Kosta Strajnić

Kosta Strajnić (Križevci, 29. svibnja 1887. - Dubrovnik, 23. srpnja 1977.) bio je hrvatski povjesničar umjetnosti, konzervator i mecena.

Životopis

29. svibnja 1887. rođen u Križevcima u građanskoj obitelji. Prve poduke iz slikarstva i povijesti umjetnosti dobiva od starijeg brata, te slikara Izidora Junga u bjelovarskoj gimnaziji

1906. - 1907. studira slikarstvo u Beču u privatnoj školi Heinricha Strehblowa

1907. – 1911. studira slikarstvo u Zagrebu na Višoj školi za umjetnost i obrt u klasi Bele Čikoša Sessije i Mencia Clementa Crnčića

1911. – 1912. studira u Beču povijest umjetnosti i estetiku na Institutu za povijest umjetnosti kod poznatog znanstvenika Josefa Strzygowskog

1913. u Zagrebu vodi javnu polemiku s Antunom Gustavom Matošem, te slikarom Roberom Auerom i arhitektom Rudolfom Lubynskim

1913. – 1914. živi u Beogradu gdje radi na projektu kulturnog zbližavanja južnoslavenskih naroda

1914. početkom Prvog svjetskog rata interniran je u Zagrebu

1916. sudjeluje u osnivanju kulturne manifestacije Proljetni salon i objavljuje svoje prve dvije knjige: "Tomislav Krizman" i "Umjetnost i žena".

1916 – 1917. ponovno je u Beču gdje nastavlja studij povijesti umjetnosti i estetike

1918. objavljuje svoju knjigu eseja "Studije"

1919. objavljuje monografiju o Ivanu Meštroviću, prvu takvu monografiju o velikom umjetniku, i fotomonografiju "Srpske zadužbine"

1918. – 1920. živi u Pragu

1920. objavljuje monumentalnu monografiju o arhitektu Josipu Plečniku, te knjižicu o kiparu Petru Pallaviciniju

1920 – 1922. živi u Parizu gdje se susreo s vodećim ličnostima i strujanjima moderne umjetnosti

1924. vjenčao se sa slikaricom Jovankom Marković iz Zemuna

1925. boravi u Parizu zbog međunarodne izložbe dekorativnih umjetnosti (Art Deco)

1926. objavio knjigu "Svetosavski hram" u kojoj kritizira kulturnu politiku tadašnje države

1922. – 1928. živi najviše u Pragu, ali je u tom razdoblju boravio po nekoliko mjeseci u Krakovu i Varšavi, a putuje i po čitavoj Europi

1928. na nagovor Ivana Meštrovića i Marka Murata doseljava se u Dubrovnik i zapošljava kao pomoćnik konzervatora starina u Nadleštvu za umjetnost i spomenike. Odmah radi na formiranju likovne scene okupljajući oko sebe mlade likovne talente

1930. objavljuje programatski članak "Čuvajmo Dubrovnik" s podnaslovom "Spašavajmo njegov historijski i umjetnički karakter"

1930. vodi javnu polemiku oko zaštite spomenika kulture u Dubrovniku i modernoj arhitekturi, a završio je na sudu zbog javne kritike arhitektonskog projekta o nadogradnji hotela Excelsior. Uz podršku velikog dijela stručne i široke javnosti oslobođen je svih optužbi. U listopadu iste godine objavljuje knjigu "Dubrovnik bez maske".

1930. – 1931. vodi javnu raspravu sa splitskim novinarom don Vinkom Brajevićem o modernoj arhitekturi na jadranskoj obali, te o čuvanju arhitektonskog nasljeđa u zaštićenim povijesnim cjelinama

1931. zajedno s don Vinkom Brajevićem objavljuje knjigu "Misli o čuvanju dalmatinske arhitekure"

1932. nakon umirovljenja slikara i konzervatora Marka Murata postaje glavni konzervator dubrovačkih spomenika. Na toj funkciji ostaje do 1941. godine

1934. na Strajnićev nagovor u Dubrovnik se doseljava arhitekt Nikola Dobrović koji trajno stvara u gradu i okolici do početka Drugog svjetskog rata

1935. – 1936 vodi polemiku s dubrovačkim slikarom Atanasijem Popovićem o modernom slikarstvu u kojoj su mu i državne institucije i dio likovnih umjetnika dali za pravo

1937. organizira izložbu satire u Sponzi na kojoj su sudjelovali mnogi poznati karikaturisti. Izložba je trebala biti poticaj za stvaranje muzeja humora u Dubrovniku

1940. sudjeluje u organizaciji izložbe starog dubrovačkog slikarstva

1941. – 1944. živi povučeno u Dubrovniku i u svom domu pruža utočište Otonu Postružniku i drugim antifašistički orijentiranim umjetnicima

1944. – 1945. provodi zimu na Visu gdje je radio kao prevoditelj

1945. nakon dugogodišnjih nastojanja osnovana je dubrovačka Umjetnička galerija, kojoj je postao prvi ravnatelj i inicijalni donator

1948. – 1949. bio je ravnatelj Galerije umjetnina u Splitu

1953. autor je postava Muzeja ikona pravoslavne crkvene općine u Dubrovniku

1954. nakon višegodišnjeg predanog rada obradio je i objavio katalog grafičke zbirke Biblioteke i zbirke Baltazara Bogišića u Cavtatu, te je postavio prigodnu izložbu grafika

1960. u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik postavljena je izložba akvarela i grafike domaćih i stranih autora iz njegove umjetničke zbirke

1970. nakon smrti supruge povlači se iz javnog života. Pokušaj donacije gradu bogate umjetničke zbirke i biblioteke koju je skupljao cijeli život nije uspio

23. srpnja 1977. umro u Dubrovniku