Mirko Grmek

Mirko Grmek (Krapina, 1924. - Pariz, 6. ožujka 2000.) bio je hrvatski i francuski akademik, znanstvenik i istaknuti povjesničar medicine. Već je za života bio iznimno cijenjen u znanstvenim krugovima jer je dao golem doprinos povijesti medicine, koju je praktički osnovao kao disciplinu. Iznio je teoriju patocenoze, o supostojanju svih bolesti u istom vremenu, mjestu i društvu.

Život i karijera

Grmek je od 1967. naturalizirani Francuz. Ušao je 1942. u Francuski pokret otpora, što ga je odvelo u Italiju, Švicarsku i natrag u Francusku. Po završetku rata otišao je u Zagreb na studij medicine. Ispočetka je radio kao liječnik opće prakse, a onda je postao profesor na fakultetu, da bi se na kraju posve okrenuo znanstvenom radu i doktorirao 1958. na zagrebačkom sveučilištu. U Zagrebu je osnovao Institut za povijest znanosti i uređivao prvu Medicinsku enciklopediju.

Nakon što je stekao diplomu talijanske Politehničke škole, smjestio se 1963. u Parizu, gdje mu Collège de France povjerava uređivanje bilježaka Claudea Bernarda, što će presudno utjecati na njegov daljnji rad, jer će u istom području postati međunarodno priznati stručnjak. Diplomirao je književnost u Parizu, vodio istraživanja u CNRS-u, a 1973. je imenovan direktorom istraživanja povijesti bioloških i medicinskih znanosti na École pratique des hautes études. Kao doktor znanosti i književnosti, predavao je na sveučilištima u Berkeleyu, Los Angelesu, Ženevi, Bologni i Lausannei, pri čemu je ostao počasni profesor Sveučilišta u Zagrebu.

U to je vrijeme bio i znanstveni direktor Međunarodne enciklopedije znanosti i tehnike, kao i glavni urednik Međunarodnog arhiva povijesti znanosti. U knjizi Povijest AIDS-a razradio je teoriju patocenoze. Cijelo Grmekovo djelo ima istu nit vodilju: povijesno istraživanje medicinskog znanja i prakse pomoću suvremenih znanstvenih metoda, a prvenstveno istraživanje nastanka ideja u određenom društvu i razdoblju.

Grmek je bio član HAZU-a i njegove američke inačice. Bio je predsjednik Međunarodne akademije za povijest znanosti od 1981. do 1986., kao i dopredsjednik Međunarodne unije povijesti znanosti 1997. Dodijeljen mu je orden Legije časti, a bio je i laureat Francuske akademije, Akademije znanosti, Medicinske akademije, te dobitnik Medalje Sarton.

Ne prekidajući znanstveni rad, zadnje je godine života uložio u izgradnju mosta između svoje dvije domovine. U to je doba Hrvatska stekla nezavisnost, a Grmek je cijeli život bio vezan uz rodnu grudu. Pisao je povijesne radove kao što je Etničko čišćenje, a pogotovo iznimnu knjigu Pobunjenici iz Villefranchea o pobuni hrvatskih vojnika za vrijeme njemačke okupacije Francuske. Pred smrt je oporučno ostavio velik dio svoje osobne knjižnice hrvatskoj akademiji, kao i postavio osnove za budući Hrvatski kulturni centar u Parizu. Pokopan je na pariškom groblju Montparnasse.

Znanstveni časopis "Eurêka" objavio je 1996. velik razgovor s Grmekom pod naslovom Mirko Grmek, liječnik stoljeća, u kojem stoji: "Priznat među znanstvenicima cijeloga svijeta, ali nepoznat široj javnosti, ovaj je Hrvat proveo život usrdno braneći jednu ideju: da medicina mora imati savjest i da znanost nije ništa bez humanizma."

Patocenoza

Kao povjesničar, Grmek je bio duboko uvjeren da povijesna rekonstrukcija mora polaziti od jasnog određenja činjenica i vrednovanja stalnih sastavnica ljudskog organizma. Pod činjenicama se ovdje misli na bolesti, a pod stalnim sastavnicama na elemente ljudske fiziologije. Međutim, povijest medicine mora se prvenstveno sastavljati kao povijesni prikaz bolesti raznih društava i obrambenih strategija koje ljudski organizmi koriste protiv njih. U osnovi se držao pouka Claudea Bernarda, osnivača eksperimentalne medicine i u mnogo čemu osnivača fiziologije kao ključne medicinske znanosti, koji je smatrao da bolest obuhvaća sve pojave koje ruše otpor milieu interieur (unutarnjeg prostora), tj. organizma, te da bolest u velikoj mjeri ovisi o čimbenicima vanjskog okoliša.

Naravno, bolesti nisu konkretne stvari kao npr. mikroorganizmi koji izazivaju zaraze. S obzirom da je bolest reaktivan proces, ne može se odvojiti od tijela u kojem se javlja. Međutim, čini se da bolesti imaju postojanje koje ne ovisi o bolesnicima. Ta se nezavisnost može vidjeti kad oboli mnogo ljudi, jer onda bolest postaje događaj. Odatle slijedi konkretno postojanje bolesti kao pojava koje pogađaju cijelo društvo.

Tu se zapravo radi o epidemiološkom pristupu. Grmek je, dakle, bio epidemiolog, a u njegova istraživanja u tom području spada Histoire du sida, mnogo prevođeno djelo o najvećoj bolesti 20. stoljeća, AIDS-u. U tom djelu istražuje uzroke širenja te bolesti, detaljno analizira sukobe između francuskih i američkih znanstvenika, sve dok Montagnier s Pasteurova instituta u Parizu nije sa sigurnošću utvrdio retrovirus Hiv, odgovoran za sindrom gubitka imuniteta.

Međutim, Grmek smatra da epidemiološko istraživanje ne može zabilježiti pojavljivanje i širenje određene bolesti u određenom društvu ako se dotična bolest ne poveže sa svim drugim bolestima, kroničnim ili sezonskim, koje se javljaju u dotičnom društvu. Odatle je izveo teoriju patocenoze, to jest, supostojanja svih bolesti u istom vremenu, mjestu i društvu. Teorija patocenoze, koju je Grmek usvojio da objasni širenje AIDS-a, ali i rekonstruira patološko stanje grčkog svijeta (Bolesti u osvit zapadne civilizacije), sadrži niz pretpostavaka, koje se sve mogu provjeriti odgovarajućim sredstvima za doba koje se istražuje (paleopatološki podaci i književni spisi za antički svijet, te statistika za suvremeni svijet), a koje se mogu sažeti ovako:

jedna bolest, bila ona zarazna ili degenerativna, može se promatrati samo u odnosu na sve druge bolesti u nekom društvu;
postojanje i širenje bolesti ovisi o postojanju i širenju svih drugih bolesti u tom društvu;
čimbenici okoline i kulture određuju preciznu patocenozu, to jest, težnju određenih bolesti da se stabilno održavaju u nekom društvu (u drevnom Zapadu, to su bili sindromi gripe zimi povezani sa sindromima probavnih bolesti ljeti);
ulazak novog čimbenika kulture ili okoline može uvesti prevlast neke bolesti (npr. rak u industrijaliziranim zemljama), pri čemu jedna patocenoza nestaje, a zamjenjuje je druga.

Bolest koja je dovela do nove patocenoze u mnogo čemu ima glavnu ulogu među patologijama tog doba. Povijesno gledano, tipične patocenoze bile su patocenoza tuberkuloze u 19. stoljeću, patocenoza trbušnog tifusa u carskoj Rusiji itd. Što se tiče zadnjih desetljeća, za žalosno prvenstvo u patogenezi našeg doba bore se AIDS i rak. Naravno, Grmek nije skrivao da je vrlo teško precizno odrediti patocenozu u današnjem svijetu, jer su neprestano seljenje velikih masa ljudi s juga na sjever planeta i napredak komunikacija pretvorili Zemlju u globalno selo.

Grmekov se pristup može opisati kao medicinski platonizam. Po njemu, bolesti nisu pojave u tijelu, nego ideje, te upravo poput Platonovih ideja, nijedna ne može postojati bez drugih. U patološkoj stvarnosti, ta ideja postaje konkretna bolest, koja ovisi o stanju organizma. Pritom postaju važne sve životne navike, kulturni čimbenici, pa i sam način kako ljudska misao poima bolest, težnja društava da se oblikuju kao sustavi kolektivne obrane protiv bolesti. Tako Grmek pretvara "tvrdu" znanstvenu disciplinu kao što je epidemiologija u osnovu za novi humanizam, koji ne odbacuje znanost radi čovjeka, nego je koristi kao alat za prikupljanje činjenica i formiranje ideja, da bi se bolje shvatili gospodarstvo, politika i kultura "velike povijesti".

Izabrana djela

Uvod u medicinu, 1961., 1996.
Léonard de Vinci, dessins scientifiques et techniques (Leonardo da Vinci, znanstveni i tehnički crteži), 1962.
Mille ans de chirurgie en Occident (Tisuću godina zapadnjačke kirurgije, 1966.
U borbi za narodno zdravlje, 1966.
Catalogue des manuscrits de Claude Bernard (Katalog rukopisa Claudea Bernarda), 1968.
Raisonnement expérimental et recherches toxicologiques chez Claude Bernard (Pokusi i toksikološka istraživanja Claudea Bernarda), 1973.
Les Maladies à l’aube de la civilisation occidentale (Bolesti u osvit zapadne civilizacije), 1983, prevedeno na hrvatski 1989.
Histoire du sida (Povijest side), 1989., objavljeno na hrvatskom 1991.
La Première révolution biologique (Prva biološka revolucija), 1990., objavljeno na hrvatskom 1996.
Le Nettoyage ethnique (Etničko čišćenje), suautor, izdano na hrvatskom i francuskom 1993.
Mistika riječi, zbirka pjesama, 2000.
Histoire de la pensée médicale en Occident (Povijest medicinske misli na Zapadu), 3 sveska, 1995.-1999.
Le Legs de Claude Bernard (ostavština Claudea Bernarda), 1997.
Les Révoltés de Villefranche (Pobunjenici iz Villefranchea), suautor s Louise L. Lambrichs, 1998.
Les Maladies dans l’art antique (Bolesti u umjetnosti antike), suautor, 1998.
La Vie, les maladies et l'histoire (Život, bolest i povijest), izdano na hrvatskom i francuskom 2000.
La Guerre comme maladie sociale (Rat kao društvena bolest), 2000.
Le chaudron de Medee (Medejin kotao), izdano na hrvatskom 2004.

Izvori