnih gubitaka iz Trijanonskog ugovora iz 1920. godine, pod Njemačkim pritiskom, te uz sudjelovanje Italije sklopljen je 2. studenog 1939. godine Prvi bečki dogovor, kojim je Čehoslovačka prepustila Mađarskoj 14.106 km2 svojega teritorija, s 1,34 milijuna stanovnika.

Tijekom tih pregovora, već je u listopadu 1939. godine vrh Čehoslovačke države pod pritiskom nezadovoljnih Slovaka i Ukrajinaca pristao na uspostavu autonomija u Slovačkoj i Karpatskoj Ukrajini. Ubrzo je došlo do spora s novoformiranim slovačkim vodstvom, te je središnja vlada Emila Háche u ožujku smijenila Jozefa Tisa, šefa vlade slovačke autonomije. Međutim je Hitler 13. ožujka 1938. godine podržao Tisa, te je slovački parlament parlament 14. ožujka 1938. godine nezavisnost Slovačke Republike.

Istog dana je Hitler pozvao Emila Háchu u Berlin i najavio mu sutrašnji ulazak njemačkih trupa u Češku. Obzirom da Velika Britanija i Francuska nisu davali znaka da žele ikako podržati njegovu državu, Hácha je dozvolio njemačku okupaciju, bez oružanog otpora; potom je 16. ožujka 1939. god. uspostavljen Protektorat Češke i Moravske, kojim je Njemačka upravljala po svojoj volji.

Karpatska Ukrajina je proglasila neovisnost kada je to učinila i Slovačka, ali je Mađarska već 16. ožujka proglasila aneksiju tog područja (11.583 km2, 622 tisuće stanovnika) i uz tek mali otpor ga uspjela okupirati do 23. ožujka 1939. Narednih tjedana je u mađarskom vojnom teroru živote ondje izgubilo, kako se smatra, oko 27 tisuća ljudi.^[1]

U isto vrijeme su oružane snage Poljske zauzele Zaolžje, (češki Zaolší, poljski Zaozje, "kraj iza rijeke Olše"), područje s 801 km2 i 227.399 stanovnika, koje je u to vrijeme u velikoj mjeri bilo nastanjeno etničkim Poljacima i koje je bilo između dva svjetska rata predmet spora između Čehoslovačke i Poljske.

Raskid ugovora

Komadanje Čehoslovačke predstavljalo je šok i poniženje za zapadne sile koje su na gaženje sporazuma reagirale garancijom nezavisnosti i teritorijalnog integriteta Poljske i Rumunjske - država za koje se držalo da će predstavljati sljedeće mete njemačkog, odnosno mađarskog širenja i raskidanjem Münchenskog sporazuma.

U međuvremenu je, koristeći Hitlerov primjer, Mussolinijeva Italija 7. travnja 1939. godine izvršila invaziju i do 12. travnja i tek uz manje borbe uspostavila vlast u Albaniji.

Nakon što je 1. rujna 1939. godine Njemačka doista napala Poljsku, Francuska i Velika Britanija su doista objavile rat Njemačkoj - ali nisu protiv nje nisu ništa ozbiljno poduzele, izuzev uspostave pomorske blokade - Velika Britanija će doduše već 2. rujna početi prebacivati svoje vojne snage u Francusku, gdje će prije kraja rujna biti nešto više od 150 tisuća britanskih vojnika. Sovjetski Savez će se sa svoje strane, nakon što je više godina povodom svojeg podupiranja komunista u Španjolskom građanskom ratu bio u napetim odnosima s Njemačkom i Italijom, sklopiti u kolovozu 1939. godine sporazum o nenapadanju s Njemačkom, te će se sukladno tajnim protokolima Pakta Molotov-Ribbentrop pridružiti njemačkom napadu na Poljsku i potom na cijeli niz drugih zemalja u tom dijelu Europe.