Beskiselinski papir
Beskiselinski papir vrsta je papira koja namakanjem u vodu postiže neutralnu ili baznu pH vrijednost (7 ili malo više). Može se praviti od bilo kojih celuloznih vlakna dok je god aktivna kisela pulpa uklonjena tijekom proizvodnje. Ta vrsta papira također ne sadrži lignin niti sumpor.[1] Predstavlja riješenje za dugotrajno očuvanje dokumenata i umjetnina.
Povijest
Papir s drvenjačom iz koje nije uklonjen lignin postupno postaje žut, krhak i raspada se.[2] Kada ga se izloži svjetlosti ili toplini, molekule kiselog papira brze se razgrađuju.[3] Kiseli papir načinjem drvenjačom postao je učestaliji krajem 19. stoljeća, a 1930-ih kemičar i knjižničar William Barrow objavio je analizu raspadanja papira s kiselinskim sadržajem u knjižnicama.[4] Zbog straha oko postupnog raspadanja pisanih materijala, uvele su se mjere za pospješenje kvalitete papira.
Proizvodnja
Tijekom proizvodnje, beskiselinski papir može se tretirati blagom bazom (najčešće kalcijevim ili magnezijevim bikarbonatom) kako bi se neutralizirale prirodne kiseline u drvenjači, a može ga se i puferirati kako bi se spriječila daljnja formacija kiselina (npr. posljedicom keljenja). Dodaje se višak bikarbonata kako bi papir imao rezervu alkalija koja bi ga zaštitila od budućih utjecaja kiselina u papiru ili njegovom okolišu (npr. atmosferskog sumporova dioksida).[5] Pri sušenju, bikarbonat gubi ugljikov dioksid i vodu te se pretvara u kalcijev karbonat ili magnezijev karbonat. Kako bi potrajao barem stotinu godina, papir mora imati rezervu alkalija od 2 % ili više.[6]
Mnogo komercijalnog papira beskiselinsko je, no to je uglavnom posljedica zamjene kaolinske gline precipitiranim kalcijevim karbonatom (PCC-om) kao glavnim punilom u drvenjači.[7] U dodiru s kiselinama, PCC proizvodi reakciju i čini drvenjaču kemijski neutralnom ili alkalnom. Dodatci za keljivo umiješani u drvenjaču ili primijenjeni na površinu papira također moraju biti beskiselinski.
Alkalni papir ima očekivani životni vijek od preko 1000 godina za najkvalitetniji te 500 godina za papir srednje kvalitete.[8] Izrada alkalnog papira ima nekoliko prednosti pored mogućnosti očuvanja materijala koji se na njemu otiskuje. Zbog toga što se u njegovoj proizvodnji rabi manje korozivnih kemikalija, proces je mnogo manje štetan za strojeve: smanjuje vrijeme potrebno za popravak i produžuje njihov vijek. Proces je također znatno manje štetan za okoliš. Otpadne vode i nusproizvodi izrade alkalnog papira mogu se reciklirati; energija može biti ušteđena u procesu sušenja i obrade, a i sam papir lakše se reciklira.[9]
Vidi još
Izvori
- ↑ The Deterioration and Preservation of Paper: Some Essential Facts. The Library of Congress 0. Pristupljeno October 22, 2021.
- ↑ Teygeler, R. (2004). Preserving paper: Recent advances. In J. Feather. (Ed.), Managing preservation for libraries and archives: Current practice and future development. 90. Burlington: Ashgate. ISBN 0-7546-0705-4
- ↑ Arnold, B.R. (2002). ASTM's Paper Aging Research Program. Retrieved November 4, 2007, archive 2001-12-23/
- ↑ Cedzova, M. et al. (2006). Patents for Paper Deacidification. Restaurator: International Journal for the Preservation of Library and Archival Material, 27, 35.
- ↑ ANSI NISO Standard Z39.48-1992R2002. Pristupljeno 2007-12-10.
- ↑ Teygeler, R. (2004). Preserving paper: Recent advances. In J. Feather. (Ed.), Managing preservation for libraries and archives: Current practice and future development. 89. Burlington: Ashgate. ISBN 0-7546-0705-4
- ↑ Dahlo, R. (2000). The Rationale of permanent Paper. In W. Manning & V. Kremp (Eds.), IFLA Publications 91: A Reader in preservation and conservation. 59. Munchen: K. G. Saur. ISBN 3-598-21817-6.
- ↑ ASTM D 3290-00, "Standard Specification for Bond and Ledger Papers for Permanent Records", section 3.2.3.2 and Appendix X1
- ↑ Lundeen, G.W. (1983) Preservation of paper based materials: Present and future research and developments in the paper industry. In K.L. Henderson and W.T. Henderson (eds) Conserving and preserving library materials (Papers presented at the Allerton Park Institute November 15–18, 1981): 73-88. Retrieved from http://hdl.handle.net/2142/459