Zajam je prijenos novca od jedne strane drugoj uz dogovor o povratu. Zajmoprimac određenog dana ili u više određenih dana mora vratiti zajmodavcu primljeni novac ili stvari iste po vrsti, kakvoći i količini, najčešće s kamatama.[1]
Dokument koji dokazuje dug (npr. zadužnica) obično će navesti, između ostalog, glavnicu posuđenog novca, kamatnu stopu koju zajmodavac naplaćuje i datum otplate. Zajam uključuje preraspodjelu predmetne imovine na određeno vrijeme između zajmodavca i zajmoprimca.
Kamata daje poticaj zajmodavcu za uključivanje u zajam. U zakonskome zajmu, svaka od ovih obveza i ograničenja provodi se ugovorom, što također može zajmoprimca staviti pod dodatna ograničenja poznata kao uvjeti zajma. Iako se ovaj zajam obično odnosi na novčane zajmove, u praksi se može posuditi bilo koji materijalni predmet.
Davanje zajmova jedna je od glavnih djelatnosti financijskih institucija kao što su banke i kartičarske kuće. Za druge institucije, izdavanje dužničkih ugovora kao što su obveznice tipičan je izvor financiranja. Osnovni uvjeti za dobivanje zajma obično su: punoljetnost, državljanstvo i redovita primanja (plaća, mirovina i dr.)
Osigurani zajam oblik je duga u kojem zajmoprimac daje u zalog neku imovinu (npr. automobil, kuću) kao kolateral.[2]
Hipotekarni zajam vrlo je uobičajena vrsta zajma koju mnogi pojedinci koriste za kupnju stambene ili poslovne nekretnine. Zajmodavac, obično financijska institucija, dobiva osiguranje – založno pravo na nekretninu – dok se hipoteka u cijelosti ne isplati. U slučaju stambenih zajmova, ako zajmoprimac ne otplati zajam, banka bi imala zakonsko pravo vratiti kuću u posjed i prodati je, kako bi povratila iznose koji joj duguju.