 |
Ovaj članak ili odlomak izgleda kao esej. (rasprava) Pomozite popraviti ovaj članak prema pravilima i smjernicama Wikipedije tako da stilski i sadržajno bude primjeren enciklopediji. |
Sokrat, st.grč. Σωκράτης / Sokrátes (Atena, 469. - Atena, 399. pr. Kr.), grčki filozof, Platonov učitelj. Jedan od najznačajnijih filozofa zapadne tradicije. Bavi se moralom (razlikovanje dobra i zla), a u svojim istraživanjima se služi metodom dijalektike, tj. ispitivanja sugovornika pomoću dvije metode: ironijom i majeutikom. Poznat je po rečenici: "Znam da ništa ne znam."[1] Optužen je da kvari mladež te je osuđen na smrt.[2]
Izvori za Sokratovu filozofiju
Sokrat nije ništa pisao. Razlog k tomu, bijaše takav da je Sokrat smatrao da knjiga ne govori i da se s njom ne može razgovarati.[3] No za Sokrata kao povijesnu osobu znamo iz drugih izvora. Prvenstveno valja naglasiti da je glavni izvor za proučavanja Sokratove misli - Platon i njegovi dijalozi, gdje se Sokrat pojavljuje kao jedan od sugovornika. Drugi izvori su Aristotel, te Ksenofont sa svojom "Obranom sokratovom" i Aristofan sa svojom komedijom "Oblaci".[4]
Život
Sokrat je imao dvije žene. Jedna se zvala Ksantipa, s kojom je imao dvojicu sinova, a druga Mirta. Ksantipa je dobila oznaku svadljive žene, te je Sokrat poznat po jednoj izjavi koja potkrepljuju tu činjenicu.
"Svakako se oženi. Ako dobiješ dobru ženu biti ćeš sretan. A ako dobiješ lošu ženu, biti ćeš filozof."[5]
Odnos Sokrata prema zakonu
Sokrat za osnovu svog poštivanja zakona uzima činjenicu da poštuje sporazum društva u kojem živi. Za građanina Atene biti građanin znači mnogo više no što bismo danas mogli zamisliti na prvi pogled. Status građanina donosi svoje odgovornosti i beneficije i zapravo može značiti život i smrt u kritičnim slučajevima. Možda nije bez razloga da Sokrat nikada nije napustio Atenu. Svijet izvan polisa nije bio nimalo siguran, a uljuđenost na kakvu je atensko društvo naviklo bila je rijetkost. Pa i unutar granica Atene onaj tko nije bio rođeni građanin nije imao jednaka prava, a da ne govorimo o položaju robova. Uistinu, zakon koji je štitio građanina Atene bio je zakon koji je njega izdizao iznad ostatka svijeta i približavao njegov život idealima filozofskog života. Stoga nije ni čudo da filozof i građanin, kakav je bio Sokrat, cijelog svog života cijeni i uzdiže zakon koji ga štiti i čini posebnim, velikim.
No, Sokrat nije u zakonu gledao samo zaštitu i dogovor koji je jamčio sigurnost i civilizaciju. On ne gleda samo atenske zakone, već zakone općenito. Oni su pravedni i štite čovjeka. Sokrat ne ide u idealizam u intenzitetu u kojem to čini Platon, no iz njegova djelovanja jasno je da on nazire univerzalne zakone koji proizlaze iz prirode čovjeka i svijeta. Kako su ti zakoni nedostižni čovjeku svijeta, zakoni društva u kojem živimo, pa makar bili i sporazumni, najbolja su zamjena za univerzalni zakon i njih treba poštovati. Oni se trebaju provoditi pravedno i s pravdom kao ciljem, te svatko tko živi u zajednici mora ih prihvatiti ili napustiti društvo ako ne prihvaća pravdu koju oni predstavljaju.
No, što bi bilo kada bi zakon nalagao nepravdu? Sofistički gledano, zakon ne može nalagati nepravdu, jer je sam zakon pravda, a čovjek je mjera svakog zakona. Ali, Sokrat nije sofist i čak što više bori se protiv sofizma. Zakon Atene, koji njega štiti, uzdiže i obvezuje, iako je porijeklom političko-društveni zakon (koji je nastao nakon prelaska s nomadskog na sjedilački oblik života), ipak je zakon koji je stvoren za boljitak građanina u fizičkom i duhovnom smislu, ma kako građanin Atene te pojmove doživljavao. On je utjelovljenje pravde jer štiti građanina prije nego se rodi i nakon što ostari i onemoća. No, Sokrat ne ide tako daleko da izjednačuje sve zakone. Kako konkretni zakon proizlazi iz pravde i jest njegovo utjelovljenje, onaj zakon koji ne predstavlja pravdu i nije zakon.
Čime dolazimo do pitanja; kako odrediti što je pravda ako to ne odgovara aktualnom zakonu? Što u slučaju korumpiranih političara koji zakon mijenjaju radi samo svoje koristi? Tko i kako može odrediti da to nije pravda? Koji broj ljudi je potreban da bi pravda bila pravda? Je li dovoljno mišljenje većine da bi nešto bilo ispravno? Ili ipak postoje vrline veće od zakona i odluke mase? Sokrat je smatrao da postoje. Jedna takva vrlina je svakako bila i filozofija, za koju i on sam kaže da bi se njome bavio čak i kada bi država donijela zakon protiv nje. Takve vrline očito prema Sokratu također proizlaze iz same čovjekove naravi, što je on i dokazivao putem razgovora s mladima. Postavi li se čovjeku pravilno pitanje, on će sam doći do ispravnog odgovora i pronaći istinu koju nikakva većina ne može poništiti. Sokrat vjeruje da se pravda ne dobiva zbrajanjem, već je trajna i nepromjenjiva. Da li će konkretni zakon odgovarati pravdi prema tome ne bi ovisilo o odluci većine već o pravdi samoj, kao i o odluci pojedinca da se podredi zakonu.
Tako sam Sokratov slučaj, prema mom mišljenju, ukazuje na odgovor postavljenog pitanja. On smatra nepravednim zahtjev za prestankom filozofiranja, pošto je upravo težnja za mudrošću ono što je nadvladalo borbu između ljudi i dovelo do uspostavljanja društva. Iz tog razloga na kraju dolazi do njegove smrti. No ne treba tu smrt gledati jednoznačno, jer kako to biva kod Sokrata, on kao da tek spiralnom analizom dolazi do zaključka da je najbolje da umre. Izraz «spiralno» koristim kako bih okarakterizirao njegov gotovo dijalektički duh koji istovremeno traži i posluh savršenom zakonu i posluh konkretnom zakonu u ime savršenog zakona, te se često vraća na ista pitanja, samo iz druge perspektive, uklanjajući tako mogućnost da na bilo koji način postupi nepravedno. Naime, ako on uzima konkretan zakon kao onaj na koji je prešutno pristao i u kojem je uživao od samih početaka, on njega mora poštovati zato da bi bio pravedan prema samom tom zakonu. Nadalje, ta pravda se očituje u izvršavanju djela koja nalaže taj zakon i podrazumijeva se da on poznaje sve točke tog zakona. Uzmemo li da je on, kada je postao sebe-svijesna osoba, mogao odlučiti da taj zakon i ne prihvati, taj zakon je zapravo zakon njegova života, njegova osobna pravda. On ga definira, čini onim što jest i usmjerava sva njegova djelovanja u svim mogućim situacijama. Time se pravda sama očituje u njemu. Nepravda o kojoj mi postavljamo pitanje stoga mora proizaći od izvan zakona. Jer, da je ta nepravda bila otprije uključena u zakon, a Sokrat je na njega pristao, ona za njegov duh ne bi bila nepravda ili on ne bi na njega pristao kada je, kako sam već spomenuo, postao sebe-svijesna osoba. Ako ta nepravda dolazi izvana, on tu nepravdu mora odbiti, odbaciti u skladu sa zakonom. No, ako se, kako se i dogodilo u njegovom slučaju, ta nepravda uvede kao samo segment već postojećeg zakona i cjelokupan zakon se ne promjeni iz temelja, on mora vrlo oprezno djelovati. Iako ne smije djelovati u skladu s tim nepravednim zakonom, ona mora djelovati u skladu s ostatkom zakona na koji je pristao i koji ga je štitio i uzdigao kao čovjeka. Sveukupni zakon se ne može mijenjati pribrojavanjem pošto predstavlja vrlinu, pa je razlika između nepravednog i pravednog zakona kvalitativna. To znači da u onom trenutuku kada dolazi u sferu pravednog zakona, on ponovno mora djelovati u skladu zakona, iako protiv nepravednog zakona.
Na primjer, on se nalazi u zatvoru zbog osude donesene na temelju nepravednog zakona. No, koliko god da se on mora boriti protiv nepravednog zakona, iz zatvora ne smije bježati jer segment zakona koji brani zatvorenicima da bježe prema Sokratovom viđenju kvalitativno je odvojen od nepravednog zakona. Kada bi građanin Atene smatrao da on može kršiti pravedan zakon po vlastitoj procjeni, onda bi zapravo ili zakon bio nepravedan, ili građanin. Pošto Sokrat želi biti pravedan i vjeruje da je atenski zakon u svojoj biti pravedan, on ne može bježati iz zatvora.
Također, ako mu je postavljena mogućnost da zbog odbijanja nepravednog zakona on mora napustiti Atenu, Sokrat mora biti vrlo oprezan. Osim fizičkih nelagoda koje su starom čovjeku bez građanskog statusa u tuđem gradu mogle biti ravne smrti, gubitak statusa građanina također znači da on pristaje na odbacivanje cjelokupnog atenskog zakona. A kako je na taj zakon on pristao kao na najvjerodostojnije utjelovljenje općeg i savršenog zakona i oblikotvorni element njega kao čovjeka, odbacivanje zakona bi za njega bilo odbacivanje pravde na koju je pristao svojom voljom i koja mu je jamčila zaštitu i uzdignuće iznad svijeta prije nego je uopće bio rođen.
Stoga, na pitanje što bi Sokrat učinio kada bi mu zakon nalagao da čini nepravdu već je odgovorio sam Sokrat. Nije bitno odnosi li se nepravedni zakon na filozofiju, krađu ili nešto treće, dok god se sukobljava s vrlinom koja je iznad zakona. Za Sokrata je samo bitno da se ono što je nepravda ne čini, a što je pravda čini, ma koliko ga to dovodilo u kontradiktorne situacije. Iz tog razloga on nije izabrao izgnanstvo, iako materijalno gledano ne bi prošao ništa gore nego da je popio otrov. Također iz tog razloga nije niti bježao iz zatvora, jer nije htio ići protiv zakona koji njega štiti. Otrov je popio zato što prema pravdi onaj koji je osuđen na smrt prema zakonu treba ostati u zatvoru i umrijeti, no nije htio da ga pogube jer bi ga pogubili zbog zakona koji nije zakon jer je nepravedan. Stoga smrt da, no pogubljenje ne.
No u obzir moramo uzeti i činjenicu da je Sokratu bilo suđeno zbog njegovih filozofskih uvjerenja od kojih on nije bio spreman odustati. Pa je tako, po vlastitom uvjerenju, postao žrtva onoga protiv čega se borio cijeloga života: povodljivosti mase za netočnim činjenicama (koje su za njegova suđenja bile spretno priložene poroti od 501 Atenjana). Sokrat je svoj kraj dočekao u potpunosti mirno i staloženo, svjestan nepravde koja mu je učinjena od strane vlastitih sugrađana koji su ga optužili i osudili za nešto što je indirektno potjecalo od njega i za čime se povela nekolicina Atenjana, zbog čega mu je suđeno, no čak ni njihovo ponašanje i činovi nisu bili za osudu. Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani su uvidjeli učinjenu nepravdu te je nekolicina stvari za koje se mislilac zauzimao bilo promijenjeno, te je od onda bio slavljen u Ateni, dok su njegovi tužitelji po više povijesnih izvora bili ili ubijeni ili su si pak sami presudili.
Poveznice
Izvori
- ↑ Copleston Frederick: Istorija filosofije: Grčka i Rim, I. sv., BIGZ, Beograd, 1988.
- ↑ "Faktopedija", ilustrirana enciklopedija 11. izdanje, 2004. Mozaik knjiga, str.145
- ↑ Boris Kalin, Filozofija - uvod i povijest, Školska knjiga, Zagreb, 2014.
- ↑ Tonči Kokić, Pregled antičke filozofije, Naklada Breza, Zagreb, 2015.
- ↑ https://www.brainyquote.com/quotes/socrates_163765
| |||||