Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Srbi i Hrvati

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija

Srbi i Hrvati je poznati tekst Nikole Stojanovića koji je izazvao ili je pak iskorišten za opravdanje rujanskih protusrpskih prosvjeda u Zagrebu, kada su se razbijali prozori srpskih ustanova. Zagrebački Srbi su se tih dana osjećali fizički ugroženima i duhovno poniženima, kao građani drugog reda. O razbijanju prozora Srba u Preradovićevoj ulici Srbobran je pisao već 28. lipnja 1902. godine (br. 126-127) uz napomenu da se to zbiva neprestano već šest godina - i nikome ništa, što dokazuje da je trebalo naći razlog koji bi opravdavao rujansku srbofobiju.

Srpsko akademsko društvo Zora iz Beča je održalo skupštinu 27. srpnja 1902. godine. Na njemu je predsjednik Zore, student prava Nikola Stojanović, po prvi put pročitao svoj rad Srbi i Hrvati. Po pisanju zagrebačkog Srbobrana, bilo je par Rusa, Niko Županič od Slovenaca, nekoliko Hrvata i profesori iz Beograda Jovan Erdeljanović i Jeremija Živanović. Nakon pročitanog teksta prvi se za diskusiju javio Hrvat iz Osijeka Nikola V. Karlić i on je u potpunosti podržao predavača. Jedino mu je ispravio tezu da Hrvati u Zagorju i oko Zagreba, misli na prosti puk, ne znaju ni tko su ni što su, on je tvrdio da jedino tu znaju. Profesor Erdeljanović je rekao: "Moja je želja, da svi Hrvati ovako pametno misle, kao naš večerašnji gost gosp. Karlić. Svima onima Hrvatima, koji misle kao što misli g. Karlić, Srbi treba i moraju pružiti ruku, ostalima pak oglasiti rat. Saveta sa naše strane bilo je i suviše, sa njima treba sada prestati... Daničićev izraz srpski ili hrvatski jezik nije tačan, jer književni jezik je srpski a hrvatski se nalazi samo u ustima prosta naroda...". S njim se nije složio Rus, dr. Vergun urednik Slavjanskoga Vjeka, koji misli da hrvatski jezik ipak postoji, upozorava Srbe na megalomaniju i traži slogu Hrvata, Srba i Bugara s osloncem na Rusiju.[1][2] Vasa Carićević umirivao je predgovornika tražeći ono što spaja Hrvate i Srbe, za Rusa Markova Srbi su "simpatičniji širitelji sveslavenstva" a Srbe smatra vrjednijim od Hrvata gdje im prednost daje "sveta pravoslavna vjera i slavenska kultura", a Slovenac Niko Županič ne želi rat nego "pamet svim narodima".[3] Član društva Stevan Malenković osporavao je negiranje hrvatske nacionalne individualnosti i istaknuo je: "Hrvati su zaseban narod. Oni su se zvali i onda Hrvatima, kad su se u ove zemlje doselili. Gajeva je zasluga da smo se i mi prenuli iz sna. (...) Hrvati imaju svoju poeziju, svoju staru kulturu, tu su Frankopani, Šubići i Zrinjski. Hrvati su zaseban narod, oni imaju svoj jezik, jer nema naroda bez jezika. Hrvati nisu uzeli svoj jezik za književni zato, što su naišli na gotov naš jezik.".[3]

Tekst je prvobitno objavljen u Srpskom književnom glasniku u Beogradu (sv. br. 7 od 1. kolovoza 1902., str. 1149.-59.) a potom u časopisu Srbobranu (br. 168 i 169 od 22. i 23. kolovoza 1902. godine) koji je tada kao glasilo Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj izlazio u Zagrebu.[4][5][6]

Glavne teorije teksta Srbi i Hrvati

Stojanović je u tom tekstu između ostaloga napisao:

Hrvati niti imaju posebnog jezika, ni zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti, i stoga ne mogu biti posebna narodnost. Ko je proputovao kroz krajeve koji spadaju u okvir hrvatskog državnog prava, taj se o tome mogao potpuno uveriti. Jedan seljak iz okoline Zagreba ne samo da ne zna da ima ljudi koji se nazivaju Hrvatima u Dalmaciji, Slavoniji, Istri, pa čak i Bosni, nego ne zna ni za se da pripada izvesnoj hrvatskoj narodnosti. I to je centar Pijemonta... Poredite to sa srpskom narodnom mišlju, izraženom u narodnim pesmama, s pričom o medenom guvnu, sa svešću srpskog seljaka o kulturnom jedinstvu i njegovom željom za političkim jedinstvom, pa imate odmah gotov odgovor na pitanje, da li su Srbi posebna narodnost. Hrvati dakle nisu ni pleme ni posebna narodnost. Oni se nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati nekada posebnu narodnost. (...) Žalosne sudbine jednoga naroda biti večito sluga i igračka u tuđim rukama! Može li tu biti govora o narodnom ponosu? I šta može ta raja u borbi s narodom, kod kojega je pojam Srbin identičan sa pojmom junak, gde pored sve demokratije vlada neko plemićko osećanje i ponos? (...)

Hrvati, dakle nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu - srpska narodnost. Uzimanjem srpskog za svoj književni jezik, učinili su najvažniji korak sjedinjenju. A i inače se proces stapanja polako ali stalno vrši. Čitanjem svake srpske knjige, svake narodne pesme, pevanjem svake srpske arije, prelazi i atom sveže srpske demokratske kulture u njihov organizam. Stoga svi Srbi greše, koji im zameraju kad oni Marka Kraljevića nazivaju Hrvatom, kad pevaju Rado ide Hrvat u vojnike itd., jer oni tim i nehotice priznaju da postaju Srbi, a nama nije stalo do nekoliko pismena, koja stavljaju reč Hrvat, nego do pronašanja kulturnih osobina, koje su usko skopčane s pojmom Srbin, a te nikada niko neće moći prevideti i odreći. (...)

Borba koja se po svemu svetu vodi između liberalizma i ultramontanskog kozmopolitizma oličena je kod nas u borbi Srba i Hrvata. Opreka između istorijskog državnog prava, koje služi kao podloga programima svih hrvatskih stranaka, od kojih nema ni jedne liberalne (sigurno jedinstveno u Evropi), i prirodnog prava izloženog u srpskoj narodnoj misli, kao podlozi programima srpskih stranaka, od kojih nema ni jednog klerikalno-konzervativnog, najbolje to pokazuje. (...) Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucije, po kome ideje Srpstva znače napredak. (...) Srbi što žive pomešani sa Hrvatima mogu u tom pogledu mnogo učiniti. Ističući svuda svoje slobodoumlje, oni treba da u tome smislu deluju na svoje hrvatske komšije, t.j. obrazovati ih na neki način za slobodoumne ljude. Na taj način može se jedino povoljno rešiti srpsko-hrvatsko pitanje. (...)[7][8]

Sukob Srbobrana i Obzora i ukidanje Srbobrana

Nakon objavljenog teksta ove dvije novine su polemizirale. Srbobran je tvrdio da su Srbi, prema nasrtajima s hrvatske strane stajali i stoje uvijek u defanzivi, oni su branili i brane svoje. Napadi su se pojavljivali u svim nijansama, počevši od najrazuzdanijih divljačkih nasrtaja, pa do prepredenih obzoraško-jezuitskh smicalica. Obzor je odbacivao optužbe za klerikalizam, jer je baš kod Srba on najizraženiji. Srpstvo je jedna velika klerikalna stranka. Srpske su stranke klerikalne, ali ne vjeruju u ništa.

Upravnik Srpske tiskare Ivan Matić je osuđen na sedam dana zatvora, a odgovorni urednik Srbobrana Josip Horvatek na dva dana zatvora, a Srbobran na 800 kr globe. Ova je presuda pravosudni završetak slučaja teksta Nikole Stojanovića.

Izvori

  1. Вишњић, Чедомир (2013.). Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 110.. Загреб, Београд: СКД Просвјета, Службени Гласник 
  2. Србобран, бр. 133, 22. јуна (6. јула) 1902.,. Загреб. 1902. 
  3. 3,0 3,1 Mato Artuković, Ideologija srpsko-hrvatskih sporova: (Srbobran 1884 - 1902), Naprijed, Zagreb 1991., ISBN 86-349-0257-9, str. 242.
  4. Ljubomir Antić, Uz protutužbu Srbije protiv Hrvatske za genocid. Do istrage naše ili vaše, Vijenac, br. 523 - 20. ožujka 2014., pristupljeno 2. kolovoza 2016.
  5. Mato Artuković, Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba, u: Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Agencija za odgoj i obrazovanje, Zagreb, 2014., ISBN 978-953-7290-38-2
  6. Artuković, Mato. Pitanje šteta i odštete u antisrpskim demonstracijama 1902. godine. ČSP br. 1, str. 184., Zagreb 2010.
  7. Вишњић, Чедомир (2013.). Србобран 1901.-1914. - Српско коло 1903. - 1914., pp. 117.. Загреб, Београд: СКД Просвјета, Службени Гласник 
  8. Србобран, бр. 168.-169., 9. (22.) - 10. (23.) августа 1902.,. Загреб. 1902.