Luka Radonjić

Luka Radonjić - sin Sava Perovog Vukolaja I (Vukajla,Vukala Stanišića-Radonjića), grana guvernadurske obitelji s Njeguša

Biografija Luke Radonjića iz pera ličnosti koji su ga lično upoznali

O Luki Radonjiću se veoma malo pisanih tragova nalazi. Na jednu od njih nailazimo u pisanju Ivana Kukuljevića "Putne uspomene". U svom izvješću o putovanju kroz Dalmaciju 1856. godine, on navodi da je u Kotoru, mjeseca studenog, prepisao kod popa Luke Radonjića “dvie stare srbske listine, mislim da su vlastitost manastira Savine”, a zatim precizira da su u pitanju povelje kralja Uroša i despota Stefana Lazarevića. Ivan Kukuljević je, po svoj prilici, ove prepise ustupio Miklošiču, a ovaj ih je iskoristio prilikom pripremanja izdanja u MS. "Nažalost, nisam uspio naći nikakva obavještenja o tome kada su i zbog čega nastarije savinske isprave došle u posed popa Luke Radonjića. O njegovoj ličnosti uspio sam prikupiti iz literature relativno malo podataka, svakako nedovoljno da bih barem tim putem djelomice objasnio odnošenje isprava iz manastira – naprotiv! Luka Radonić, sin Sava Perova Vukolaja Radonjića, pripadao je onoj grani njeguških guvernadura Radonjića koja je protjerana iz ondašnje teritorije Crne Gore 1832. godine . Kukuljeviću je ostao u veoma prijatnoj uspomeni. On ga bez oklevanja ističe ispred svih svojih kotorskih poznanika. Radonjić mu je bio revni pratilac za sve vrijeme boravka u Boki, sve do ukrcavanja na brod za Krf, gdje se Kukuljević oprostio “srdačno sa svojim prijaznim pratiocem Lukom, oduševljenim za svoju domovinu Crnu Goru i sve slovjenstvo”( Ivan Kukuljević, Putne uspomene, 95-97).

Ima insinuacija da su povelje dospjele u ruke Radonjića još vrijeme opsade Herceg Novog 1807. godine u kojoj su učešća imali Radonjići , te je zbog požara iz arhiva manastira Savina, prebacivano sve na ruske brodove koji su se nalazili ispred grada, i kasnije vraćene. Međutim, u rukopisu Kratki opis Zete i Crne Gore, iz 1774. godine autorke Katarine Radonjić dubrovački primerak "Marine povelje", danas inače nestao, je sačuvan. Dakle ona je bila u posjedu kod Radonjića još prije 1774. godine odakle ju je autorka mogla prepisati. Pop Luka Radonjić ih je povratio manastiru 1890. godine.
Luka Radonjić je stekao zvanje svećeničkog kandidata završivši teološki kurs u Bogosloviji u Zadru 1854. godine – Kukuljević ga zove popom, a Vuk Popović klirikom, ali se prema Popovićevim riječima nije “htio dosle primiti ni učiteljstva, ni popovstva, ni kaluđerstva”(Vuk, Prepiska XI, 527-528 / Vuk Popović – Vuku Karadžiću, 28. veljače/12. ožujka 1857.)Tražio je bez rezultata, stipendiju od austrijskog cara za učenje nemačkog jezika, ali je uspeo stići do Beča IV 1856. godine i odatle se vratiti u Kotor, u pokušaju da stigne do Petrograda.(R. Dragićević, Njegoševo ukidanje guvernadurstva, IZ 3 /1949/ str,148. U pismu citiranom u prethodnoj napomeni Popović veli Vuku: “Vi poznaćete onog klirika Radonića to je dolazio i kod Vas u Beču”.)

Crnogorska politička emigracija sačinjena od pretendenata na prijesto

U "Crnogoska politička emigracija do prvoj svjetskog rata" Marijana Miljića također možemo pronaći zapis: "Osim potonjeg guvernadura crnogorskog Vuka (Vukolaja) Radonjića kojega je mladi vladika protjerao, kako sam kaže da mu “ne iskopa trag po tragu”, bilo je još njegovih protivnika koji su morali da napuste zemlju (Luka Pejović Lokač, Marko Božović, Ilija Piletić, pop Mihailo Pejović, Markiša Plamenac...) i nastave političku borbu protiv Petrovića, apsolutizma Petra II i organa državne vlasti, dajući snažan otpor procesu učvršćivanja crnogorske države. Unutrašnji politički sukobi iz doba Petra II su se ne samo nastavili nego su planuli još većom žestinom u borbi za vlast za vrijeme njegova nasljednika knjaza Danila. U njegovo doba postojalo je nekoliko političkih struja koje su pružale otpor vladajućem centru oko knjaza. U sukobu s knjazom Danilom i političkim centrom oko njega, kojim dominira energična ličnost knjaževa brata vojvode Mirka, neki glavari crnogorski (pogotovo pretendenti na prijesto) morali su poći u emigraciju: Pero Tomov i Đorđije Savov Petrović, serdar Milo Martinović, senator Luka Radonjić."
O Luki Radonjiću se malo zna i stoga što je povjesnica usmeravala pažnju samo na jedan, vremenski veoma kratak, odsečak njegovog života – učešće u pobuni protiv knjaza Danila početkom 1857. godine, inspirisanoj od strane ruskog konzula u Dubrovniku, Stremouhova, sa Đorđijem Petrovićem i Miloradom Medakovićem kao glavnim zavjerenicima. U sukobu s knjazom Danilom i političkim centrom oko njega, kojim dominira energična ličnost knjaževa brata vojvode Mirka, neki glavari crnogorski (pogotovo pretendenti na prijesto) morali su poći u emigraciju: Pero Tomov Petrović, Đorđije Savov Petrović, serdar Milo Martinović, senator Luka Radonjić. Glavni optužni materijal protiv Radonjića, pored usmenih saopćenja u isljedbi, bila su navodno pisma ruskog generalnog konsula, čiji je sadržaj optuživao Stremouhova kao organizatora pobune. Ta je pisma vojvoda Mirko poslao knjazu Danilu. Pošto ni jednom povjesničaru dosad nije pošlo za rukom da vidi originale ovih pisama, vjerojatno je u pitanju iskonstruisano dokazno sredstvo, što se nerijetko upotrebljava protiv političkih protivnika. Poslije izbijanja “pobune”, na Cetinju je počela da se sprovodi istraga protiv Radonjića koja je imala karakter grubog političkog procesa, bez ikakvih sudsko - procesualnih i krivično - pravnih obilježja, na što je istražitelje obavezivao i zemaljski zakonik.” Naivni i izmanipulisani Radonjić završio je prvo u crnogorskom, a potom i u kotorskom zatvoru, da bude pušten tek lipnja iste godine. Naime po pisanju Tomice Nikčevića "Političke struje u Crnoj Gori u 19. stoljeću" sve se odvijalo ovako: "Udruženi emigranti nastavili su organizovanje političke borbe u Crnoj Gori. Oni su pripremili još niz zavjera protiv kneza Danila. Političke emigrante u Austriji pomagala je i Rusija. Emigranti su hvatali veze s ruskim konzulom u Dubrovniku, koji je, zbog političkog približavanja kneza Danila Francuskoj, nastojao da okupi neprijatelje kneza Danila i da ih organizuje u Crnoj Gori i inostranstvu. Dok se knez Danilo nalazi u Parizu, ruski konzul je pripremio i izveo jednu propagandno - političku aferu u Crnoj Gori s Lukom Radonjićem, koji je, navodno, trebalo da pokuša s izvođenjem prevrata u Crnoj Gori. Iz podataka se vidi da je ruski konzul Stremouhov bio u prepisci s Radonjićem i da ga je ovaj posjećivao dok su radili na pripremanju planova oko izvođenja te afere. Stremouhov je Radonjiću obećao novčanu pomoć u iznosu od 50.000 fiorina “na trošak bunta”. Radi izvršenja ovih planova i tobožnjeg preuzimanja vlasti, Radonjić je pošao u Crnu Goru, ali je na putu bio “otkriven” i uhvaćen od strane Jola Piletića, Maša Vrbice, popa Minje Radonjića (brata Iva Radonjića) i drugih, i predat Mirku Petroviću, koji ga je uhapsio u Cetinju. Prevaren i izigran, Radonjić nije mogao imati nikakvog uspjeha. Poslije dužeg boravka u zatvoru, Luka Radonjić je pušten na intervenciju Austrije i po dozvoli kneza Danila. Knez Danilo je odlučio da se Luka Radonjić oslobodi zatvora kao austrijski građanin, zato što je u to vrijeme očekivao rješenje međunarodnog položaja Crne Gore, pa je morao izbjegavati teže zaplete s Austrijom. U ožujku, pošto se vratio iz Pariza, i poslije detaljnog saslušanja Radonjića, knez Danilo je obavijestio guvernera Dalmacije, Mamulu, da je Radonjića oslobodio zatvora kao čovjeka koji je nasjeo ruskim propagandnim nagovorima.
Martin Đurđević u "Memoarima s Balkana" mada piše uistinu zbrkano o vremeni zbivanja oko Luke Radonjića, ipak piše sljedeće: "U Danilovgradu predstavi mi se mlad, dobro odjeven Crnogorac, po imenu Jovan Radonjić. Taj mi reče: “Moj stariji brat, Luka Radonjić, nalazi se u glavnom stanu Derviš-paše, ali smo mi našoj domovini vazda privrženi, pa bi rado Njegovu Visočanstvu knezu Nikoli učinili uslugu o ovome ratu. Moj brat Luka dao mi je pismo i ja sam ga predao Njegovu Visočanstvu još pred 14 dana, pa nemam još nikakova odgovora niti me više pušta pred se u audijenciju”. To je odmah priopćih Stanku Radonjiću...".Moram sad ovu stvar razjasniti. Poznato je, da su Petrovići vladali u Crnoj Gori, ali onaj Petrović, koji bi iz ove loze, bio je episkop. Uz episkopa Petrovića stajao je a latere civilni guvernatur iz Radonjića koljena. Godine 1832. vladao je episkop Rade, pjesnik i vrlo učen sveštenik, a tog vremena je bio civilni guvernatur Vuk Radonjić. Vladiki Radu nije se sviđao Vuk Radonjić, te ga dade zatvoriti i protjerati iz Crne Gore. Danilo Petrović nije bio vladika niti niži svećenik. On je snovao učiniti prevrat u Crnoj Gori, te stoga ode potajno u Petrograd, da od ruskog cara traži potporu. Car ga primi vrlo prijazno, sve sasluša i razumije, u kakovu stanju stoji Crna Gora, te je i on bio mnijenja, da se svećenstvo ukloni s vladanja. Jednog dana siđe Petrović u Kotor, te poruči svojim pouzdanim prijateljima u Cetinju i u drugim crnogorskim nahijama, da dođu na dogovor. Kad se u svemu sporazumi s pouzdanim prijateljima, izađe s njima na Cetinje. Na trgu u Cetinju imade murva. Pod ovom murvom, a nasred trga u godini 1851. sazva Danilo narod Cetinjski, e u sjajnoj crnogorskoj odori, u kalpaku, s visokim redovima ruskim naprsima i golom sabljom u ruci pročita ukaz ruskog cara, kojim se ukida episkopska vlast i Danilo postaje prvim knezom Crne Gore. Istodobno Danilo Crnogorcima zaprijeti, da će odmah svakoga posjeći, koji mu se ne bi pokorio. Ugledavši narod carski ukaz, sjajnu odoru i visoke redove na Danilu, pokloni mu se i proglasi ga knezom. Episkop pako, popovi i civilni guvernadur(? 1851.godine) uskomešaše se, kad to čuše, te se htjedoše žestoko oduprijeti tome Danilovu prevratu; nu Danilo bijaše okretan i stade strijeljati protivnike, te tako brzo utiša vrevu. Od toga vremena protjerani civilni guvernator Vuk Radonjić i njegovi potomci istaknuše pretendenstvo na kneževsko prijestolje Crne Gore i Brda. Tada je bilo Luki i Jovanu Radonjiću po desetak dvanaest godina."
Đurđević ovako opisuje susret s Lukom Radonjićem: "Bijaše okolo devet sati, kad sađosmo u Kotor. Tu upoznah i Luku Radonjića, pretendenta na prijestolje Crne Gore. Luka Radonjić nije imao baš odlična položaja u Kotoru, kao što sam odmah razabrao u otmenijem društvu. On me odvede jedan put u svoj stan, i tu mi pokaza sav crnogorski arhiv, koji je njegov otac, bivši prognan, ujadmio i odnio iz Cetinja, i krstaš svileni, crveni alaj-barjak s bijelim velikim krstom u sredini. Još mi pokaza sablju svoga oca, svu srebrom okovanu od dna do vrha i reče, da je ta sablja vrijedila 3000 kruna. Ja to vjerujem, jer su balčak i čitave kore s ukusnim granama sve od suhog srebra mletačkom rukom vještački izgrađene, a sabljetina je bila vrlo velika, prave stare istočne forme. On je živio u nadi, da može jednoć postati knezom crnogorskim.

Te naime 1856. godine,bijaše u Parizu konferencija radi istočnog pitanja, a na njoj su bili interesovani vladari. Tada je knez Danilo bio otišao u Pariz, ne bi li štogod za Crnu Goru isposlovao. No Luka Radonjić upotrijebi odsutnost kneza Danila i čvrsto se nadajući, da će i njemu poći za rukom da se proglasi knezom, kao što je negdje Danilu uspjelo svrgnuti vladiku, dođe ne Cetinje, sazva velikaše i reče da je on zakoniti knez Crne Gore! Tada ga prisutni glavari kao i njegov srodnik Minja Radonjić, uhitiše. Luka je oslobođen zatvora na zahtjev Austrije, kao austrijski građanin.

Predstavka Luke Radonjića konzulu Stremouhovu u Dubrovnik

Tajna "prepiska" između Luke Radonjića i konzula Stremouhova je Predstavka od 24/12. prosinca 1856. godine (pisana cijela Radonjićevom rukom i na talijanskom je jeziku)koja u prijevodu na izvorni crnogorski jezik glasi:“...I ja napokorniji doljepotpisati, koji sam imao srecu da budem pretstavljen Vašem najpoštovanijem gospodstvu, Luka Radonjić, svećenički kandidat, sinovac viteza i guvernadura Vukolaja II,(posljednji crnogorski guvernadur Vukolaj Radonjić) završio sam, uz najveće žrtve svojih siromašnih roditelja, još u kolovozu 1854. godine s odličnim uspjehom, uz druge studije, i teološki kurs u Pravoslavnoj bogosloviji u Zadru...”(Luka Sava Perova Vukolaja I Radonjić je sinovac guvernadura Vukolaja II, odnosno praunuk guvernadura Vukolaja I,starijeg brata guvernadura Jovana Radonjića).
Radonjić je predao Stremouhovu i tri priloga uz svoju predstavku. Prvi prilog je ovjereni prepis talijanskog teksta diplome guvernadura Jovana Radonjića od 20. kolovoza 1770. godine. U tom talijanskom ovjerenom prepisu stoji da Radonjići potiču od Raiča župana gatačkog i da je Raič (oko 1450.) od kraljevske familije Nemanjića (“dalla celebre Nobilita il Raicz Conte di Casata dalla Reale famiglia Nemanich”) i da je Raič zbog turskog nasilja napustio gatački kraj oko 1479. godine (“circa l'anno 1479.”) i prišao zetskom i crnogorskom gospodaru Ivanu Crnojeviću.
U talijanskom tekstu pišu sljedeći genealoški podaci:”...i izrodi Raić 3 sina: Radonju (oko 1480.), Radoja i Vučetu. Imenovani Radonja bio je podignut u čin kapetana i bio je čovjek vrlo hrabar :po njemu se imenovana plemićka familija prozvala Radonjić. Ovaj Radonja izrodi 4 sina, nazvani knezovi(“detti Conti”), to jest knez Nikola (oko 1500.), knez Đorđe, knez Milutin i knez Andrija. Imenovani knez Nikola bio je kapetan i izrodio je 2 sina, po imenu knez i kapetan Jovan (oko 1516./1520/) i knez Đuro. U to vrijeme svršila je i nestala vladalačka obitelj Crnojević. Zatim plemstvo i cio crnogorski narod izabraše imenovanog kneza Jovana za prvog starješinu Crne Gore i on izrodi 3 sina: kneza Nikolu (oko oko 1570.), kneza Aleksu i kneza Petra. Aleksa je posao u Napuljsko Kraljevstvo, gdje se i danas njegovi potomci zovu kneževi od Crne Gore (“conti Montenegro”), a njegovom starijem bratu zvanom knez Nikola rodiše se 3 sina, zvani knez Stanislav (oko 1620), knez Đuro i knez Rafailo. Rečeni knez Stanislav bio je uzdignut na stepen prvog serdara i imao je 4 sina, zvane knez Vukosav, knez Vukolaj, knez Jovo i knez Marko. Knez Vukosav je bio serdar, a poslije njegove smrti naslijedio je serdarstvo njegov brat knez Vukolaj (oko 1670.- i ovome se rodi jedan sin po imenu knez Stanislav (oko 1700.-1758.). Ovaj je poslije smrti svoga oca bio postavljen prvim serdarem i radi svoje izvanredno obdarene pameti i naročite vrednosti i hrabrosti pokazane prilikom unistenja turske vojske 1756. godine bio je jednoglasno proglasen i izabran od cijeloga naroda za guvernadura i komandanta Crne Gore. Poslije njegove smrti postavljen je za guvernadura sin mu Vukolaj (oko 1720. – 1764.), a iza smrti ovoga, na to zvanje bio je izabran njegov brat, sada vladajući Jovan (“ora il Regniante Giovanni”) 1747. – 1802." Jovanov sin je guvernadur Vukolaj (oko 1770. – 1832.)

Literatura

Ivan Kukuljević, "Putne uspomene", 95-97
Martin Đurđević "Memoarima s Balkana"
R. Dragićević, "Njegoševo ukidanje guvernadurstva", IZ 3 /1949/ str,148.
Katarina Radonjić "Kratki opis Zete i Crne Gore", iz 1774. godine