Bitka na Krusima

Vrijeme	22. rujna 1796.
Mjesto	Lješkopolje, Podgorica
Ishod	Pobjeda Crne Gore

Bitka na Krusima
	sukob: Obrana Crne Gore
Vrijeme	22. rujna 1796.
Mjesto	Lješkopolje, Podgorica
Ishod	Pobjeda Crne Gore
Sukobljene strane
Crna Gora	Osmansko Carstvo
Zapovjednici
Petar I. Petrović Njegoš	Mahmut-paša Bušatlija
Postrojbe
6.500	23.000
Gubitci
132 ubijena, 237 ranjenih	3.400 vojnika, 74 časnika

Bitka na Krusima jedna je od najvećih crnogorskih pobjeda nad Osmanskim Carstvom kojom je verificiran trajan proces konačnoga ujedinjenja Crne Gore s Brdima.

Mahmut-paša

Vezir iz Skadra, Mahmut-paša Bušatlija, islamizirani potomak starocrnogorske dinastije Crnojevića, 1785. je bio prodro do Cetinja i spalio je tamošnji Cetinjski manastir, u to vrijeme simbol ne samo crkvenog, no i državnog crnogorskog sjedišta. Imao je brojnu, dobro plaćenu i organiziranu vojsku, u kojoj su, pored muslimana, sudjelovali i Albanci katolici, te crnogorsko pravoslavno pleme Kuči.

Mahmut-paša Bušatlija je osobno bio iznimno hrabar, krupne tjelesne građe, imao je silno bogatstvo, a svoju je bahatost ispoljavao i spram Carigrada, jer je često puta dolazio u otvoreni konflikt i sa sultanom.

U lipnju 1796. on je poduzeo vojnu operaciju protiv crnogorskih plemena Bjelopavlića i Pipera koji još uvijek nisu bili sastavni dio slobodne i neovisne Crne Gore. Došlo je do bitke na Martinićima u kojoj su crnogorske postrojbe, pristigle u pomoć Bjelopavlićima i Piperima, potukle Mahmut-pašu i njegovu vojsku. No, već u rujnu iste godine je Mahmuat-paša koncentrirao još jaču vojsku u okolici Podgorice s namjerom da pravcem Lješkopolje-Krusi-Carev laz-Rijeka Crnojevića prodre na Cetinje. Crnogorci su Mahmut-pašu držali za svoga najvećega protivnika a željeli su se i osvetiti zbog paljevine Cetinjskoga manastira.

Prijetnje

Petar I. Petrović Njegoš, crnogorski crkveni i državni poglavar obratio se Mahmut-paši pismom s pitanjem zbog čega gomila trupe prema Crnoj Gori. Mahmut-paša je tvrdio kako nema namjeru udariti na Crnu Goru, već samo na Pipere i Bjelopavliće (Brđane), zbog toga što su se ovi osilili, i „puteve zatvorili, i u gradove turske zabun učinili”. Mahmut-paša poručio je Petru da će (izvornik na crnogorskom) "svakoga ko bi eventualno pokušavo da pomogne Bjelopavlićima i Piperima „ćerati ljutom Albanijom”". No, Crnogorci i Brđani su Stegom dali pisanu prisegu kako će se ujediniti i zajedno obraniti.

Odgovor

Prije sukoba, Sveti Petar Cetinjski je uputio poslanicu turskom veziru u Skadru, koja osvjetljava nastojanja za ujedinjenje Brđana sa drugim Crnogorcima:

"Što mi pišeš da Brđanima pomoć ne dajem i da ih ne puštim u Cernu Goru, to mi nemoj govoriti, što mi zakon i moja duša ne da učiniti. Brđani su moja braća kao i Crnogorci..."^[1]

Pripreme za bitku

Koncentriranjem kod Podgorice i pokretom turskih postrojbi u drugoj polovici rujna 1796. osobno je zapovijedao Mahmut-paša'. Na drugoj strani, Petar, također je osobno mobilizirao i na bojišnici predvodio Crnogorce. Jednim dijelom crnogorske vojske je zapovijedao guvernadur Jovan Radonjić.

Turski prodor

Do sukoba je došlo 22. rujna 1796. kada je Mahmut-paša naredio svojim postrojbama da forsiraju desnu obalu rijeke Sitnice. Na glavnom pravcu udara se našlo selo Krusi.

Prednji turski odredi su bili izuzetno jaki i brojni, svi do jednoga opskrbljeni vatrenim naoružanjem te su probili prvu crtu crnogorske obrane, nastavili prodirati uz okolna brda, dok je za njima nastupala glavnina turskih postrojba.

Protuudar

Turski se prodor odvijao po dubini i na relativno širokom bojnom polju. No, naprije su Crmničani i Riječani krenuli u protuudar po krilima, sužavajući bojište i nabacujući turske snage na glavninu crnogorskih postrojba.

Izgleda da su se turski časnici loše orijentirali jer je glavnina Mahmut-pašine vojske više spontano nego planirano nastavila prodirati po najnezgodnijem taktičkom pravcu ka rejonu sela Krusa gdje ih je u savršenoj tišini i disciplini čekao vladika Petar sa oko 3.000 Crnogoraca.

Kada su Turci izbili na Kruse prolomio se stravičan urlik Crnogoraca koji su, sa isukanim sabljama i noževima, krenuli u opći protudar.

Sječa

Oko Krusa, na visovima iznad Sitnice i na ostalim padinama iznad Lješkopolja otpočela je sječa turske vojske koja je trajala oko tri sata. Kako su kroničari primijetili, turska vojska je bila potpuno nevična takovoj borbi i nakon što je krvoproliće počelo njihovi su prednji odredi bili paralizirani strahom.

Panika i nered su se proširili i na glavninu nastupajuće turske vojske. Kako kroničari izvješćuju, "neustrašivi Mahmut-paša" uzjahao je konja i sa svojom osobnom gardom krenuo u juriš. Crnogorci su njegovu markantnu pojavu odmah zamjetili i ustremili se na njega. Mahmut-paša je, prema jednoj verziji, pogođen metkom, a prema drugoj, manje vjerojatnoj, s konja je oboren udarom sablje.

Glava

Bogdan Vukov Nikolić iz sela Zalazi ga je prvi zaskočio i dok je Mahmut-paša bio u samrtnom hropcu odsjekao mu glavu.

Glava Mahmut-paše je nabijena na koplje i tako je donesena na Cetinje, u Cetinjski manastir, koji je 1785. Mahmut-paša zapalio.

Pogibijom Mahmut-paše, turska vojska se dala u bijeg ka utvrdama okolo Podgorice, gonjena crnogorskim postrojbama. Zaplijenjeno je desetak turskih barjaka i veliki ratni materijal.

Glava Mahmut-paše odljevena je u bronci i danas se čuva u Cetinjskom manastiru.

Vanjske poveznice

Izvori

↑ "Petar I Petrović - DJELA", CID Podgorica 1999. godine

[1] "Petar I Petrović - DJELA", CID Podgorica 1999. godine

[1]