Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci
HNK Ivana pl. Zajca dramsko je kazalište i operna kuća u Rijeci.
Povijest
Prvo kazališno zdanje u Rijeci podignuto je 1765. godine, no krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. U Teatru Adamić odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci, ispunjen pretežito gostovanjima talijanskih i manje, njemačkih opernih i dramskih družina.
No, glede činjenice da je osamdesetih godina 19. stoljeća nekoliko europskih kazališnih kuća zadesio požar, te su se u svim gradovima Monarhije počele poduzimati sigurnosne mjere opreza, a Teatar Adamić nije zadovoljavao potrebne uvjete za normalan rad, riječko Municipalno zastupstvo odlučilo je da se postojeće kazalište sruši i da se sagradi potpuno nov, moderan i suvremen teatar koji će odgovarati srednjoeuropskim standardima. Kada je 1883. godine riječka gradska uprava, na čelu sa slavnim gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, unukom još slavnijega Ljudevita Adamića, donijela odluku da se podigne nova velebna kazališna zgrada na Rječini, zasigurno je bila svjesna čina koji se mjeri stoljećima unaprijed. Odlučeno je da se kazalište gradi na tadašnjem prostranom trgu Ürmeny, a projekt je naručen u Beču, u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Sve su hrvatske glavne kazališne kuće izgrađene još u drugoj polovici 19. stoljeća, a među njima je ona u Rijeci treća – iza Osijeka (1865.) i Varaždina (1873.), a prije Splita (1893.) i Zagreba (1895.).
Nakon dugotrajnih priprema, nakon dvogodišnje gradnje i nestrpljiva iščekivanja konačno je osvanuo 3. listopada 1885., dan otvorenja novoga Općinskog kazališta (Teatro Comunale). Za taj su svečani trenutak pomno pripremane i dvije velike opere, još neizvođene u gradu Rijeci: bile su to raskošno opremljene Verdijeva Aida i Ponchiellijeva Gioconda. Toga su dana prvi posjetitelji, brojni gosti i uzvanici mogli uživati u impozantnom kazališnom zdanju, remek djelu arhitekture svoga doba koje im se predstavilo u svoj svojoj ljepoti i veličini, čije je figuralne plastike i ornamentalne radove izradio poznati venecijanski kipar August Benvenuti a stropne slike slikar Franz Matsch u suradnji s još poznatijom braćom Gustavom i Ernestom Klimtom, operama kojima je ravnao maestro Gaetano Cimini, gdje su zabljesnula već znana i omiljena pjevačka imena - Medea Borelli, Clotilde Sartori i Mary Guttemberg, no i u pravom tehnološkom čudu svoga vremena : prvoj električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu postavljenima upravo u teatru! Riječka je publika oduvijek voljela kazalište i s nestrpljenjem priželjkivala nova gostovanja omiljenih opernih i komičnih družina iz Milana, Venecije i drugih kazališnih središta. Riječku su Thaliu tako od njenih najranijih dana pohodila brojna slavna imena kazališne umjetnosti poput tada mladog, ali već proslavljenog skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija koji je dirigirao svojom operom Il piccolo Marat, zatim rođene Riječanke, velike glumice Irme Gramatice. Godine 1898. gostovao je i najslavniji tenor svoga doba Enrico Caruso, a 1941. nastupio je i slavni Beniamino Gigli. Bile su tu i brojne glumačke zvijezde među kojima je svakako najzampamćenija ostala velika tragetkinja Sarah Bernhardt koja je 1899. gostovala sa svojom družinom u Dumasovoj Dami s kamelijama.
U svojoj je bogatoj povijesti riječko kazalište nekoliko puta mijenjalo svoj naziv: nakon Općinskog (Teatro Comunale), Kazalište je 1913. godine preimenovano u Teatro Verdi prema najvećem talijanskom opernom skladatelju što je i bio logičan izbor, jer je od samog začetka djelovanja kazališta njegova osnovna namjena bila, a to je kasnije potvrdio i afinitet riječke publike, prije svega operni teatar. No, simptomatična je, a povijesno-političkim okolnostima uvjetovana činjenica, da hrvatska riječ ni hrvatski kazališni umjetnici nisu imali pristupa teatru, i to sve do potkraj 1945. godine kada je, po uzoru na slične stalne nacionalne domaće i inozemne kazališne institucije, dakle za razliku od dotadašnjeg "teatra stagione", osnovano stalno Narodno kazalište u Rijeci, i to sa Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom te Operom i baletom. 4. siječnja 1946. imenovana je i prva uprava na čelu s intendantom dr. Đurom Rošićem, direktorom Opere i baleta Slavkom Zlatićem, direktorom Hrvatske drame Ivanom Cuntom, direktorom Talijanske drame Tuliom Fonda i članom uprave Osvaldom Ramousom. Ubrzo je slijedio još jedan povijesni datum za Kazalište, a to je da se po prvi put na njegovoj sceni, 20. listopada 1946. igrala predstava na hrvatskome jeziku! Bila je to Dubravka Ivana Gundulića, u režiji dr. Matka Foteza i s Marijom Crnobori u ulozi Dubravke. Uskoro je uslijedila i prva predstava Opere i baleta - Zajčev Nikola Šubić Zrinjski, kojom je 2. studenog 1946. ravnao Boris Papandopulo, a naslovnu ulogu pjevao Milan Pichler. Prva predstava Talijanske drame - Goldonijev Il burbero benefico, izvedena je 26. studenog 1946. Godine 1953. kazalište dobiva novo ime prema još jednome skladatelju, no ovoga puta najvećem hrvatskome, još uz to i slavnome sugrađaninu - Ivanu Zajcu koji je još 1857. na riječkoj opernoj sceni ravnao Verdijevim Nabuccom i postavio na nju više novih Verdijevih djela, a 1860. napokon postavio i vlastitu operu Ameliju, dočekanu s burnim oduševljenjem sugrađana, koji su slavili i djelo i mladoga maestra. Od 1991. Kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji naziv - Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Od povijesne 1946. pa do danas, sa svoje četiri umjetničke grane (Hrvatska drama, Dramma italiano, Opera sa simfonijskom djelatnošću i Balet) i više od 50 godina njihova kontinuirana djelovanja, svojom kvalitetom izvedbi riječki je HNK uspio postaviti visoke kazališne i umjetničke kriterije i izboriti se za zasluženo mjesto jednog od kvalitetom vodećih kazališta u Hrvatskoj. Istovremeno, njegov se repertoar odlikuje danas već pomno promišljenom prepoznatljivošću u kojem se uvijek izvodi svježe čitana dramska, operna i baletna klasika ili djela hrvatske dramske i operne baštine, a praizvode se nacionalna djela, posebice suvremena.
Nagrade
Nagrade koje dodjeljuje ovo kazalište su:
- nagrada Raniero Brumini
- nagrada Zlata Nikolić
- nagrada Đuro Rošić
- nagrada Giulio Marini
- nagrada Gianna Depoli
Povezani članci
Vanjske poveznice
Sestrinski projekti
 | U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci |
Mrežna sjedišta