Božo Nikolić

Božo Nikolić (Stolac (BiH), 3. travnja 1900. - listopad 1948.), hrvatski pravnik i humanitarni djelatnik iz Hercegovine, po zanimanju odvjetnik Žrtva jugokomunističkih zločina nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Životopis

Rodio se u Stocu 1900. godine. Školski odgojitelji bili su mu širokobriješki franjevci. Pod njihovim utjecajem upustio se društveno djelovati još kao gimnazijalac. Osoba vrlo angažirana s fra Didakom Buntićem i fra Dominikom Mandićem u vrijeme velike gladi u Hercegovini, te je tijekom Prvoga svjetskog rata sudjelovao u zbrinjavanju gladne hercegovačke djece u Slavoniji. U Zagrebu studirao i diplomirao pravo. Bio vježbenik u Jastrebarskom. 1928. doktorirao pravne znanosti i otišao živjeti i raditi u Mostar, gdje je otvorio odvjetnički ured. Stekao reputaciju odvjetnika koji će pravno zaštititi sve ljude, bez obzira na to koje su nacionalnosti, imovina stanje ili ideoloških uvjerenja. Lipnja 1941. prihvatio je braniti uhićene komuniste iz Ljubuškog i Vrgorca: Juru Galića -Velikog, Marijana Primorca, Antu Primorca, Iliju Primorca, Ljubu Primorca i Stipu Primorca. Potkraj 1944. odselio se u Zagreb gdje je otvorio odvjetnički ured. Koji tjedan nakon partizanskog zauzimanja grada uhićen je. Bilo je to 26. svibnja 1945. godine. Iste godine odredili su mu suđenje u Mostaru te je već 4. kolovoza iste godine prebačen. Suđenje je bilo još jedan od brojnih jugokomunističkih montiranih političkih procesa. Sudilo mu se samo tri dana, javni tužitelj bio je Čedomir Mijović, a Sudsko vijeće u sastavu Gojko Bogdanović, Ljubo Kešelj, Franc Novak i Ragib Balta. Osudili su Nikolića na petnaest godina robije, gubitak građanskih i političkih prava na deset godina i pljenidbu pokretne i nepokretne imovine. Nikolić je kaznu izdržavao u Zenici dvije godine. 8. kolovoza 1948. pod čudnim okolnostima i potajice je ponovno vraćen u zloglasni mostarski zatvor Ćelovinu. Smješten je kao najgori zločinac u samicu. S obzirom na ondašnje prilike, poznavatelji u tome vide ulogu svemoćnog Jure Galića. Dva mjeseca potom rodbini je preko upravitelja zatvora priopćeno da je "počinio samoubojstvo u svojoj zatvorskoj sobici", no već pri otpremljivanju pokojnika uočeni su tragovi mučenja. bolničari su još prije uočili ožiljke od mučenja, a rodbina je pri pripremi za ukop uočila stvari koje su ukazivali na to da je premlaćen do krvi, a na potiljku našli smrtonosnu ranu od revolverskog hica. Pokopan je u Mostaru 12. listopada 1948.