 |
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu. Članak treba preurediti u skladu s gramatičkim i/ili pravopisnim pravilima standardnoga hrvatskog jezika. |
|
Ovom članku ili jednom njegovom dijelu treba formatirati tekst. Tekst u članku treba estetski urediti. |
Teorija konzerviranja restauriranja disciplina je koja se bavi osmišljavanjem teoretskih temelja konzervacije restauracije djela kulturne baštine. Do danas je ovo područje još uvijek pod utjecajem odrednica koje je uspostavio talijanski umjetnički kritičar i povjesničar Cesare Brandi svojim djelom Teoria del Restauro 1963.godine :
"Restauriranje za svoj cilj mora postaviti ponovno uspostavljanje jedinstvenosti umjetničkog djela,uz pretpostavku,da je isto moguće izvesti bez oblikovanja povijesne ili umjetničke patvorine,te bez brisanja tragova povijesti samog djela"
“Restauracija je metodološki trenutak u kojemu se umjetničko djelo vrednuje u svojoj materijalnoj pojavnosti i u povijesnoj i estetskoj dvojnosti, jer se činom obnove prenosi u budućnost.”
Winckelmann,Ruskin,Boito,Riegl
Suvremena teorija konzerviranja restauriranja
Od onih koji su nastavili rad na postavkama Cesare Brandija treba izdvojiti Umberta Baldinija i Paula Philippota( 1925. - 2016.). Kao najznačajnije predstavnike suvremene teorije na ovom području danas možemo istaknuti Salvadora Munoz Vinasa te rusa Bobrova.
Teoretska promišljanja konzervacije restauracije u Hrvatskoj
Zanimljiva je činjenica da se u Hrvatskoj danas ozbiljnije ovom problematikom ne bavi nitko osim Marka Špikića, te Franka Ćorića, obojica sa odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, no spomenuti se istim bave isključivo s povijesne distance, te su usmjereni većinom na arhitektonske spomenike.[1][2][3]Niti na jednom od tri studija konzerviranja restauriranja se teorija konzervacije restauracije ne predaje kao poseban predmet. Nedostatak ovih promišljanja posebno je vidljiv kod konzervacije predmeta primijenjenih umjetnosti, odnosno tehničkih i etnografskih, te arheoloških predmeta gdje se ideje koje bi bile primjerenije 19. stoljeću još uvijek prikazuju kao relevantne( nevidljivi retuš, inzistiranje na simulaciji cjelovitosti predmeta, odbijanje jasnog označavanja obnovljenih dijelova, radikalna obnova tehničkih spomenika, korištenje nereverzibilnih postupaka na arheološkim,ali i povijesnim predmetima - sve ovo samo upućuje na pogrešno razumijevanje samog procesa, te nepoznavanje temeljnih teoretskih odrednica same struke!). No niti druga strana problema ne može biti izostavljena jer nedostatak poznavanja konzervatorsko restauratorske teorije( i berem elementarnog poznavanja konzervatorsko restauratorske prakse) podjednako je negativan kako za povjesničare umjetnosti koji najčešće pored arhitekata rade kao konzervatori tako i za konzervatore restauratore koji neposredno rade na kulturnoj baštini.
Dodatna literatura
Brandi, C. Teoria del Restauro, Rim 1963.(ovo je djelo prevedeno na engleski, njemački, francuski, španjolski, portugalski, rumunjski, grčki, češki i srpski jezik)
Ceschi, C. Teoria e storia del restauro, Rim 1970.
Baldini, U. Teoria del restauro e unità di metodologia, Firenca 1978-1981.
Nullo Pirazzoli Teorie e storia del restauro,Villanova di Ravenna 1994.
Bobrov, J. G. Teorija restavracii pamjatnikov iskusstva:zakonomernosti i protivorečija,Moskva 2004.(online)
Munoz Vinas, Contemporary theory of conservation, Oxford 2005.
Andaloro, M. La teoria del restauro del Novecento da Riegl a Brandi: Atti del Convegno, Firenca 2006.
Vokić, D. Smjernice konzervatorsko restauratorskog rada, Zagreb 2007.
Bobrov,J.G. Filosofija sovremenoi konservacii-restavracii.Illozii ili realjnost,Moskva 2017.
Amoruso A., Carini A. Pino Pascali. Studio della tecnica e restauro delle opere: problemi teorici e metodologici // Bollettino dell’ICR. – 2002. – № 4
Hellwig F. Restaurierung – eine Wissenschaft? // Restauro. – 1996.– № 4. – S.260-271 (нем.).